Kako je potamnio sjaj Name: “Kao da je smišljeno da moramo propasti”

Kako je potamnio njezin sjaj i kome će pripasti dvije preostale zgrade u centru grada? Što je pošlo krivo, što kažu kupci i zaposlenici? Ima li Nama ipak budućnost?

“Raditi u Nami, to je bila lutrija”

– Ona je sentiment nekog djetinjstva, prvih pokretnih stepenica, te sjajne secesije unutar nje, jedne raskoši, jednog bijega iz sivila suvremenosti, kaže ekonomistica i arhitektica dr. sc. Marina Pavković u novoj epizodi HTV-ove emisije Labirint posvećenoj Nami.

– Raditi u Nami, to je bila lutrija. Dan danas ja se osjećam jako ponosnom što radim u Nami. I ne bih je mijenjala. Ni za veću plaću, kaže Tatjana Katić, prodavačica u Nami.

Ono što je Većeslav Holjevac napravio za Zagreb, to je Franjo Balen napravio za Namu, kaže Pavković.

Na prvom katu robne kuće u Ilici bio je tzv. tunel jeftinoće, u kojem ste stalno mogli kupiti neke povoljne i jeftine stvari.

Uveo je katalošku prodaju, koja do tada nije postojala, uveo je potrošačke kredite. 

– Dakle, on je zapravo društvenu Namu u socijalizmu vodio na kapitalistički način, vrlo promućurno, vrlo spretno, kaže Pavković.

Jake udarce Nami radi stabilizacija ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća i enormno divljanje inflacije. A s druge strane su se otvorile granice i ljudi su kupovali jeftinu robu…

Katić je u Namu došla odmah nakon škole, u srpnju 1986. godine. Bilo joj je to prvo radno mjesto.

– Bila sam presretna što sam došla u ovakvu prestižnu krasnu kuću. To je u cijeloj Hrvatskoj, odnosno tada Jugoslaviji, bilo nešto jedinstveno, prisjeća se.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

– Uvijek je bila kvaliteta robe. Još za vrijeme Jugoslavije, naravno, nije bilo nikakvog uvoza. Sve se proizvodilo u tadašnjoj Jugoslaviji, kaže Katić.

“Imali smo dojam kao da je smišljeno da moramo propasti”

Pavković kaže kako je Nama čak i prve godine rata uspjela dobro funkcionirati.

– A onda se događaju uništavanje robne kuće u Vukovaru, onda vam se događa da Vinkovci ili Sisak stradavaju, dolazi do slabljenja tog enormnog portfelja i problemi se zapravo posve logično akumuliraju u tim godinama, kaže.

Manuela Tašler, urednica i komentorica Lidera, objašnjava kako je PBZ već tada u tom razdoblju bio veliki vjerovnik Name, od koje je imao velika potraživanja. I kad su dionice, one koje nisu ostale upisane od strane zaposlenika, ponuđene pravnim i fizičkim osobama, PBZ je uskočio i pokupovao više od 50 posto – što od radnika, što od onoga što se nudilo na tržištu.

– Nismo dobivali redovne plaće i nismo znali to stanje kako je banka tvrdila da nam nije vlasnik, kaže Dragica Petrinjak, povjerenica Sindikata radnika u trgovini Nama 1995.-2013.

– Htjeli smo da se radi sanacijski plan, da bi naši dobavljači kojima smo puno dugovali dobili Namine dionice, odnosno kupili bi Namine dionice za svoj dug. Pretvorili bi dug u dionice i to nam je bio spas. I bilo je super odrađen taj program da se Nama spasi. Ali nije se ništa poduzimalo, dodaje.

Potkraj ožujka 1994. godine Hrvatski fond za privatizaciju prodaje PBZ-u većinu svog vlasničkog udjela. Uz Privrednu banku u vlasničkoj strukturi Name sudjeluju i mali dioničari. Novi upravni odbor i menadžment zatiču Namu s praznim policama i asortimanom od samo 2500 proizvoda.

Petrinjak kaže da je Marija Šola, tadašnja predsjednica Uprave Name, preko PBZ Investa naručivala robu koja nikome nije trebala.

– Imali smo dojam kao da je smišljeno da moramo propasti i da Nama ne može postojati, kaže.

Cijelu emisiju možete pogledati u nastavku: