Kajak-kanu klub “Val” ponovo dižu iz mulja

DOBOJ – Sedamnaestogodišnja Stana Žigić jedina je članica dobojskog Kajak-kanu kluba “Val”, koji devet godina nakon katastrofalnih poplava nastoji da obnovi svoj rad i trenutno broji sedam članova.

“Interesovanje za kajak i veslanje probudila mi je ljubav prema vodi jer mnogo volim vodu. Iako nisam plivač, odlučila sam se ipak za ovaj sport. Nemam uzore. Gledala sam na TV-u kako se takmiče u kajaku, mada me to prije nije interesovalo, ali, eto, sada pošto sam shvatila da mnogo volim vodu, to me i privuklo. Uglavnom, dosta je zahtjevno, treba trenirati, treba biti razvijen, treba raditi vježbe da bi se tijelo rasteretilo, da bi bilo lakše za veslanje, da ne bismo imali problema i da nas ne bi hvatao grč. Kad sam prvi put sjela, osjetila sam to i shvatila da mogu da uspijem”, priča Žigićeva. 

Njenog klupskog kolegu, trinaestogodišnjeg Vuka Petrušića takođe je ljubav prema vodi i plivanju privukla u klub na obali rijeke Bosne.

Na pitanje da li ga je strah kada uđe u kajak, Vuk iskreno kaže da nije puno, te objašnjava kako izgleda trening.

“Odradimo vježbe zagrijavanja, malo popričamo sa trenerom i onda polako silazimo ka vodi, ulazimo u kajak i veslamo, vježbamo. Treba imati dosta snage u rukama, stalno držati veslo u vodi i držati ravnotežu. Nije baš lako, ali sve će se vježbom ispraksati. Prvi trening smo nešto malo pričali, vježbali, drugi trening smo radili vježbice i onda smo na trećem treningu radili vježbe i ušli u vodu. I tu sam malo vježbao, nekoliko puta se prevrnuo, to je bilo zanimljivo i opet sam veslao”, kazao je Vuk kojeg je na prvi trening doveo otac.

A zašto je sina usmjerio baš na ovaj sport, koji nije toliko popularan među tinejdžerima, Petar Petrušić je objasnio…

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

“Kao srednjoškolac kada sam išao preko mosta u školu gledao sam te momke kako veslaju, pa mi je to drag sport. Zato sam doveo sina i trudim se da pomognem u vezi s klubom koliko mogu. Nisam se oprobao u veslanju, više sam se bavio fudbalom, nego kajakom. Nije me strah da pustim sina pošto on voli vodu od malih nogu, a kajak je nekako jedan od ovih sportova koji nije grub. Fudbal, karate, tekvondo, rukomet – to su sve malo grublji sportovi”, navodi Petrušić.

Srđan Ilić, predsjednik Upravnog odbora KKK “Val”, kaže da klub ima ambiciju da bude regionalni pa je, osim za djecu iz Doboja, otvoren i za potencijalne kajakaše iz susjednih opština u FBiH.

“Trening je svaki dan od 18 časova i svaki dan se može upisati ko bude želio. Pored toga, napravili smo jedan korak koji nismo prije imali zato što je manje djece, nažalost, migracija je uradila svoje, pa smo i neplivače uključili, koje ćemo mi ovdje obučavati, da uče plivati i da ujedno uče veslati, da bismo privukli više članova. Za čas veslanja presudno je zagrijavanje tijela, ne smijemo doći u situaciju da na vodi imamo problema… Sada za početak djelimično imamo opremu za sasvim dovoljno članova, naručili smo još šest čamaca iz Srbije koje treba da dovedemo, i to je to. Ostalo ćemo raditi sa članovima, da se družimo na više mjesta, da idemo na više terena, na Goransko jezero, na Modrac da mogu tamo veslati”, izjavio je Ilić. 

Klub postoji od 1948. godine, a iako su ga poplave potopile dva puta, prvi put 1965. kada su Doboj zadesile poplave, potom i katastrofa u maju 2014, on se ponovo diže iz mulja i s ponosom ističe da je njihov član Aleksandar Đurić na Olimpijskim igrama 1992. u Barseloni veslao pod zastavom BiH.