Redakcija
Zoran Kalezić, iza koga je karijera duža od pola vijeka, nastavlja životnu bitku posle operacije pluća u Podgorici, kada su mu odstranjeni dijelovi oba plućna krila koja je uhvatio kancer.
– Kako mogu da se osjećam. Borim se. Sada idem na kemoterapiju, u specijalnu kliniku za plućne bolesti “Brezovik” u Nikšiću. Te kemoterapije su jedina nada čovjeku koji ima rak pluća, one mogu da “kupe” dvije-tri godine života, a ja verujem u medicinu. Imao sam neku svoju viziju da se liečim tu, gdje je moj narod. Jer ja sam narodni pjevač, umjetnik naroda. Ako treba da skončam, bolje da to bude ovdje, nego da skončam u inostranstvu. Bolest je mnogo skupa. Ne daj Bože, nikom! Neću da puzim ni pred kim, ne želim da se ponižavam. Nisam ja mandatorni čovjek, niko me nije postavio na mjesto na kom sam, niti mi je dao mandat. Narod me je odabrao, i od penzije koja iznosi 320 eura, a koju sam stekao svojim radom, živim i ijlečim se.Tu sam shvatio šta znači biti narodni umjetnik. Doktori, hirurzi i cjelokupno medicinsko osoblje pokazuje mi ljubav u svakodnevnom ophođenju, što me čini sretnim – priznao je Zoran.
– Još više sam sretan što je uz mene i supruga Irena, jer djeca žive svoje živote, sin u Americi, a kćerka u Beogradu – kaže Kalezić.
Pkevač će 1. februara proslaviti 72. rođendan, a otkrio je i svoju najveću želju.
– Volio bih da održim još jedan koncert u Domu sindikata, hramu muzike, gdje sam mnogo puta izlazio na binu. Prvi put 1972, kada sam koncert poklonio divnoj djeci iz Škole učenika u privredi. Meni je pjesma sve. Pjevaću do posljednjeg daha. Pjevao sam nedavno i na stihove Alekse Šantića i Vite Nikolića, ali, nažalost, nijedna diskografska kuća ne želi da objavi album sa tim pjesmama – rekao je Zoran.
(Express/Kuri)
GIPHY App Key not set. Please check settings