Amputircima iz BiH slike iz Ukrajine bude traume

Za preživjele kraj rata ne znači zacjeljivanje rana od pretrpljenih tortura i strahova, naročito za one koji su izgubili dijelove tijela.

O tome svjedoče i oni koji su u ratu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina bili podvrgnuti amputacijama usljed eksplozija mina ili neke druge eksplozivne naprave.

Neki i danas sanjaju čin nesreće, decenijama se noseći sa zdravstvenim posljedicama. Drugi pamte te trenutke kao gubitak nade i pad u očaj, nakon čega je uslijedio dugi oporavak.

No, za svakog od njih je zajedničko da im slike ratnog užasa iz Ukrajine, civila i vojnika bez nogu i ruku, osim sažaljenja, bude i novo proživljavanje nikad zacijeljenih rana.

Patnja se ne može ničim platiti

Senida Karović imala je 27 godina kada je ranjena u eksploziji granate 1993. godine kod mosta Drvenija u Sarajevu. Amputirana joj je noga.

“Moja priča je teška i emotivna. Bolno je, emotivno, čovjek ostane cijeli život da se pati, nevin, civilna žrtva rata. Razumijete, ničim kriva i onda ostanete 29 godina bez noge sa svim tim patnjama koje ne bih poželjela nikome živome”, rekla je Karović.

Ona je predsjednica Udruženja “Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo”. Ističe da se 29 godina patnje ne može ničim platiti, te da se i danas nosi sa zdravstvenim posljedicama ranjavanja.

“Danas imam 57 godina i hiljadu i jedan zdravstveni problem, neadekvatne proteze, bolovi u kičmi, bolovi u zdravoj nozi i tako dalje. Nemamo ni rehabilitaciju, ni resocijalizaciju, niti koga da se adekvatno brine o civilnim žrtvama rata”, ističe Karović.

Dodaje da bi država BiH trebala biti podrška civilnim žrtvama rata.

“Konkretno, naša država je dužna da zaštiti svoje civile, potpisali smo Konvenciju o zaštiti civila u ratu. Međutim, obzirom da se to nije desilo, država je dužna poslije rata da daje kao dio reparacije civilima, da im na neki način nadomjesti to što su izgubili”, kaže Karović, dodajući da je za nju bolno sve što se trenutno dešava u Ukrajini.

“Žrtva je žrtva, agresija je agresija, gdje god stradaju civili. To je jako bolno, jako teško. Zbog obračuna nekih političkih ljudi, zbog nekih ličnih interesa, stradaju uglavnom civili, ni krivi, ni dužni. Poslije država se vrlo malo brine za te civile”, priča Karović.

I djeca gubila dijelove tijela

Rat u BiH nije imao milosti ni prema djeci koja su stradavala od minsko- eksplozivnih naprava. Nema zvaničnih podataka koliko ih je ranjeno.

Među njima i Duško Uzelac, koji je kao desetogodišnjak u mjestu Ripač kraj Bihaća, na zapadu BiH, 1993. godine ostao bez ruke našavši protivtenkovsku minu.

“Bio je 21. mart, prvi dan proljeća, našao sam minu i nepažljivim rukovanjem, u stvari, igrao sam se sa minom, tako da sam je rastavio i eksplodirao mi je upaljač protivtenkovske mine u ruci, tako da mi je amputirana desna šaka. Bio je to veliki šok”, ispričao je Uzelac za RSE.

Proces oporavka je trajao dugo i uz veliku podršku porodice.

Duško danas radi u Organizaciji amputiraca “Udas” iz Banjaluke i dobija 80 evra invalidnine. Sa tim novcem kaže da bi “teško mogao da preživi” da ne radi. I dalje osjeća posljedice onog što je preživio.

“Te neke traume koje se kasnije javljaju, kao nemogućnost spavanja, sanjam to što se dogodilo i dan danas, sanjam sam način te nesreće”, ispričao je Uzelac.

Pričajući o Ukrajini, on kaže kako je “rat zlo”, podsjećajući da je i on zbog rata ostao bez ruke, zbog čega mu se “promijenio čitav život”.

I Duškov kolega, Siniša Todorović, koji je u ratu stradao od mine, ističe kako rat u Ukrajini nema nikakvog smisla.

“Niko se ne trudi da zaustavi krvoproliće. To smo mi svi doživjeli ovdje na ovim područjima i to nije dobro, ali, za dobrobit te djece, jer ovdje je dosta djece stradalo na svim stranama, i u ratu i poslije rata, i stradaju i dan danas”, priča Todorović.

On je imao 13 godina kada je nastradao 1992. godine u selu Riječani, iznad aerodroma u Mahovljanima kod Banjaluke.

“Vojska je ostavila neke mine i nešto. Ja sam završio osnovnu školu i bio sam gore kod bake i djeda na selu. Jedan dan sam krenuo da skupljam čahure (od metaka) ili šta već, i našao sam zaostalu minu koja se aktivirala, i pritom me potrgala. Morali su mi amputirati lijevu nogu iznad koljena, i zadobio sam povrede desne noge, glave, grudnog koša”, priča Todorović.

U početku je, kaže, osjećao tugu, gledao je druge ljude kako hodaju, dok on nije mogao. No, nakon godina rehabilitacije i podrške porodice i on je uspio da živi “normalnim životom”.

“Živim kao i svi prosječni građani ove države. Ostvario sam pravo na civilnu invalidninu, pošto se vodim kao civilna žrtva rata, i zaposlen sam u studenskom domu kao portir. To sam uspio kroz neke kontakte u Udruženju amputiraca da se zaposlim 2006. godine. Živim u Banjaluci, imam porodicu, dva sina. Egzistencija nije ni za hvaliti se, ali nije ni za žaliti se”, ispričao je Siniša Todorović.

Snovi mladića srušeni u momentu

I vojnici koji su ostali bez dijelova ljudskog tijela u ratu u BiH pričaju o besmislu ratovanja i posljedicama koje nikada ne iščeznu.

Hasan Kovačević iz Bužima, na zapadu BiH, kao pripadnik Armije BiH, ostao je bez desnog stopala 1994. godine nagazivši na minu na liniji fronta. Cijeli život mu se, kaže za RSE, srušio.

“Sa 24 godine, kada sam igrao nogomet, imao sam planove i svašta nešto, morao sam se suočiti sa tim da je to sve završena priča, i okreće se novi list u životu, i moraš se naviknuti”, kaže Kovačević.

Morao je, dodaje, ponovo da uči da hoda, vozi, živi, ali najteža mu je stvar bila da se nosi sa činjenicom da nema jedno stopalo.

“Najteža stvar kod amputacije, ili bilo kojeg hendikepa je taj neki lični sram. Treba se prvo toga osloboditi, i treba sebe prihvatiti takvog kakav jesi. Treba prihvatiti realnost, i ako želite ići dalje, prihvatiti to da ste osoba sa invaliditetom i da vaš život kreće nekim drugim tokom. Kao mladoj osobi to je teško prihvatiti. Trebalo je tri do pet godina da se ja priviknem na to”, navodi Kovačević.

Kovačević kaže da mu je prva pomisao na rat u Ukrajini to koliko će ostati minsko eksplozivnih sredstava koje mogu donijeti nove žrtve.

“Koliko će još osoba poslije tog sukoba ostati bez ekstremiteta, poginuti, ostati invalidi. Koja su to materijalna sredstva potrebna da se očisti to, da se te osobe proteziraju, izliječe. To je jako težak i jako dugotrajan posao i proces koji u Bosni još uvijek traje, i trajaće možda još jedno desetak godina”, rekao je Kovačević.

On opisuje i kako je osobi koja je preživjela ličnu traumu, poput amputacije, potrebno niz godina da se resocijalizuje u društvo.

“Radio sam na jednom lokalnom radiju do 2008. godine kada je taj radio ugašen od lokalne općine. Tada sam otišao u minimalnu invalidsku penziju, i moj životni put kreće u rad nevladinih organizacija, gdje sam sa ostalim amputircima oformio i do danas vodim Udruženje amputiraca Bužim. Tu učimo ljude, i ove sad što zbog šećerne bolesti, saobraćajnih nesreća i slično, ostaju bez ekstremiteta, učimo da prije svega prihvate situaciju takva kakva jeste”, ističe Kovačević.

Rat ubija i poslije rata

U Bosni i Hercegovini je tokom rata, prema podacima Centra za uklanjanje mina u BiH, od mina i drugih eksplozivnih naprava stradalo više od 6.300 osoba. Nema zvaničnih podataka koliko je od tog broja poginulih osoba.

U poslijeratnom periodu od mina i kasetne municije, navode u Centru za RSE, zabilježeno je 1770 žrtava, od čega je 620 osoba smrtno stradalo.

Ermin Jusufović 19. maja prije 25 godina, kao šesnaestogodišnjak, nagazio je na protivpješadijsku minu u naselju Devetak kod Lukavca na sjeveroistoku BiH. Radio je, kako priča za RSE, sa majkom i bratom poljoprivredne poslove.

“Došle su komšije, prvi je prišao brat, da me izvade, sve ih je bilo strah, pitaju ima li još mina ili nema. Ja sam u istom trenutku ostao nepokretan. Mogao sam podići glavu i djelimično ruku. Uspjeli su hrabro reagovati i spasiti me. To je sve čega se sjećam”, ispričao je Jusufović, prisjećajući se da je tada zadobio više od 70 rana. Strahovao je i hoće li preživjeti.

“Mislim da su mi se na najteži način nade, želje i ambicije, srušile tom nesrećom. Ono što je ostalo kao posljedica svega toga je da mi je amputirana desna potkoljenica, ostale su i traume na ostalim dijelovima tijela. Sve to je, u značajnoj mjeri, ograničilo moje mogućnosti”, priča Jusufović.

U međuvremenu se, uz podršku porodice i prijatelja lokalnog kluba u sjedećoj odbojci, psihički oporavio, završio fakultet, a kasnije i magistrirao. Zaposlen je, sretno oženjen i ima dvoje djece.

No, na rane ga podsjećaju dešavanja iz Ukrajine, te kaže saosjeća sa svim žrtvama u tom ratu.

“Znam šta sve to znači i koji stres nosi sa sobom. Nadam se glasu razuma i da će ratna dejstva prestati, da će ostati što manje miniranih površina, da nećemo svjedočiti kao ovdje u BiH godinama nakon rata stradanjima i od mina i od drugih ubojitih neeksplodiranih sredstava”, poručuje Ermin Jusufović.

U Bosni i Hercegovini je, prema zvaničnim podacima, i dalje više od 900 kvadratnih kilometara sumnjive površine pod minama i drugim iz rata zaostalim eksplozivnim materijama.

Broj stradalih u Ukrajini svakim danom sve veći

Prema dosada dostupnim podacima UN-a, u Ukrajini je ubijeno 3.381 osoba.

Tim UN-a koji uključuje 55 posmatrača u Ukrajini naveo je da se većina smrtnih slučajeva dogodila upotrebom eksplozivnog oružja sa širokim područjem uticaja kao što su projektili i zračni napadi.

Masovne grobnice i na stotine mrtvih civila otkriveni su u Buči i drugim gradovima oko Kijeva nakon što su se povukle ruske trupe.

Nakon povlačenja ruskih snaga oko Kijeva, predstavnici vlasti tog grada saopštile su da će trebati minimum godinu dana da se uklone i mine koje su postavljene na tom području.