Kako se preživjele ratnog seksualnog nasilja bore za pravdu

Udaljene skoro dvije hiljade kilometara, Bakira i Halina prošle su kroz isto. Obje žene su silovane u ratovima koji su se desili u razmaku od skoro tri decenije, Bakira u Bosni i Hercegovini, Halina u Ukrajini. I one nisu jedine.

Procjenjuje se da je tokom rata u Bosni i Hercegovini od 20.000 do 50.000 žena preživjelo silovanje. Rat, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, je razlog zbog kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju seksualno nasilje priznao kao zločin protiv čovječnosti.

Od kada je Rusija započela rat u Ukrajini 2014. godine, mnoge žene preživjele su razna seksualna zlostavljanja. Kako funkcioniše sistem zaštite za preživjele? Kako se nositi sa traumama i istovremeno se boriti za pravdu svakoga dana? Šta se dešava sa djecom rođenom nakon ratnog silovanja?

‘Šutnja je zlo'

Kada je ruska vojska okupirala područje Kijeva 2022. godine, Halina je odlučila ostati kod kuće. Nekoliko sedmica kasnije, naoružani vojnik ušao je u njen dom pod izgovorom pretrage. Tada je pod prijetnjom oružja silovao Halinu.

“Radio je šta je htio. Plakala sam, vrištala, molila: ‘Nemoj to raditi.' A on je cijelo vrijeme vikao: ‘Začepi, ili ću te ubiti',” prisjeća se Halina.

Tek nakon oslobađanja regije, bila je u mogućnosti da dobije pomoć i da vlastima prijavi šta joj se desilo.

“U početku sam mislila da ću to preboljeti, zaboraviti i da neću nikome reći. Ali kada sam upoznala djevojke koje su prošle kroz još gore stvari od mene, čak i mučenje, vidjela sam da nam je kao grupi postalo malo lakše. Podržavamo jedna drugu. To nam daje snagu. I odlučila sam da neću šutjeti, jer je šutnja zlo”, kaže Halina.

Nevladina organizacija koja je pomogla Halini da pronađe druge preživjele i podijeli svoje iskustvo je “SEMA Ukrajina”, na čijem čelu se nalazi Irina Dovhan, koja je također preživjela seksualno zlostavljanje. Nju su 2014. godine zarobili separatisti pod kontrolom Rusije na istoku zemlje dok je podržavala ukrajinsku vojsku. U zatvoru je preživjela premlaćivanje, mučenje uključujući i silovanje.

Trebalo joj je nekoliko godina da javno progovori, ali sada je jedna od najpoznatijih zagovornica preživjelih seksualnog nasilja u Ukrajini.

Od početka invazije, putuje u oslobođena područja kako bi razgovarala sa preživjelima.

“Ko drugi, ako ne žene koje su to preživjele, treba da unište ove sovjetske standarde, stigme, navike, ovu viziju. Ja sam lično pronašla faktor preživljavanja u tome, pronašla sam smisao života u borbi. Postavila sam sebi nekoliko ciljeva: prvo, da uništim ovu stigmu koliko god mogu u društvu, u cijelom svijetu. Drugo, da se borim dok sam živa”, kaže Irina.

Nema podataka koliko je žena silovano tokom rata u Ukrajini.

Prema podacima Ureda tužilaštva Ukrajine, trenutno se istražuje najmanje 326 slučajeva ratnih silovanja koje je počinila ruska vojska od početka invazije 2022. godine.

Međutim, stvarnost je drugačija, jer mnogi slučajevi nikada ne budu prijavljeni, a u ratu koji traje od 2014. godine, mnogi su nasilje iskusili i prije 24. februara.

Među njima je i Ljudmila Husejnova, koju su 2019. godine oteli separatisti koje je podržavala Rusija.

Lažno optužena za špijunažu i ekstremizam, provela je tri godine u separatističkim zatvorima u Donjecku zbog podrške Ukrajini. Jedan od tih zatvora bila je “Izolacija”, gdje su Husejnova i drugi zatvorenici bili podvrgnuti torturi i seksualnom zlostavljanju. Nakon što je u razmjeni zatvorenica oslobođena 2022. godine, Ljudmila je postala jedna od vodećih zagovornica za prava preživjelih u Ukrajini.

“Ne treba sažaljenje. Mrzim kada kažu ‘žrtva'. Ako osoba može govoriti o tome i reći šta je prošla, onda ona nije žrtva, ona je osoba koja je preživjela i nastavlja živjeti”, kaže Husejnova.

U svom radu i Husejnova i Dovhan crpe mnogo iz iskustava desetina hiljada žena koje su preživjele silovanje tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Preživjele u BiH danas imaju status civilnih žrtava rata. Djeca rođena zbog rata, sada također imaju isti status. Žene koje su preživjele, danas svoje slučajeve iznose pred Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture i traže reparacije. Nakon rata u BiH, ali i Ruandi, Haški sud je po prvi put donio presude za silovanje kao oblik torture i seksualno ropstvo kao zločin protiv čovječnosti.

Među preživjelima je i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”. Bakira, koju su srpske snage silovale na početku rata 1992. u rodnom Višegradu, kaže da joj je trebalo mnogo vremena da razumije kako neko može da počini tako nešto.

“Silovanje u ratu je bilo najveće oružje,” kaže Bakira koja dalje pojašnjava da kada je vidjela da ratni zločinci ostaju nekažnjeni, odlučila je da neće mirno stajati sa strane. Zajedno sa još nekoliko žena 2003. godine je registrovala udruženje “Žena-žrtva rata.” I odlučile da prekinu šutnju.

“Bilo nas je par žena, posebno iz istočne Bosne i Višegrada, Foča. Kako smo mi nastupali javno i govorili ono što smo preživjeli svaki dan se podizala svijest preživjelih žrtava silovanja, seksualno zlostavljanih u Bosni i Hercegovini.”

Jedna od njihovih aktivnosti jeste i prikupljanje izjava preživjelih, a često su sarađivali sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu i još uvijek rade s tužilaštvima u BiH kako bi ratni zločinci bili kažnjeni.

Do sada je manje od 40 osoba osuđeno za zločine koji uključuju seksualno nasilje u BiH pred međunarodnim sudovima, dok je pred Sudom u toj državi osuđeno manje od 80 osoba.

Pored borbe da počinioci ne ostanu bez kazne, preživjele u BiH, ali i Ukrajini suočavaju se i sa brojnim drugim pitanjima.

Rehabilitacija, pravo na reparacije, liječenje i osiguranje da se zločin neće ponoviti, samo su neki od problema kroz koje prolaze. Pored toga, tu je stigma. A djeca rođena nakon ratnog silovanja znaju kako je boriti se za mjesto u društvu koje ne priznaje njihovo postojanje.

Šta se dešava s djecom?

Kada je 2006. godine otišla u kino sa razredom da gleda “Grbavicu” Jasmile Žbanić, Ajna Jusić je u filmu prepoznala nekoliko scena koje su se desile njoj i njenoj majci u stvarnom životu. Kaže, to joj je probudilo sumnje. Film priča priču o samohranoj majci koja u poslijeratnom Sarajevu odgaja kćerku rođenu nakon ratnog silovanja.

Kada je ostala sama kod kuće, pregledala je dokumente iz kutije za cipele i tamo je pronašla zapisnike sa izjavama svoje majke.

“Kad sam saznala, kad sam pročitala taj detaljni opis onoga što je moja majka preživjela, jeste jedna crna rupa, jedna trauma. Bila sam tada samo ljuta što ja ne znam šta je to i što meni niko nije rekao šta je to. I šta ja ovo čitam”, priča Ajna.

“Sad kad sam porasla još sam više ljuta jer do 50.000 ljudi je to preživjelo”, dodaje uz naglašavanje da se o traumi mora pričati.

Danas Ajna vodi udruženje “Zaboravljena djeca rata”, koje radi na pravnom i društvenom uvažavanju djece rođene zbog rata.

Napori organizacije doveli su do priznanja djece rođene iz ratnog silovanja kao civilnih žrtava rata u BiH.

Osim toga, kroz inicijativu “Ime jednog roditelja” uspjeli su promijeniti birokratske procedure koje su zahtijevale ime oba roditelja na identifikacionim dokumentima. Sve je počelo tako što je Ajna u tri ujutro poslala mail na 72 adrese.

“Problem je nastao u ličnim iskustvima djece jer je na diplomama i nekim drugim dokumentima traženo ime oca kao identifikacijska stavka, što mi nismo mogli pružiti. A s druge strane nije to ni stvar informacije nego prava na izbor”, pojašnjava.

Sada je ova inicijativa dio preporuka Ujedinjenih nacija za postkonfliktne države.

Borba za pravdu se nastavlja

I danas se u Bosni i Hercegovini podižu nove optužnice za slučajeve silovanja tokom rata. Brojne nevladine organizacije i dalje se bore za pravdu, dok su i preživjeli i počinitelji još uvijek živi.

U međuvremenu, iz Bosne i Hercegovine upozoravaju ukrajinske kolege da je od ključne važnosti da odmah krenu raditi na slučajevima, čak i dok rat još traje, jer je dokumentaciju i dokaze potrebno skupljati od samog početka.

Žene poput Haline, Bakire, Ljudmile, Irine i mnogih drugih ponavljaju da niko ne bi trebao šutjeti o pretrpljenom nasilju. I poručuju da postoji dostojanstvo u življenju sa identitetom preživjele, a ne sa identitetom žrtve.