Redakcija
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Foto: Povijest.hr / Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, Sveti Križ Začretje, 1. kolovoza 1889.)
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je na današnji dan prije 180 godina, 2. svibnja 1843., prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti Hrvatskog sabora.
Službeni jezik sabora stoljećima je bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon spomenutog Kukuljevićeva govora.
U saboru je tek 1847.godine donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvatskog jezika na zasjedanjima sabora dogodio se tek 1848. godine.
Ivan Kukuljević Sakcinski bio je rođeni Varaždinac, a tijekom svoje političke karijere obavljao je mnoge visoke dužnosti. Bio je veliki župan Zagrebačke županije, član Banske konferencije pa čak i banski namjesnik.
Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj.
Njegova obitelj porijeklom je iz Rame. U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.
Video: Ivan Kukuljević Sakcinski održao prvi govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom saboru – TV kalendar
Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije. Bio je istaknuti ilirac te je govorom u Saboru želio propagirati borbu za nacionalno osvještenje Hrvata.
Iako je taj govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti utro je put skorom priznanju hrvatskog kao službenog jezika.
Spomenimo i da je Kukuljević pokrenuo prvi hrvatski povijesni časopis Arkiv za poviestnicu jugoslavensku te da je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva.
Njegova je zasluga i konačno prihvatanje štokavskog narječja koje je upotrijebio u svojoj drami Juran i Sofija ili Turci kod Siska.
U trenutku kad je Ivan Kukuljević održao spomenuti prvi saborski govor na hrvatskom jeziku bio je na položaju hrvatskog bana grof Franjo Haller, podrijetlom iz Erdelja (Transilvanije).
Kukuljevićeve povijesne misli o nacionalnom identitetu
Kukuljević je izrekao povijesne misli o tadašnjoj jezičnoj praksi i nacionalnom identitetu:
“Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke.
Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo.
Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….”.
GIPHY App Key not set. Please check settings