S čime se sve bore socijalni radnici?

“Socijalni radnici su kao zlostavljano dijete”

– Sve što život može predvidjeti, zamisliti, dolazi ovdje pred nas da mi raspetljamo, rekao je Mato Zovkić, dipl. socijalni radnik, Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Županja.

Objasnio je kako rade isključivo s ljudima koji u patnji, u većem ili manjem problemu.

– Možemo se mi zvati Hrvatski zavod za socijalni rad pet puta, sljedeće godine promijeniti ime ali kod nas se bazične stvari ne mijenjaju, ističe Katarina Opačić, socijalna radnica, Hrvatski zavod za socijalni rad Područni ured Daruvar. 

Božena Horvat Alajbegić, socijalna radnica, Hrvatski zavod za socijalni rad Područni ured Črnomerec, Zagreb, rekla je da se stvorilo raspoloženje linča koje je, između ostalog, potkrijepljeno i sa pojedinim osobama iz javnog života.

Opačić je opisala da su socijalni radnici kao zlostavljano dijete, dijete koje nikada nije smjelo ništa reći svoje mišljenje.

Zovkić ovaj posao radi 28 godina i to u svim centrima Vukovarsko – srijemske županije.

– Dugo sam radio obiteljsko-pravnu zaštitu, radio sam i izuzimanje djece i to je dosita težak posao. I onda dođete kući i gledate svoju djecu i stalno mislite jeste li dobro uradili, jeste li učinili sve što je bilo moguće, rekao je.

Najteži slučaj mu je kada je bio kod jedne povratničke obitelji čiju djecu je trebao odvesti u Nazorovu u Zagreb. Vozili su dvoje djece, u dobi od 3 i 4,5 godina. Stariji se bacao u auto, a on i kolega su e pitali kako će ih uopće odvesti do Zagreba. sustigla ih je policija i rekla im da su prekoračili svoje ovlasti i da djecu moraju vratiti.

– Mi smo se pogledali i rekli da ih mi ne možemo vratiti, pa su ih oni vratili. Nakon mjesec dana dolazili su nam sugrađani i molili nas da uzmemo djecu jer otac s njima šeta kroz minsko polje. Na kraju smo ih uzeli. Poslije takvog proživljavanja i doživljavanja čovjek nije spreman za rad ni taj dan, a možda ni idućih dana. Mi smo radili, naravno, rekao je.

Situacije s kojima se suočavaju

Horvat Alajbegić je opisala trenutnu prestrašnu situaciju koju imaju:

– Kolegice su utvrdile da djecu iz nekih obitelji treba izdvojiti, a ne mogu im osigurati gdje bi išli. Nema udomiteljske obitelji koja bi ih mogla primiti. Nemamo resurse, nemamo adekvatne mogućnosti odmah i žurno reagirati, dodala je.

Ističe da se ovakve situacije moraju riješiti, da se ne može dogoditi da nemaju gdje smjestiti dijete koje je životno ugroženo, a moraju ga izdvojiti iz obitelji.

Jedan od trenutnih problema, ističe Opačić, je kada udomiteljima istekne dozvola i više se neće baviti udomiteljstvom, a imaju korisnike koji su osobe s invaliditetom, koji nemaju nikoga svoga da bi brinuli o njima i koje oni moraju izmjestiti.

– Ja nemam rješenja. Jedino što mogu napraviti je da ih odvedem svojoj kući. To je jedino rješenje, a da li je to rješenje, ne znam, rekla je.

Zovkića najviše frustrira, govori, to što se mora pobrinuti za nekoga da bude negdje smještene.

– Toliku nelagodu imam, toliko se osjećam glupo kada uvijek ispočetka moram prebirati kako ću nekome naći mjesto da ga negdje smjestim, rekao je.

Horvat Alajbegić je rekla ima više štićenika koji čekaju na smještaj, a uvijek dobivaju uvijek isti odgovor – zbog prekapacitiranosti ustanove ne možemo udovoljiti vašem zahtjevu, nalazite se na listi čekanja.

– Imala sam situaciju gdje sam čekala tri godine na smještaj našeg štićenika koji je bio privremeno i u prenoćištu, no tamo je slobodan, on se može slobodno kretati. Tada je podmetnuo s još jednim prijateljem šipku na nagibnom vlaku za Zagreb-Rijeka i prouzročio je ogromnu materijalnu štetu. HŽ je uspostavio račun našoj kolegici, riječ je o nekih 60.000 kn rekla je.

Poslodavac joj, objašnjava, nije osigurao besplatnu pravnu pomoć, nego je kolegica je morala plaćati privatnog odvjetnika, zbog čega se na koncu i razboljela.

Zovkić se osvrnuo na slučaj oca koji je s balkona bacio svoje troje djece – takvi fatalni ishodi se ne mogu predvidjeti. I sam je bio mnogo puta u situaciji kada je sucima predlagao što da naprave, no sudac je taj koji odlučuje što će biti s djecom.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Što frustrira socijalne radnike?

Opačić opisuje situaciju da ako osoba nije voljna i ne želi im dati medicinsku dokumentaciju, oni nemaju dokaz da osoba ikakvu bolest.

– Ako službeno zatražim psihijatre, odnosno bolnice, kažu da mi ne mogu dostaviti dokumentaciju zbog zaštite prava pacijenata, rekla je.

Ako netko s kime su surađivali završi u zatvoru, socijalne radnike nitko neće obavijestiti kada izađe na slobodu.

– Mi kao Centar, odnosno kao područni ured, nemamo podataka o tome gdje se ta osoba nalazi, dokad ima izrečenu mjeru izvršavanja kazne zatvora. Nedavno mi se dogodilo da sam slučajno telefonski saznala da mi je jedan moj štićenik, koji je ima skrbnika, pušten iz zatvora prije nekakva dva tjedna, tri tjedna. Na koji način da ja interveniram?, pitala je.

– U takvim situacijama kada krene nekakva hajka javnosti na nas, onda se doista osjećam prazno, prazno. Zato što znam da dajemo sve od sebe, većina nas, velika većina. Statistički gledano, kod nas nema ništa više neznalica, neradnika nego u drugim djelatnostima, to je jednostavno statistika. ali ima kod nas sigurno više požrtvovnosti, više unošenja sebe u taj posao nego kod ostalih, čast uvijek izuzecima, ali ukupno gledano, mi dosita pokušavamo i žrtvujemo se. I onda kako se čovjek osjeća kad to krene nekakvo prevaljivanje krivice i odgovornosti pa na kome će završiti nego na najslabijem. Jer činjenica je da sustav socijalne skrbi, najslabiji sustav, ističe Zovkić.

– Mi ne osjećamo da nas država uvažava, da stoji na našoj strani jer kada se dogodi neka tragedija, poruka iz Ministarstva je loša. Svi pomaci koji su se uopće dogodili, dogodili su se nakon tragedija, nakon što je ubijen kolega Kudrić, pa nakon što je kolegica Poplešan i tako dalje. Uvijek se onda pomiču granice što je loša poruka – reagirat ćemo pod pritiskom, rekla je Horvat Alajbegić.

Nju je fizički napala jedna štićenica u kancelariji.

– Dok sam spuštala torbu pored stola u ladicu osjećala sam da mi diše za vratom. Ja sam samo sjela, što je sreća, a ona me digla za kosu, čupala. Kolegica pravnica počela je vrištati, zvati upomoć portir. Došla su 4 policajca koja su ju odvela, rekla je.

Opačić je jedan štićenik napisao mail u kojem je spominjao da će ju samljeti, da će njezini roditelji biti mljeveno meso, da neće smjeti hodati ovim svijetom, da ju on čeka.

– Ja sam zapravo u tom trenutku odlučila da neće mene nitko vrijeđati na taj način, niti plašiti,a kamoli moju obitelj i tu sam prijavila sam tu vrstu prijetnji. Procesuirano je, rekla je.

Postupak se nastavio dolaskom na sud, objašnjava, gdje je morala izgovoriti svoje ime i prezime, ime i prezime make i oca, svoj datum rođenja, svoju adresu.

– I sve to u prisutnosti osobe koja se u tom trenutku procesuira kao osoba koja meni prijetnji i hoće mi koješta učiniti, dodaje.

– Mi smo svi prenormirani, strašno prenormirani. Utvrdili smo da nam nedostaje 700 stručnih ljudi, dodao je Zovkić.

– Kada pogledate u Obiteljski zakon, ondje piše da je naša zakonska obaveza četiri puta godišnje obići osobu lišene poslovne sposobnosti, odnosno štićenika, osobu koja je pod skrbništvom. Ako vi imate 200 korisnika koji su u toj poziciji, puta 4, nisu oni meni tu pokraj moje zgrade gdje radim, ja trebam i doći do određene točke gdje oni žive ili u svojim obiteljima ili su na smještaju. Znači, 200 puta 4 je 800. Kad povećaju broj dana u godini, možda ćemo stići. Zasad ne stižemo, rekla je Opačić.

Njihovi korisnici su, dodaje, ponekad nezadovoljni i nesretni time što dobivaju od sustava.

– A tko im je meta? Pa ja sam im meta. Ja sam ta spona između sustava, ja sam taj sustav, zapravo, kad dođem njima na teren, kaže.

– Ja jako volim svoj posao, to je moj životni poziv. Ja volim svoje korisnike i dobra sam s njima, oni i vole mene. Uvažavaju me, vesele mi se kada im dođem. Frustrira me preveliki broj predmeta jer bi željela napraviti puno više za svoje korisnike, zaključila je Horvat Alajbegić.