Novinar “Nezavisnih” u pohodu na Orjen: Bezvodni Olimp na Jadranu

Čaroban šumski predio kroz koji su se u jutarnjim časovima probijali blagi zraci oktobarskog sunca, vrhovi s kojih se nazirao Bokokotorski zaliv i pružao pogled na Prenj, Zelengoru, Maglić, Durmitor, Prokletije i Lovćen, te jako uzbudljiv dio uspona preko strmog i stjenovitog terena obilježili su vikend na planini koja na prvi pogled djeluje teško osvojivo i gordo, ali na kraju pokaže svoju dušu i srce.

Riječ je o Orjenu, u određenim planinarskim krugovima poznatom i po nazivu “jadranski Olimp”.

Orjen je planina koja se velikim dijelom nalazi u Crnoj Gori, sjeverozapadno od Bokokotorskog zaliva, a manjim sjevernim dijelom prelazi u Bosnu i Hercegovinu te rubno dodiruje Hrvatsku u Konavlima. Parkom prirode u Crnoj Gori proglašen je 2018. godine, a u Republici Srpskoj 2020. godine. Bezvodan je, iako ovo područje spada među najkišovitije oblasti u Evropi. Planina se sastoji od nekoliko paralelnih lanaca koji se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku. Najizrazitiji je visokoplaninski predio koji je prekriven visokim bukovo-jelovim šumama. Bio je naseljen u praistoriji, o čemu svjedoče ostaci keramike nađene na Orjenu. Na Orjenu se nalazi šest vrhova viših od 1.800 metara nadmorske visine. To su Veliki kabao (1.894 metra nadmorske visine), Velika Jastrebica (1.865), Buganja greda (1.849), Visoki brijeg (1.833), Vučji zub

(1.805) i Borovik (1.777).

“Ubla”, masovne akcije

Na put ka planinarskom domu “Ubla”, koji se nalazi pod planinom Orjen, grupa od 18 planinara Planinarsko-alpinističkog kluba “Summit” iz Banjaluke krenula je u predvečerje. Put preko Jajca, Gornjeg Vakufa, Mostara i Trebinja trajao je oko devet sati. Odmah po dolasku u dom “Ubla” oduševio me izgled doma, koji je u proteklim godinama obnavljan. Rekonstrukcija još nije potpuno završena, ali doći će i do toga u narednim godinama. Iako se spavalo samo tri časa, ekipa se s dosta elana ujutro spremala za uspon.

Organizator akcije bilo je Planinarsko društvo “Vučji zub” iz Trebinja. Za uspon na vrhove Orjena spremilo se oko 230 planinara, većinom iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore. Bio sam skeptik zbog masovnosti ove planinarske akcije. Prethodno sam bio učesnik jedne na kojoj sam gledao stvari od kojih čovjek u današnjem svijetu treba da bježi u prirodu. Za šumu sam u nekim trenucima pomislio da se osjeti na alkohol zbog zadaha mnogih učesnika, tinejdžerke su nosile zvučnike i turbo folk muzikom davale vjetar u leđa “lake zabave željnom mnjenju”, kako bi rekao Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus. Potpuno oduševljenje prisutnih je uslijedilo na samom vrhu. Istrgana je ploča na kojoj piše ime vrha, razdragana svjetina se redom slikala sa istom, kako bi im ostala uspomena na ovaj “podvig”.

Nakon pića došli je na red i hrana, otpaci i kese su bacani na zemlju. Ovaj prostor je u roku od jedan čas više ličio na deponiju nego na vrh planine. Jedan učesnik, moglo bi se reći maskota cijele “manifestacije” i vjerovatno najalkoholisaniji učesnik, u kućnim papučama se klizao i padao po snijegu. Nikada nisam utvrdio kako se na isti popeo i s njega sišao, ali u medijima narednih dana nije bilo vijesti u crnoj hronici o ovom učesniku, zbog čega sam pretpostavio da je sve prošlo bez posljedica. Paradoks u svemu je da se ova planinarska akcija održava u pomen na borce Narodne oslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata koji su rizikovali i nerijetko davali živote za slobodu. Danas im “ponosni potomci” odaju počast uz bacanje smeća i kidanje ploča radi fotografisanja.

Na našu sreću, akcija koju je organizovala ekipa iz “Vučjeg zuba” prošla je u najboljem redu i bili smo svjedoci samo pozitivnih dešavanja. Prije polaska uručene su zahvalnice društvima i klubovima koji su se odazvali na poziv Hercegovaca, najmlađem i najstarijem učesniku, kao i učesniku koji je došao iz najudaljenijeg mjesta. Ovo je bio ukupno 19. tradicionalni uspon na Vučji zub i vrhove Orjena.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Velika Jastrebica, Vučji zub

Cilj su bili vrhovi Velika Jastrebica i Vučji zub, a vremenski uslovi su bili idealni za planinarenje. Odmah na početku hodanja naišli smo na riječi koje mogu da budu smjernica svakome za ponašanje tokom boravka u planini.

“Ne ostavi ništa osim otisaka stopala, ne ponesi ništa osim utisaka i sjećanja, ne ubij ništa osim svog vremena”, pisalo je na tabli u blizini koje je počinjao šumski dio staze. Istom smo se kretali poprilično brzo. Staza je odlično markirana pa u samom kretanju planinari nemaju mnogo dilema. Prije izlaska na otvoreno sunce napravili smo jednu veću pauzu kako bismo doručkovali.

Doručak zauzima posebno mjesto u organizovanim odlascima na planinu. Nepoznati ljudi nude jedni druge hranom koju su ponijeli, nakon doručka za desert se bratski jedu kolači raznih vrsta koje su domaćice spremile. Ja uglavnom nudim druge gumenim bombonama, naglašavam koliko su praktične u planini jer ne mogu da se zgnječe ili istope u rancu. Ubrzo nakon izlaska iz šume došli smo do Velike Jastrebice, najvišeg vrha Orjena u Republici Srpskoj. Tu smo obavili veliku pauzu, nakon koje je dio učesnika koji se nije osjećao spremnim da nastavi do Vučjeg zuba imao priliku da se vrati u dom. Stigli su nas i prijatelji iz Planinarskog društva “Gora”, koji su zbog problema s kombijem stigli kasnije u dom “Ubla” i morali da sustižu ostale planinare.

Godio nam je pogled na šume prekrivene bijelom jelom, bukvom i munikom. Pošto se nismo namučili na dotadašnjem dijelu staze, počeo sam da pomalo potcjenjujem planinu, za šta, ispostavilo se kasnije, nisam ima nikakav osnov. Zbog duge pauze krenuli smo ohlađeni i teških nogu na Vučji zub. Nakon strmog silaska došlo je vrijeme za novi uspon. Potrebno je ovdje dosta opreza i solidna tehnika za uspon uz stijene, zaštitne rukavice su potrebne zbog oštrine istih. Lijep je osjećaj penjati se, gledati gdje staviti nogu i ruku i izvlačiti se ka naprijed mnogo puta. Vidi se razlika u iskustvu učesnika, oni manje iskusni idu dosta sporije. To na kraju nije ni bitno jer planinarenje nije takmičarska aktivnost, najvažnije je da svi bezbjedno završe uspon, što se i dogodilo.

Sporiji su stigli one brže, zajedno su se fotografisali i ručali u domu, počelo se govoriti o najavljenoj zabavi i muzici uživo u planinarskom domu “Ubla” koja je slijedila. Brzim korakom se krenulo ka Dobrom dolu i Pirinoj poljani, gdje su domaćini iz “Vučjeg zuba” obezbijedili čaj za učesnike koji su hitali ka domu “Ubla”. Nakon večere i okrepe dio učesnika koji je ostao u domu zajedno je uživao do kasnih časova. Nakon slabo prospavane noći i doručka ekipa Planinarsko-alpinističkog kluba “Summit” obišla je Trebinje i manastire Hercegovačka Gračanica i Tvrdoš, poslije čega je uslijedio povratak kući.

Gdje god u budućnosti budem planinario, Hercegovina će mi uvijek ostati u srcu kao regija koja me najviše oduševila tokom perioda moje “planinarske nevinosti”. Ima nešto u savršenom skladu krša, dalekim horizontima, vjetru koji puše i suncu koje prži. Svaka posjeta nekoj novoj planini u Hercegovini mi ponovo napuni srce i vrati osjećaj s prvih planinarenja na Prenju i Zelengori.