Ispovijest majke Dražena Petrovića

Biserka Petrović rođena je u Šibeniku, a ne svojom voljom postala je javna ličnost.

Čovjeka svog života Jovana Joleta Petrovića upoznala je sa 17 godina, a iz te velike ljubavi rodila je sinove Aleksandra i Dražena. Mlađi je postao košarkaški Mocart, ali je tragično izgubio život sa samo 29 godina…

Meni je tog 7. juna 1993. godine vrijeme stalo. Bilo je to oko 22 časa… Spremali smo se za spavanje u Draženovom stanu na 14. spratu. Tog dana poslijepodne nas je nazvao sa aerodroma u Frankfurtu, rekao je da je poslao prljavu odjeću i da će doći za dva dana. Javila sam se, mislila sam da on zove. Ženski glas je upitao da li je to stan Petrović. Bila je to Makedonka, prevodilac, slabo je govorila hrvatski. “Vaš sin je poginuo”, rekla je. Te riječi…

Ne znam kako sam ih preživjela. Krenula sam prema terasi, u tim trenucima ne možete da kontrolišete tijelo. U šoku ste i mozak reaguje drugačije. Moj suprug Jole bio je prisebniji, uhvatio me je, spriječio najgore i spasio me. Hvala mu, jer sada mogu da odradim sve za Dražena. Da mit o njemu nastavi da živi. Da ono što je uradio u kratkom životu ostane zapisano kako dolikuje, da se prepričava generacijama. I to me je održalo. Moj psihijatar rekao mi je: “Gospođo Petrović, kad ste takvu djecu odgojili, sada se izborite za svoj život. To možete samo radom.” Poslušala sam ga i počela priču s muzejom.

Moj Jole

Tragediju je najteže podnio Aco. Bez podrške supruga ne bih uspjela. Jole i ja smo se upoznali 1. maja na Slapovima Krke. Bio je naočit i mnoge su Šibenčanke bile u njega zaljubljene. Na Slapovima sam bila s prijateljicom. Primijetile smo da nas gleda, ali nismo znale koju od nas. Bila sam nekako skrušena i neka ljubav nije mi baš bila na umu. Ali, eto, dogodila mi se. Kad mi je Jole prišao da se upoznamo, sve je bilo jasno. Počeli smo izlaziti. Imala sam 17 godina. Udala sam se za njega godinu dana kasnije. Iznajmili smo stan u kući Jadronjića kod gimnazije i tu se rodio Aleksandar. Tu, u podstanarstvu, proslavio je svoj prvi rođendan. Kasnije smo dobili stan kod doma zdravlja, a onda smo se, malo prije Draženovog rođenja, 1964. godine, preselili u stan u Preradovićevoj ulici na kućnom broju 3.

Udala sam se vrlo mlada. Imala sam tek 18 godina. Moj suprug Jole rođen je u Hercegovini, ali je bio šibenski stipendista i nakon završene upravne škole u Zemunu došao je da živi u Šibenik. I dalje imamo rođake u Zrenjaninu i Zemunu. Moj suprug je ostao posljednji, svi su preminuli, braća i sestre. Jole je živio u Dubrovniku kao mali, pa je dobio stipendiju u Šibeniku, gdje smo se i upoznali. Radio je odgovoran i težak posao u policiji i bio je često na putu. Došla su i djeca. U tim okolnostima nisam mogla da tražim posao. Željela sam što je moguće više biti s djecom, a trebalo je nešto i privređivati. Spasonosna formula bila je – ostati uz djecu i šiti kod kuće. Tako sam šila i bila uz djecu.

Imao pet kilograma

Rođen je kao vrlo velika beba, skoro pet kilograma. Imala sam težak porođaj. Doktor koji me je porodio imao je sina Dražena i po njemu je i dobio ime. Bio je poseban od rođenja. Kao mali, nije puno pričao, tako da smo se brinuli, ali kad je trebalo nešto da kaže, to je toliko bilo snažno i moćno za dijete od godinu ili dvije, pa smo mi u porodici shvatili da imamo nešto posebno i prema njemu smo se svi odnosili kao prema nekom daru koji je došao. Čuvao ga je pogotovo stariji brat Aleksandar od pet i po godina. On je preuzeo ulogu oca i majke jer je obožavao svog brata baš zato što je bio poseban. Zbog Ace se zaljubio i u košarku.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Moj Aco

Aco je igrao i bio je veoma dobar, uveo je Šibenku iz hrvatske u Drugu ligu. Dražen je uvijek hvatao njegove konce, uzeo bi Acinu torbu da ide s njim na trening. Zapravo je bio maskota dvorane u Šibeniku. Ako nije bilo dječaka, trenirao bi s djevojčicama. Ma bio je kao curica. Tih, nije mnogo pričao. Čak su me upozoravali da moram s njim više da komuniciram. Kasnije sam shvatila da je on zapravo više razmišljao i da je bio jedna vrsta genija. Njemu nije bila potrebna statistika, Dražen je poslije utakmice sve već imao u glavi, koliko je dao koševa, koliko promašaja i ostalog… To je bilo čudesno.

Aco je njega zvao Kamenko zato što je u početku imao takav šut. Dražen bi znao da kaže: “Pokazaće njemu Kamenko kako se radi i igra.” A bio je veliki radnik. Zapravo, pokupio je sve najbolje osobine od svih i nikada ga nije trebalo tjerati da trenira. On je sam sebi postavio ciljeve i ništa nije moglo da ga poremeti.

Važna lekcija

Kada je Dražen u Šibeniku već postao zvijezda, jednom je došao kod mene u biblioteku dok sam jednom djetetu naplaćivala kaznu. On mi je rekao: “Mama, nije on htio da ukrade knjigu, samo je zaboravio da je vrati.” Od tada više nikad nisam naplatila kaznu za kašnjenje djetetu. Nekad sam i od njega učila, vjerujte mi. Jednom sam se posvađala s komšinicom oko nečega beznačajnog, kako se žene ponekad zakače, a on mi kaže: “Zašto joj se nisi nasmijala, više ti nikad to ne bi uradila. Ne možeš, mama, nikoga mijenjati. Ako s nekim ne možeš, skloni se.”

Košarka

Uspjehu svoje djece raduje se svaka majka. Moj suprug se jednako kao i ja radovao i strepio, ali on je drukčiji od mene. Jole nije išao na utakmice jer je to za njega bilo previše stresno, a toliku količinu stresa, i dobrog i lošeg, nije mogao podnijeti njegov bolesni želudac. Kad je Šibenka igrala s Bosnom onu istorijsku utakmicu, cijeli je Šibenik bio u dvorani na Baldekinu, jedino je moj Jole dok je trajala utakmica šetao rivom (obalom). Mnogima je to bilo čudno, neki su ga zbog toga i osuđivali, ali on jednostavno nije mogao da izdrži toliku količinu uzbuđenja. Treba reći istinu o Acinom i Draženovom ocu. On svoje sinove ni u jednom trenutku nije iznevjerio. On je bio stub porodice, vodio je računa o svemu i u svemu je stajao iza mene, Ace i Dražena. Pa ja uopšte ne bih mogla da putujem na utakmice i bodrim svoju djecu da on nije bio takav.

Isti otac

Dražen je puno toga naslijedio od oca. Nije mnogo pričao, ali je uvijek nešto mislio. Ovo još nikada nisam ispričala: kao šef policije u Šibeniku, moj muž je uvijek pomagao mladim ljudima koji su skrenuli s pravog puta – recimo, kad bi izašli iz zatvora, odveo bi ih u Crveni krst da tamo jedu, govorio bi im da će naći posao, ali da moraju da obećaju da neće više krasti… Dakle, volio je ljude i bio je pošten čovjek, prenosi Kurir.

Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.