Redakcija
Pjevačica Vesna Đogani odrasla je u veoma teškim životnim okolnostima, ali nikada nije krila odakle je potekla.
Vesna je u više navrata pričala o svom djetinjstvu koje nije bilo sjajno, a isto tako je isticala da je tada imala velike snove, bogatu maštu i bila sretno dijete.
Zbog siromaštva, kao djevojčica u jednom periodu boravila je u Zvenčanskoj, dok je njena majka radila. Ona ne krije da je to vrijeme provedeno u toj ustanovi itekako bolno.
– Jedno vrijeme sam bila u Zvečanskoj i to je bila jako velika trauma, sjećam se toga iako sam bila baš mala. Sjećam se da sam stalno tamo plakala. To vam je kao kad imate dete i ono je bolesno, ima temperaturu, i samo zove: “mama, mama”, a mame nema, nikako da dođe. Tako da je to bilo jako teško za mene. Ipak razumijem svoju majku, jer je bila primorana da to uradi, nije mogla da me izdržava i bilo joj je mnogo teško, mnogo je patila u tom periodu. Ali nema opravdanja za oca koji ostavi svoje dijete i ne želi da bude ni u kontaktu sa njim. Međutim, oprostila sam mu to, jer ne želim da trujem svoju dušu više takvim stvarima – pričala je pjevačica.
Đoganijeva je prije nekoliko mjeseci zbog pojedinih negativnih komentara odlučila da u svom vlogu snimi kuću i kraj u kome je nekada živjela.
- Ja sam Vesna Đogani. Ovo je ulica mog djetinjstva. Tu sam rođena. Tu sam odrasla. U mom dvorištu sam imala prve koncerte. Tu je počela moja karijera. Tu je počeo moj san. Ovo je moj most. Most mog djetinjstva. Tu smo igrali između dvije vatre. Šetali se. Iznad nas preko njega bi svake nedjelje prolazili navijači Zvezde i Partizana i glasno navijali. Tramvaji bi brujali, a nama, djeci, je sve to bilo kao da slušamo najljepšu muziku. Voljeli smo tu buku. A sada je neko isprljao moj most. Isprljao moje djetinjstvo. Pogana usta su isprljala čisto dječije srce. Isprljao san. Isprljao dječije snove. Da, bila sam siromašna djevojčica. Sa velikim snovima. Siromašna djevojčica s velikom maštom – napisala je Vesna tada i dodala:
“Zar neko može da te osudi, samo zato što si živjela ispod mosta. Imala parče hljeba i parče neba. Tužna sam zbog toga. I zato sam došla tu. Ne zbog sebe, nego da podržim djevojčicu koja plače u meni. Da se izvinim mom mostu jer znam da ga to boli. Jer jedino on zna ko sam ja. Koji su moji snovi. I da me niko nije pokupio, nego mi je on pokazao put kojim da idem. I da danas budem ovo što jesam. Uspješna, mirna žena. Sa puno ljubavi oko mene. Sa publikom koja se veseli sa mnom, ponekad plače. I moj glas ih smiruje. I oni ne daju na moj most. Ne daju suze da mi teku. Hvala, predobri moji ljudi… Sada sam mirna jer sam dobila sve odgovore. Moj most. Moja ljubav. Moje djetinjstvo”.
GIPHY App Key not set. Please check settings