Od budističkog monaha do rejvera na Ibici

​Osel Hita Tores je bio tek djetence kad je Dalaj lama u njemu prepoznao reinkarnaciju tibetanskog duhovnog vođe. Osel je rođen 1985. godine, kao sin dvoje španskih hipika.

Oboje su prihvatili budizam nakon što su upoznali harizmatičnog tibetanskog budističkog učitelja lamu Ješea na Ibici, koji je postao njihov guru.

Lama Ješe se razlikovao od drugih monaha.

Duhovitog i nekonvencionalnog stila, bio je jedan od prvih ljudi koji su širili budizam na Zapadu tokom sedamdesetih.

Osel nikad nije sreo lamu Ješea.

Štaviše, ovaj je umro godinu dana prije nego što je Osel rođen.

Ali njegov život će oblikovati Oselov na izuzetan način.

U tibetanskom budizmu, vjeruje se da veliki učitelji mogu da izaberu gdje i u koga će biti reinkarnirani, da bi mogli da nastave rad na širenju budizma po svijetu.

Poslije smrti lame Ješea, njegov glavni učenik, lama Zopa, počeo je da ima vizije da je njegov učitelj na putu nazad na Zemlju da bi bio ponovo rođen kao Zapadnjak.

A kad se susreo sa neobično smirenim i spokojnim Oselom u Španiji, koji je u to vrijeme imao svega 18 mjeseci, vjerovao je da ga je pronašao.

Ovo je Oselova priča:

“Sedamdesetih, lama Ješe i njegov glavni učenik lama Zopa putovali su na Ibicu, gdje su ih upoznali moji roditelji.

Tokom te posjete, moje roditelje je toliko nadahnuo lama Ješe da su odlučili da se presele na jug Španije i osnuju budistički centar u planinama Alpuhara.

Pozvali su Njegovu svetost Dalaj lamu da ih posjeti i, kad je on stigao, mjesto ga je dirnulo zato što je mnogo ličilo na Tibet.

I zato je on nazvao to mjesto O Sel Ling, što znači “mjesto čistog svijetla” na tibetanskom.

Tako sam i ja dobio ime.

Kad sam rođen nekoliko godina kasnije, moji roditelji su odlučili da me nazovu Osel.

Rođen sam samo 11 mjeseci nakon što je umro učitelj mojih roditelja lama Ješe.

U vrijeme kad sam rođen, već su tražili njegovu reinkarnaciju.

A kad me je njegov glavni učenik vidio sa 14 meseci, izdvojio me je i mislio da bi to moglo biti to.

Nekoliko mjeseci kasnije, odveden sam u Indiju da bih bio stavljen na probu.

Jedan od glavnih testova koji su uradili bilo je da stave mnogo predmeta ispred mene, kao što su zvona, brojanice i bubnjevi.

Tražili su od mene da izaberem one koji su pripadali lami Ješeu i ja sam ih ispravno pronašao svaki put, uprkos tome što ih nikada prije nisam vidio.

Takođe sam prepoznao ljude koje nikad nisam vidio i mjesta na kojima nikad nisam bio.

Konačno, doveden sam da upoznam Njegovu svetost Dalaj lamu, koji me je formalno priznao kao reinkarnaciju lame Ješea.

Kad je to saopšteno, održana je velika ceremonija kojoj su prisustvovale hiljade.

Imao sam samo dvije godine.

Morao sam da sjedim na prijestolu i da blagosiljam stotine monaha i dobronamjernika.

Nakon toga, vođen sam na turneju tri godine, posjećujući sve budističke Darma centre koje je osnovao lama Ješe širom svijeta.

A onda, kad sam napunio šest godina, odveden sam u manastir Sara Džej u Karnataki, na jugu Indije, gdje sam morao da počnem da učim da postanem monah kao lama Ješe.

Sve to vrijeme, nisam bio sa porodicom.

O meni su se starali monasi, ali su se ljudi koji su se starali o meni neprestano mijenjali.

Tokom čitavog ovog perioda viđao sam roditelje vrlo rijetko.

Zbog toga sam osjećao da nemam jaku emotivnu vezu sa njima.

Dok sam odrastao, pritisak pod kojim sam bio je bio sulud.

Zaista mi je bilo teško kao djetetu.

Ponekad mi je bilo dozvoljeno da se igram sa drugom djecom ali zato što sam bio reinkarnacija lame Ješea, prema meni su se ponašali drugačije.

Nisu željeli da me druga djeca dodiruju ili da budu u bliskom kontaktu sa mnom da ne bi uticala na mene.

Isto je važilo za slušanje muzike, igranje igara ili gledanje televizije.

Sve se to smatralo distrakcijom.

Život u manastiru se svodio na učenje i meditaciju.

Zato što sam bio reinkarnacija lame Ješea, mnogi ljudi su željeli da dođu i da me vide u manastiru.

I zato je svaki dan postojao period od oko 40 minuta kad bih susretao ljude.

To je bio moj jedini kontakt sa spoljnim svijetom u to vrijeme.

Ponekad bi mi ljudi koje bih sretao donosili “krijumčarenu robu” – stvari koje nam nisu bile dozvoljene u manastiru – kao što su zapadnjačke muzičke kasete i kompakt diskovi.

Dobio sam kasetu Trejsi Čepmen, disk Linkin Parka, disk Limp Bizkita, i takođe ploču veoma slavne španske grupo po imenu Estopa.

Sjećam se da bih ih slušao u sobi ili u kupatilu na slušalicama (takođe prokrijumčarenim), ali sam morao da ih krijem, jer da su našli diskove, zaplijenili bi ih.

Trebalo mi je vremena da shvatim.

Prvi put kad sam slušao Linkin Park, pomislio sam: “Čekaj malo, ovo nije muzika, ovo je samo buka.”

Ali polako sam počeo da se identifikujem sa onim o čemu su te pjesme govorile.

O osjećanju da vas ne razumiju, na primjer.

Sa tim sam mogao da se poistovjetim.

Takođe sam želio da me razumiju, da budem prihvaćen, želio sam da me vole onakvog kakav jesam.

Ali u manastiru sam osjećao da ljudi zapravo nisu željeli da znaju ko sam.

Svi, uključujući moje roditelje, samo su željeli da igram ulogu koja mi je data.

Kako sam rastao i postajao sve buntovniji, počeo sam da dovlačim više krijumčarene robe u manastir.

Sa 16 godina, već sam imao dva kompjutera, boksersku vreću i gitaru.

Zbog njih sam se osjećao kao da sam dio spoljnog svijeta.

Sjećam se da bih dijelio krijumčarenu robu sa bliskim prijateljem, koji je bio reinkarnacija nekog drugog.

On je imao snimak sa koncerta Britni Spirs i vježbao je plesne pokrete.

Nismo imali druge referentne tačke za ples, tako da kad smo otkrili Britnin video, potpuno smo odlijepili.

On mi je pozajmio video jedne nedjelje i kad smo se ponovo sreli, uporedili smo ko je bolje napredovao.

Bilo je to jako smiješno, silno smo se zabavljali.

Negdje u to doba sam ubijedio instituciju da moram da steknem zapadnjačko obrazovanje.

Rekao sam im: “Rođen sam kao Zapadnjak, za to mora da postoji neki dobar razlog. Pretpostavljam da je to zato što lama Ješe želi da se poveže na nekom dubljem nivou sa Zapadnjacima i da razumije zapadnjačku filozofiju i njihov način života.”

I zato sam počeo da pregovaram sa njima da mi dozvole da idem u Španiju na dva mjeseca da bih učio zajedno sa normalnom djecom u srednjoj školi u Španiji i da živim sa vlastitom porodicom.

Promijenio sam ime u Nikolas da niko ne bi mogao da otkrije ko sam.

Kulturološki šok je bio ogroman.

U školi je prva stvar koja me je šokirala bilo odsustvo poštovanja kod djece prema odraslima.

U tibetanskoj kulturi, roditelji i učitelji su sveti.

Roditelji su nam podarili naš život, a učitelji mudrost.

Čak je i komad papira sa tekstom na njemu sveti, zato što nam prenosi nešto što možemo da naučimo.

U društvenom smislu je to takođe zahtijevalo ogromno prilagođavanje.

Prve tri nedjelje su me u školi maltretirali svaki dan. Ali nije mi smetalo.

Štaviše, bio sam srećan zato što sam mislio da zasmijavam drugu djecu. Nisam imao pojma šta je zapravo maltretiranje.

Bio sam naprosto srećan što sam ostvario neku ljudsku vezu.

Ali su me na kraju druga djeca zavolela jer su shvatila da se ne pretvaram i da sam iskren.

Bio sam veoma čist u tom smislu, veoma nevin.

Tokom ta dva mjeseca, isprobao sam mnogo stvari po prvi put.

Jedno od mojih prvih otkrića bio je motocikl.

Za mene je to naprosto bila čista sloboda.

Mogao sam da idem gdje god da poželim, po čitavom ostrvu, sasvim sam.

Prvi put sam poljubio djevojku, što je bilo fantastično.

Bila mi je prijateljica, i kad se to desilo, bio sam u raju, samo sam lebdio u vazduhu dvije nedjelje.

Bio sam jako srećan.

Provodeći vrijeme u Španiji sa porodicom shvatio sam da me je moje monaško obrazovanje pretvorilo u prilično egoističnu i narcističku osobu.

Moja braća i sestre nisu željeli da se druže sa mnom, a svi su imali veoma snažnu emotivnu vezu koju nisu dijelili sa mnom.

To me je veoma pogodilo.

Shvatio sam da moram da pronađem pravog sebe i da naučim kako da ostvarim kontakt sa drugima.

I zato kad sam se prvi put vratio sa Ibice, odlučio sam da neću ostati u manastiru zauvijek.

Rekao sam sebi: “Čim napunim 18 godina, niko neće moći da me zaustavi. Biću samostalan.”

Tražio sam da otputujem u Španiju za 18. rođendan i oni su to prihvatili.

Čim sam napunio 18 godina i postao zakonski odrasla osoba, rekao sam im da se neću vratiti.

Bili su razočarani. Još godinu dana nakon toga, dobijao sam puno pisama koja su vršila pritisak na mene da se vratim.

Bilo je prilično teško izboriti se sa tim, zato što sam želio da ljudi budu srećni.

Ali dio čitavog ovog procesa bio je shvatiti da sreća drugih ljudi nije moja odgovornost.

I zato sam rekao sebi: moj život je moj život.

Moram da živim vlastiti život i to je moje pravo.

Nakon što sam napustio manastir, to je bio veliki šok.

Nisam znao ništa o svijetu.

Nikad prije nisam vidio golu ženu.

I zato je jednog od mojih prvih dana na Ibici, moja mama mislila da će biti zanimljivo ako me odvede na nudističku plažu.

Ostavila me je tamo na pola sata.

Bio sam u potpunom šoku, nisam znao šta da radim.

Nisam mogao da budem go, potekao sam iz kulture koja je bila jako isključiva u tom pogledu.

Nisam znao gdje da gledam, pa sam samo zurio u zemlju.

Kad me je ponovo pokupila, bio sam veoma uznemiren.

Potom, kasnije iste večeri, odvela me je u klub na Ibici.

Platila mi je ulaz i pustila me unutra samog.

Bilo je jako bučno i nisam mogao da se pomjerim, jer je bila velika gužva.

Bilo je to 2003. godine, i ljudi su pušili unutra. Nisam mogao da dišem.

Popio sam gutljaj alkohola u pokušaju da budem kul i skoro sam umro. Kao da sam bio u paklu.

Kad sam konačno stigao kući, rekao sam joj da me više nikad ne vodi na nudističku plažu ili u klub.

Ali polagano sam počeo da se privikavam na novi način života.

Poslije nekog vremena, počeo sam više da se provodim i na kraju sam se spojio sa organizatorima rejvova i krenuo da organizujem trens rejvove na Ibici.

Postao sam pomalo nestašan, “zločest dječak”.

Tokom tog vremena, još uvijek sam bio u kontaktu sa budističkom zajednicom, ali sam se trudio da ih se klonim zato što sam želio da iznađem vlastiti put.

Morao sam da pronađem vlastitu ličnost, jer sam se osjećao kao da je ne posjedujem.

Nisam znao ko sam.

Na kraju sam otišao da studiram film u Kanadi, a onda sam stekao diplomu iz snimanja filmova u Madridu.

Narednih 10 godina imao sam mnogo avantura.

Putovao sam, upoznao sam mnogo ljudi, pravio sam razne ludosti.

Čak sam živio i na ulici jedno vrijeme.

Imao sam mnogo sreće zato što su ljudi uvijek bili dobri prema meni.

Ali doveo sam sebe i u neke opasne situacije.

Zaljubio sam se i na kraju postao otac u 32. godini.

Obožavao sam da budem otac.

Bilo mi je važno da ponudim sinu nešto drugačije, nešto bolje od onoga što sam ja imao.

Da imam zdrav odnos sa njim.

Srećom, moj sin je veoma srećan, uravnotežen dječak.

Mnogo godina nisam vjerovao da sam reinkarnacija lame Ješea.

Izbjegavao sam da čitam njegove knjige ili da gledam njegova učenja zato što sam želio da sam otkrijem ko sam.

Ali kad sam konačno uzeo njegovu autobiografiju u ruke i počeo dalje da istražujem njegov život, šokirao sam shvativši koliko se identifikujem s njim.

Nakon brojnih godina sumnji, danas zaista vjerujem da postoji neprekinuta duševna veza između nas.

Sada sam i sam počeo da predajem.

Držim predavanja u Darma centrima širom svijeta i domaćin sam u odmaralištima.

Ali sada je to pod mojim uslovima, znam ko sam na osnovu vlastitog truda i napora”, ispričao je Osel, a prenosi “b92“.

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.