SB INTERVJU / SATKO MUJAGIĆ O DANU BIJELIH TRAKA: ‘Htio sam da ‘istresem’ iz sebe taj dan kada smo vođeni ka Omarskoj, to je dužnost preživjelog’

U Prijedoru i Bosni i Hercegovini se danas obilježava Dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Simbolika bijelih traka dolazi iz maja 1992. godine. Toga dana su vlasti bosanskih Srba izdale naredbu svim Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru da na svoje prozore zakače bijele čaršafe, a ako izlaze van da vežu bijele trake oko ruke. Na taj način su označeni nesrbi u Prijedoru nakon čega su nastavljena masovna zarobljavanja, ubistva i silovanja. Kroz logor Omarska je prošlo više od 3.000 zatvorenika.

Jedan od preživjelih logoraša Omarske i Manjače je i Satko Mujagić. Njega smo zatekli u Švedskoj. Mujagić je član Udruženja logoraša Kozarac, a danas i borac za ljudska prava, te magistar prava, a za Slobodnu Bosnu je govorio o Danu bijelih traka.

Prijedor je postao simbol borbe za prava žrtava. Zašto je važno nositi bijelu traku oko lijeve nadlaktice? Zašto je važno danas 2024. godine govoriti o Prijedoru i djeci ovog grada?

Oni koji ostaju najmanje što mogu učinit za žrtve ratnih zločina, genocida jeste da ta mjesta stradanja obilježe na neki način. Ili kao što je Dan bijelih traka iz pijeteta prema tim žrtvama. S obzirom da se na Balkanu sistematski većina zločina negira, relativizira, umanjuje, samim tim potreba za obilježavanjem Bijelih traka postaje sve veća. Negiranje zločina je kao da te ljude ubijaš po drugi put. Negiranje zločina i nedozvoljavanje obilježavanja od opštinskih vlasti da se napravi spomenik za 102 ubijene prijedorske djece, samo po sebi postaje dodatni razlog da se za tu istinu borimo. Često volim reći, priznanje je put prema pomirenju. Prvo pomirenje u smislu da se povuče crta, da se ostave 90-te tamo gdje pripadaju u prošlom vijeku. A jedini ispravan način je da se o zločinima, žrtvama na svim stranama priča otvoreno, bez vrijeđanja i negiranja. Ono što Dodik i ekipa iz Banja Luke napišu pred svaki 11. juli da je u Srebrenici ubijeno 3267 Srba. S druge strane, moram naglasiti, prema informacijama iz same Banja Luke je jasno (o tome je pisao Srđan Puhalo), da ta cifra od 3267 ljudi se odnosi na sve srpske žrtve. Konkretno najveći broj je vojnika, i kako sam razumio 387 civila. I to je previše. Prema žrtvama se treba odnositi sa istim pijetetom.

Napisali ste potresnu ispovijest “Crvena kapija” u kojoj ste jako emotivno opisali golgote logora koji ste prošli skupa sa ocem. Zašto je važno pričati svojoj, ali drugoj djeci o onome što ste prošli u logorima Manjača i Omarska?

Otac i ja smo odvedeni u logor 30. maja. Majka, mlađa sestra i braća u logor Trnopolje. Od tog dana, kao ranije u Hambarinama i Kozarcu, i u samom gradu Prijedoru počela masovna ubistva. Razdvojeni smo kao što se desilo u Potočarima 1995. godine. S tom razlikom da  u Prijedoru, nisu uglavnom, ljude odmah strijeljali. Mada se i to dešavalo. Ovo je prvi put da sam godišnjicu početka rata dočekao a da moj otac nije tu. On je preminuo prošle godine.  Sinoć sam imao neki emotivni momenat zbog toga. Pa sam htio da “istresem” iz sebe na neki način taj dan kada smo vođeni ka Omarskoj. To je dužnost preživjelog. Ne krivim nikoga ko ne dijeli svoje priče.

Od rata u Ukrajini, sad i Gaze, pa rasta ekstremne desnice u Evropi i Americi, mislim da je još veća potreba i dužnost nas ljudi koji smo preživjeli rat da kroz naže životne priče ukazujemo na zlo koje je izašlo na površinu; kad ljudski život nije bio više vrijedan zbog jednog sata na ruci, dobrih cipela zbog kojih se gubila glava u logoru. Mislim da je bitno da se naše priče čuju, kao onda kada su to Jevreji radili nakon Holokausta.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Nisam idealista u smislu da će to samo po sebi promijeniti način razmišljanja čovječanstva, da će se ratovi smanjiti i da se genocid neće ponavljati. S druge strane, ako ne budemo pričali onda hoće i neće se ništa naučiti. To je borba koja liči na Sizifov posao, ali nema alternative

Zašto je važno poslati poruku iz švedskog Parlamenta gdje je prije par dana obilježen Dan bijelih traka na kome ste i Vi bili jedan od govornika?

Jako je bitno da se priča o bosanskom ratu, o genocidu, ratnim zločinima, agresiji na našu državu i proširi van granica Balkana. Ne da upiremo prste na počinioce na Srbiju i Hrvatsku, već da to što na se dogodili dobije svoje mjesto u historiji Evrope. Prvo da ne pričamo sami sebi, a drugo da se nauče pouke iz zla koje je nastane u momentu kada na vlast dođu ljudi koji daju odriješene ruke ljudima koji su spremni da ubijaju, siluju, pljačkaju.

Bitno je da priča o zločinima u Prijedoru i Dan bijelih traka da ide van granica, i da postane međunarodni Dan bijelih traka, kao što to i jeste ustvari. Da ono što se govorilo nakon Holokausta i Auschwitza “nikad više”, ponovilo se u Evropi. Dešava se danas u Gazi, i u Ukrajini.

Foto: FB

Ključni ljudi koji su u stanju da spriječe masovne ratne zločine i genocid, zločine protiv civila zbog rase, religije itd. su političari i novinari. Spominjao sam ulogu “Kozarskog vijesnika”, Radio Prijedora, TV Beograda u širenju mržnje, stavljanju meta na čelo ljudima koji su bukvalno ubijeni zbog toga što je neko napisao nešto o njima. Doktor Sikora je ubijen u Keratermu jer su novinari rekli da je “on nasilno vršio abortuse nad srpskim ženama, čak kastrirao djecu”. Čovjek je zbog takvih riječi ubijen. Doktor Osman Mahmuljin je drugi primjer. Rečeno je da je navodno “davao pogrešne lijekove svom kolegi Dukiću” što je potpuna besmislica. I doktor Mahmuljin je ubijen. Novinari imaju veliku ulogu da mržnju spriječe, a ne da je potpiruju. To sam sve naglasio u Švedskoj u parlamentu.

I u Švedskoj i u Nizozemskoj danas na snazi je vlada koja na ovaj ili onaj način ima podršku ekstremne desnice, ili je dio te vlade. Imam osjećaj kao da živimo u 30-tim godinama prošlog vijeka, pred 2. svjetski rat i da ja živim u nekom kraju 80-tih, početku devedesetih pred naš rat. Kako pratim medije, imam osjećaj, taj jezik mržnje je jako opasan i dovodi do podjela, koje dovode i do sukoba.

Kakve su reakcije na Vaš govor u parlamentu Švedske?

Govorio sam kao preživjeli logoraš. Imali smo goste profesora Davida Pettigrewa koji je doletio iz Amerike u Stockholm,  fotografa Fabrice Dekonincka koji živi u Briselu. On je četiri godine dolazio u BiH i napravio divnu knjigu o Bosni. Bio je u Sarajevu, Srebrenici i Prijedoru. Svako iz svog ugla smo pričali. Do mene su stigle reakcije da je ljudima proletjelo vrijeme, mislili smo da će ljudima biti predugo dva i po sata koje smo imali za tri prezentacije, diskusiju. Pokušao sam da manje pričam o svom životu. U jednom momentu sam rekao da je moj otac rahmetli jako malo pričao o onome što smo prošli. Samo sa mnom je pričao kad bi sjedili u autu na puti ka Bosni. Moja majka, sestra i braća su najviše od mene čuli. “Sine, ja neću da pričam o tome. Onaj ko je bio zna šta je bilo, a onaj ko nije bio neće razumjeti”, govorio mi je otac.

To sam poštovao. Nemoguće je nekome razumjeti priču koju sam jučer napisao, i osjetiti onaj moj strah. Ipak, mi preživjeli smo prinuđeni da svoje priče dijelimo, neovisno koliko je neko u stanju da to razumije i prihvati.

Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović

Jako mi je ostao upečatljiv citat “Smrt ljudske empatije jedan je od najranijih i najočitijih znakova kulture koja pada u barbarstvo” od Hannah Arendt. Ona je žena koja je ostavila veliki trag u čovječanstvu, radeći na ovome čime se mi bavimo iz svoje perspektive Jevrejke koja je pisala i o Holokaustu, i o banalnosti zla. Bitno je kroz ljudsku empatiju i kroz sve što se desilo, da se iz tog zla nešto nauči. 

Dan bijelih traka u Parlamentu Švedske

U Parlamentu Kraljevine Švedske obilježen je Dan bijelih traka, dan sjećanja i komemoracije na zločine u Prijedoru tokom agresije na BiH kroz poludnevni seminar, koji su organizovali članovi Parlamenta Švedske, ispred Socijaldemokratske partije Švedske – Azra Muranović, koja je i otvorila seminar, te Denis Begić i Dženan Čišija, uz saradnju sa Ambasadom Bosne i Hercegovine u Štokholmu.

Ambasador BiH u Švedskoj Bojan Šošić je ovom prilikom poručio da je iznimno važno održati kulturu sjećanja i poštivanja žrtava, a zbog budućnosti, opstanka demokratije i očuvanja mira u Bosni i Hercegovini, ali i u cijeloj Evropi i svijetu. Član Parlamenta Švedske, također ispred Socijaldemokratske partije, Morgan Johansson, koji je i predsjedavajući u Parlamentu Švedske za vanjske poslove, time i direktno vezan za politiku ove zemlje prema ratu u Gazi, Ukrajini i prema zapadnom Balkanu, ulasku u EU itd.  On je istakao da su dešavanja u Prijedoru ‘92 i proglas o obilježavanju nesrpskog stanovništva bijelim trakama, te zločini koji su se kasnije desili istinski primjer šta se desi nakon ovakvog čina dehumanizacije, kada zaboravite da su oni za koje mislite da su vam neprijatelji, zapravo ljudska bića. Na ovom događaju su prisustvovali i ambasadori Nizozemske, Armenije, Palestine, Hrvatske.

23. maja je usvojena usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici, koji je njen značaj po Vama?

Njen značaj se ogleda u tome da se u svijetu taj dan sjećanja na genocid obilježava, ne samo u BiH, već da postane dio evropske i svjetske historije. To je velika stvar kad je Rezolucija u pitanju. Jako je bitno da mi kao Bosanci i Hercegovci, pogotovo mi koji živimo vani, da se na razne načine pokušamo angažovati da države u kojima živimo a koje su podržale Rezoluciju da je i implementiraju na neki način. Da se 11. juli obilježava stalno, i ne samo od strane Bosanaca i Herecegovaca, naše zajednice, već i od građana te države. Kao što se obilježava Dan Holokuausta u Nizozemskoj. Bitna je i zato što broj negatora genocida u Srebrenici više nego negatora logora ili Bijelih traka, od samog vrha Srbije, RS-a, pa dalje…Oni nas preživjele sa tom politikom tjeraju da još više radimo na tome.

“Mali znaci ljudskosti”

“Čitam da je u Prijedoru po kafićima tokom obilježavanja Dana bijelih traka ugašena muzika, a i da su neki gosti na terasi kafića ustali dok je kolona prolazila. Za svaku pohvalu! Mali znaci ljudskosti i poštovanja koji veoma puno znače”, osvrnuo se naš sagovornik. 

Razgovarala: Sanela GOJAK