Pitali smo književnike: Koje književne manifestacije u BiH možete izdvojiti i zašto? / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književne manifestacije, festivali, susreti i općenito periodična ili redovita okupljanja pisaca u nekim mjestima ne samo da su važni za same autore, nego su ujedno i pokretači novih trendova, prigoda za razmjenu iskustava i mišljenja, ali prilika da se uruče priznanja zaslužnim autorima.

Svjedočimo pojavama kao što su: smanjena sredstva za kulturu, nedostatak interesa publike za poeziju, prozu, knjigu općenito… pad standarda građana, pojave izolacionizma i politikantstva u književnim krugovima i slično.

Pitali smo stoga neke od eminentnih bh. autora: Koje književne manifestacije u BiH možete izdvojiti i zašto?

Cilj nam je bio ostvariti regionalnu i rodnu zastupljenost, ali nažalost zbog bolesti ili zauzetosti neki od kontaktiranih književnika i književnica nisu se mogli odazvati.

Hvala svima koji su se mogli odazvati, ali i onima koji nisu, jer su pokazali istinski dobru volju!

Foto: Oslobođenje / Pjesnikinja Naida Mujkić

Naida Mujkić

Ja sam vam u posljednjih desetak godina obišla pa skoro sve književne manifestacije u Federaciji BiH. To kažem zato jer sam ja rođena u Doboju, ali još uvijek nisam pozvana niti na jedan event u RS-u iako sam svoju poeziju govorila i u Beču i u Istanbulu.

BiH je nažalost podijeljena zemlja i te podjele se vide i kroz ove književne manifestacije. Sretala sam pojedine autore iz Banja Luke na nekim književnim festivalima u Federaciji, i to je to, istih par osoba uvijek.

Na svim festivalima na kojima sam bila organizator je imao fer odnos prema meni. To podrazumijeva novac za prijevoz, skromni (uvijek je skromni) honorar i smještaj.

U posljednje dvije godine ja sam bila gošća na: ‘Gradačački književni susreti’ koji žele da vrate naziv ‘Književni susreti Hasan Kikić’, zatim ‘Književni susreti Zija Dizdarević, ‘Hrvatski Dani kulture Usora’, ‘ Sarajevski dani poezije’. Svi ovi festivali su lijepo osmišljeni, imaju program i za djecu i za odrasle, međutim svi su bili jednako medijski zapostavljeni.

Najveću promociju radili su organizatori na Facebooku. I svi imaju isti problem a to su finansijska sredstva. Na svim književnim susretima na kojima sam bila ulaz za sve programe bio je besplatan. I možda je u tome problem.

Na Zapadu se ulaz za književne programe naplaćuje. Na jednom čitanju u Austriji ulaznica je bila 10€ i bilo je preko 50 ljudi. Kod nas na neki event zna doći 5 osoba. Mi smo zemlja treš kulture, ublehaša i nažalost to se uvlači i na ove festivale, jer organizatori pod pritiskom zovu sve i svakoga.

Ljudi u Bosni ne doživljavaju katarzu slušajući pjesnike nego bacajući petarde na nogometnim utakmicama. Zato je budžet za kulturu takav. Sistemu je u interesu da ljudi ostanu sto zatupljeniji kako bi se njima lakše vladalo.

Na mnogim manifestacijama na čelo organizacije se dovode politički podobni ljudi koji od festivala koji ima dugu tradiciju prave cirkus po modelu seoskih priredbi. Pitanje je kad će to sve propasti.

Naravno, svi ovi festivali koje sam nabrojala imaju tradiciju i mnogi od njih prate svjetsku književnu scenu u načinu na koji osmišljavaju program. E, sada tu su i ‘wannabe’ festivali na koje se šalju zahtjevi za učešće i gdje ‘autori’ plaćaju organizatoru da učestvuju.

Ciljana grupa ovakvih manifestacija jesu bh penzioneri koji su penzije zaradili u dijaspori. Takvih je sve vise, i vrlo su popularni, jer u starim danima svi žele biti pisci kako bi ostavili neki trag o sebi što je u suštini čovjekove prirode…

Foto: Facebook / Darko Cvijetić | Foto: Ana Bogišić

Darko Cvijetić

Ne znam, zapravo mislim da za nas ima vrlo malo nade. Izuzev možda Bookstana, ja ne vidim ozbiljan barem pokušaj da se napravi književna manifestacija koja ima smisla.

Ima tu svega, ali čim malo zagrebete ispod, vidite da se kod nas sve događa s velikim upitnicima. Vrlo cijenim Imperativ, banjalučki festival književnosti, postoji Slovo Gorčina, Sarajevski dani poezije, Književni susreti na Kozari, Šopovi dani u Jajcu… ali sve su to manifestacije manifestiranja radi…
Vrlo sam razočaran.

Nacionalistički narativ davno je pobijedio književnost i sveo je na svoju mjeru. Plašim se i svaku drugu umjetnost.

Već ste u pitanju sve zapravo kazali – sitan šićar, nezainteresiranost, knjiga kao nepotrebnost, kultura kao nevažan prostor slobode… Svaki dio ove nesretne zemlje ima svoju istinu i njom devastira svaku umjetnost, koja, po sebi, upravo istine provjetrava.

Foto: Vojko Bašić / CROPIX / Josip Mlakić

Josip Mlakić

Moram priznati kako sam se poodavno isključio iz književnog života u BiH, tako da možda nisam nešto posebno mjerodavan po ovom pitanju. Ono što mogu reći kao nezainteresirani promatrač sa strane je to kako mi se čini da je sve u BiH podređeno osobnim, privatnim i klanovskim interesima.

Dakle, “književna Bosna i Hercegovina” po svemu je nalik na disfunkcionalnu Bosnu i Hercegovinu.

Što se tiče pada interesa za knjigu, to po mome mišljenju nije ništa novo, niti je isključivo bosanskohercegovački fenomen. To  treba promatrati u nešto širem kontekstu.

Nije ništa bolja situacija ni u Hrvatskoj, bez obzira na mnogo veća sredstva koja se izdvajaju za kulturu. Tamo su problem nakaradni kriteriji na kojima insistira Ministarstvo kulture RH, gdje se umjesto estetskih sve više nameću “tržišni” kriteriji, što za književnost na malim jezicima dugoročno može biti pogubno.

Manuel Angelini / Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović

Ne znam šta bih izdvojio kada su u pitanju književne manifestacije… Možda Poligon, Slovo Gorčina i Bookstan u Sarajevu. To je to, po meni, manje-više sve.

Bio sam gost na sve tri manefistacije i imam samo pozitivna iskustva. Nažalost, premalo je pravih književnih festivala kod nas. Trebalo bi ih biti puno više, pogotovo ako se u obzir uzme vrlo raznolika bh. književna scena.

Dodao bih i Imperativ u Banja Luci. Odličan je to festival.

Foto: Privatna arhiva / Književnik Mirko Božić

Mirko Božić

Pad životnog standarda na kulturu utječe manje nego što se misli zato što ni prije krize kroz koju prolazi nije bila profitabilna u skladu sa svojim potencijalom. Interes građana postoji iako nije vidljiv iz prve ruke, kao što su mostarski čitateljski klubovi gdje se okuplja publika različitih uzrasta.

Nedavno je jedan od njih na Španjolskom trgu organizirao program Živa knjižnica, gdje su građani mogli razgovarati sa odabranim ličnostima koji obilježavaju svoju sredinu kroz svoju aktivnost na različite načine. Problematika vezana za književnost je višeslojna i obuhvaća mnogo više od samih autora.

S jedne strane očit je nedostatak međužanrovske solidarnosti, budući da se svi najčešće drže samo vlastitih krugova, pa ćete rijetko vidjeti likovne umjetnike na književnim večerima. Pored toga, sinkronizacija je sama po sebi problem budući da se sadržaji previše često terminski presijecaju što nikome ne ide na ruku.

Kao i u svemu drugome, politika je prisutna i u književnosti, ali mislim da takvo pisanje ozbiljno shvaćaju samo oni koji književnost čitaju kada igra na kartu domoljubne patetike. Srećom, u posljednjih nekoliko godina pojavio se val autora i manifestacija koji BiH predstavljaju u najboljem svjetlu barem kad je ovakva tema u pitanju.

Naša scena rijetko je u fokusu radi pozitivnih stvari upravo zahvaljujući politici, a ovo je dokaz da je moguć i drugačiji scenarij budući da je aktualni mostarski krug po mom mišljenju trenutno najjači u BiH. Sudeći po komentarima inozemnih gostiju festivala Poligon to nije daleko od istine.

Kad je u pitanju potpora države, očit je nedostatak sveobuhvatne dugoročne razvojne strategije u polju kulture iako je grad Mostar u specifičnoj poziciji budući da sam financira programe koji se organiziraju u gradu, što drugdje nije slučaj.

Mostaru nedostaje kontinuirana književna rezidencija te kvalitetan književni časopis iako internetski portal Strane funkcionira kao izvrsna alternativa. Knjižare su jednako važna karika u ovom lancu, što je očito na primjeru knjižare “Ivo Andrić”, jedne od rijetkih u čijem je fokusu literatura umjesto školskog pribora, kopiranja i galanterije.

U današnjem svijetu, da bi opstale, male knjižare istovremeno moraju biti mjesta okupljanja i generiranja sadržaja. Smisao je da se tamo vraćate, što je mostarskoj knjižari uspjelo budući da organizira ne samo književne sadržaje nego i izložbe i koncerte.

Izdvojio bih banjalučki Imperativ i sarajevski Bookstan. Imperativ ponajprije zato što dodatno decentralizira festivalsku ponudu u BiH, a dosad je formirao i respektabilan rejting.

S druge strane, Bookstan je donio dašak svježeg zraka u Sarajevo, ponajprije zahvaljujući infrastrukturi izdavača Buybook koji se ovim dodatno potvrdio kao dominantan u svome sektoru u zemlji.

Stolačko Slovo Gorčina je primjer uspješne revitalizacije, s obzirom da su neke druge manifestacije sa prijeratnim korijenima pomalo izgubile kontakt sa vremenom u kojem živimo. Zato se u Stolac rado vraćam, čak i neknjiževni programi su jednako uzbudljivi.

 Foto: PR / Senka Marić 

Senka Marić

Od postojećih književnih manifestacija u Bosni i Hercegovini, intimno sam najviše vezana za sarajevski Bookstan, festival koji organizuje izdavačka kuća Buybook.

Radi se o vrlo ozbiljnom i kvalitetnom festivalu, koji pred publiku već godinama izvodi značajne svjetske, regionalne i bosanskohercegovačke autore, u nastojanju da predstavi sve ono što možemo smatrati najrelevantnijim poetikama u književnosti danas.

Nijedan Bookstan do sada nisam propustila, a ovog jula održat će se osmi po redu. Čast mi je da ću ove godine biti gošća predavačica na radionici za mlade kritičare, a naročito što su predstaviti značajnog irskog pisca ColmaTóibína na završnoj večeri festivala.

Naša država nije jedna od onih gdje se kultura bilo koje vrste poštuje i cijeni od strane vladajućih struktura, jer već i sve ptičice iz gore znaju da ovakvoj vlasti ne treba obrazovan narod koji misli svojom glavom, što u prevodu znači da je finansiranje kulturnih manifestacija koje nisu u službi promovisanja nacionalističkih vrijednosti gotovo pa nemoguća misija.

U tom smislu sve što se desi na polju kulture (ovdje bi možda trebalo reći stvarne, ali dopustit ću sebi da to drugo i ne zovem kulturom) izuzetan je događaj i vrijedno divljenja.

Važno je istaći da pored Bookstana, za koji sam poslovno vezana, postoje i drugi književni festivali poput Slova Gorčina, Sarajevskih dana poezije, Imperativa, Cum Grano Salisa, Poligona i drugih, što sve zajedno govori da ipak, usprkos svemu, možda još ipak ima nade za nas.

Ray Kinsella (Kevin Costner) u Poljima snova kaže: If You build It, they will come. Publiku, te divne misleće ljude, ne možemo imati bez kulture koja potiče na razmišljanje.

Upravo na tom mjestu možemo iščitati važnosti postojanja književnih manifestacija.

Foto: TomislavNews / Književnik Ivan Baković

Ivan Baković

1. Književne manifestacije u BiH koje bi se moglo posebno izdvojiti su (poredak nema veze s vrijednosnim sudom i samo je plod moje osobne /pr/ocjene): Šimićevi susreti, Sarajevski dani poezije, Humski dani poezije, Međunarodni književni susreti u Banja Luci, Šopovi dani na Plivi, Cum grano sallis, Susreti Zija Dizdarević, Andrićevi dani, Šantićeve večeri poezije.

Nabrojane manifestacije zaslužuju pozornost prije svega zbog kontinuiteta (unatoč društvenim prilikama u kojima se događaju) i institucija koje stoje iza njih. U ovovremenom prividu da se stalno nešto događa u ovom području, ove manifestacije su i sadržajem i sudionicima uspjele očuvati dignitet, dok su neke druge bljesnule i ugasile se. Što ne znači da neke od „mlađih“ književnih manifestacija ne će postati u respektabilne manifestacije, ali o tom tek kad se „dokažu“.

2. Smanjenje sredstava za kulturu? Nažalost, kad god država i društvo trebaju negdje uštedjeti, u pravilu, štede na kulturi i to, čini mi se, prvenstveno na književnosti (vjerujem da je to, kod onih koji o tom odlučuju, uvjetovano odbojnošću prema lektiri u osnovnoj i srednjoj školi i bilo kakvoj lektiri u životu). A to onda opet, nažalost, rezultira degradacijom u mnogim segmentima društva („strašno je ovo reći u uho oholosti“).

3. Nedostatak interesa publike za poeziju, prozu, knjigu općenito? Ako ćemo pravzaprav, interes za čitanje književnosti nikad i nije bio Bog zna velik, a danas je (po)nešto i umanjen. Vrijeme koje živimo goni nas sve bržem življenju i nedostatku vremena, dok sveopće digitalizacija i zasutost nesmiljenim brojem dnevnih informacija konzumente nagoni na čitanje kratkih forma što rezultira pisanjem skraćenicama – govorna kultura se raspada i ostvaruje se Bećkovićevo predviđanje da će se jezik svesti na dvije riječi: super i jebote.

4. Ima li pad standarda građana s padom interesa za knjigu? Itekako ima. Pada kupovna moć i mora se puno više raditi da bi se opstalo, a kad je tomu tako komu je još do duhovnih lutanja kroz svijet umjetnosti.

5. Pojave izolacionizma i politikanstva u književnim krugovima? Tko je povjerovao (a tko nije?) u Ujevićeve stihove Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi; / od gromora njina glasa šuma i more se budi, / a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire / i bune, i prodiru u vis, u etire, taj se žestoko razočarao kad je upoznao (u)žive(o) književnike. Književnici su samo ljudi od krvi i mesa sa svim svojim i moralnim i političkim i svim drugim habitusima.

U složenim i svim problemima opterećenim društvima kao što je bosanskohercegovačko nije neočekivana, iako nije niti pohvalna, pojava izolacionizma i politikanstva. Tema je puno šira od zadanoga okvira za odgovor, pa ću se tu zaustaviti ne htijući se dovesti u (ne)priliku zbog nedorečenosti biti izvrgnut napadima, ali kao primjer su ilustrativne reakcije unutar PEN centra BiH oko sarajevske mise za žrtve Bleiburga i križnih putova.

No, bilo kako bilo, dio odgovora na pitanje može se naći u tvrdnji da književnost od svoga postanka do danas hoda (pa se naginje čas na jednu, čas na drugu stranu) po tankoj žici između utilitarizma i larpurlartizma.

Foto: Privatna arhiva / Pjesnik Goran Simić

Goran Simić

Čini se da su Književni festivali u pravom smislu odraz onoga na čemu radi vlast već desetljećima insistirajući na nacionalnim razlikama a ne sličnostima.

Razumljivo je da se vlast u moći plaši slobodne rijeci bez cenzure. Tome ispiranju mozga i spremanju pisane rijeci na lobotomiju čini se da su podlegli i književni festivali. Sloboda duha i brisanje nacionalnih,državnih granica kao da su devalvirali i prepustili Festivale uobičajenoj kuknjavi o nedostatku finansija.

Ja sam bliži tome da je u pitanju nedostatak karaktera i želja da se makar stari koncepti nastave u državi koja se kao i Festivali književnosti ne snalazi po pitanju identiteta.

Koriste se jednostavno principi kao u vožnji autom: date žmigavac za skretanje ulijevo… a onda skrenete desno.

Ja kao pisac sam favorizovao internacionalnu festival “Sarajevski dani poezije”. Ali ovo sto se zadnjih četiri godine sa tim Festivalom dešava nije ni blizu “internacionalnog” osim ako se organizator ne trudi da nam dokaze da savremena Evropska književnost egzistira isključivo na nekolicini raseljenih bošnjačkih pjesnika. Prazne stolice u salama postale su sinonim za nekada čuvene SDP.

Izlike da se nema finansija padaju u vodu samo kad se u pola sata vožnje nađete u Zenici na festivalu “Pero Živkovića” na kojem u dva dana trajanja prisustvuje 200 slušalaca sa plaćenom kartom. Govorim o Festivalu koji živi bez državnih subvencija i o dvjesto plaćenih karata.

I nadu nam vraća par festivala, agilnog izdavača “Buybook” gdje se i naša književnost osjeća komotno u društvu sa svjetski poznatim piscima.

Da ne zaboravim “Slovo gorčina” u Stocu koje se diglo iz pepela i na starom konceptu postalo nezaobilazno. Makar za pisce koji drže do sebe. I svijeta.

Biće bolje jednog dana kada Kočićevi susreti budu u Banjaluci napravili dane Hrvatske književnosti, Festivali u Hercegovini koji će u goste pozivati Srpske pisce, a ne pojedince kao ikebane, a Bosanski dići malo glavu i pogledati iznad ograde avlije.

Foto: Barikada / Književnik i glazbenik Dinko Delić

Dinko Delić

Književne manifestacije kao sajmovi, festivali, susreti ili kapitalni izdavački projekti (rječnici, edicije, biblioteke, sabrana djela) imaju svog osnivača (izdavača) na nivou državne vlasti ili u nevladinom sektoru, odnosno vlasnika kada je utemeljitelj privatni poduzetnik.

Pomenute ustanove imaju statut i pravilnike, budžet i kadrove koji realiziraju programske sadržaje, a razlikuju se po: ekonomskoj bazi koju ima osnivač/vlasnik te manifestacije; prema kulturalnoj infrastrukturi u mjestu osnivanja i u okruženju – da li su im dostupni univerzitet, škole i akademije, muzeji i galerije, koncertne dvorane i informativni mediji; a naročito se razlikuju prema ideološkom profilu koji uspostavlja osnivač i koji može biti etnički, građanski i klasni, npr.

Na kraju ih vrednujemo po operativnim mehanizmima u programu i sadržaju manifestacije (okrugli sto, simpozijum, književna nagrada, čitanje poezije i proze, promocije, radionice, izložbe, koncerti, dramske predstave, posjeta školama i fakultetima, manji izdavački projekti i promocije, intervju i debata, direktan radio i TV prenos, anketa i dr.

Danas, u maju turbulentne 2023. godine, u BiH svjedočimo dubokoj etno-nacionalističkoj krizi kulture, ekonomije i vlasti, krizi koja je uništila mnoge vrijednosti mukotrpno izgrađene prije i poslije rata ’90-ih. Položaj pisaca i novinara profesionalno je neizdrživ, a građani i čitaoci su izmanipulirani, anestezirani neimaštinom i nesigurnošću koju proizvodi loša vlast.

Ipak, može se izdvojiti nekoliko književnih susreta koji opstaju uprkos vjetrometini, a koji još uvijek mogu ponuditi kvalitet vrijedan pažnje.

To su: Sarajevski dani poezije (među najstarijim susretima, građanska orijentacija, internacionalan i kosmopolitski program, eminentni učesnici, nagrada “Bosanski stećak”, časopis “Život”); Šantićeve večeri (među najstarijim susretima, građanska pa etnička orijentacija, duže vrijeme pratio ih časopis “Most”); Cum grano salis (građanski i internacionalni sadržaji, eminentni učesnici, nagrada “Meša Selimović”, kraće vrijeme pratio ih časopis “Diwan”); Mostarsko književno proljeće (etnički karakter, eminentni učesnici, akademski programi, književni list “Vijenac”); Slovo Gorčina (među starijim susretima, građanski orijentirani, eminentni učesnici, podrška mladim piscima, nagrada “Mak Dizdar”); Kikićevi susreti (među starijim susretima, klasna pa građanska orijentacija, bogati i kvalitetni programi, jednokratna nagrada za zbirku priča, časopis “Diwan”); Vezeni most (građanska i kosmopolitska orijentacija, eminentni učesnici, programi književnosti za djecu, nagrada “Mali princ”).

Nadam se da će ove i druge vrijedne književne manifestacije, za koje nisam imao dovoljno prostora, preživjeti zlo doba u kojem živimo i postići (ubuduće) još bolje rezultate.