Redakcija
Kad je proslavljeni hrvatski nogometaš Mario Stanić – koji je tijekom igračke karijere igrao za Željezničar, Dinamo Zagreb (Croatia), Sporting Gijón, Benficu, Club Brugge, Parmu i Chelsea – pred kraj 2023. godine postao pomoćnik Marinu Pušiću u ukrajinskom Šahtaru, mnogi su bili iznenađeni. No, na proslavljenom Vatrenom inzistirao je hrvatski stručnjak Marino Pušić, koji je trenerski stasao u Nizozemskoj (Feyenoord), a važnu ulogu odigrao je i legendarni Darijo Srna kojeg se u Šahtaru sve pita.
Nakon što su u turskoj Antaliji prošli pripreme za nastavak sezone Mario Stanić i njegov šef Pušić okrenuli su se utakmicama Lige prvaka koje ih čekaju. U intervjuu za sportklub na N1, Stanić je između ostaloga govorio o Sarajevu i što je sve doživio tijekom rata.
Prenosimo dio intervjua:
Emotivni Stanić, na pitanje kako bi čitateljima opisao rad i život u ratom zahvaćenoj Ukrajini, ostavio je bez teksta. Riječi su samo izlazile jer ipak je kao klinac od 20 godina uživo gledao kako ljudi ginu u rodnom Sarajevu.
‘Nažalost, to su sve loša iskustva ili bolje rečeno neke traume kroz koje čovjek prolazi kroz život. No, u nekom trenutku mu čak i dobro dođu. Iskreno, teško je uspoređivati te dane u Sarajevu i ovo u Ukrajini, ali samo mogu reći svaki rat je ružan na svoj način. Bilo kakav opis tog stanja i tog ludila je teško riječima izraziti. Jednostavno, rat je poraz čovječanstva, poraz ljudske rase i manjak inteligencije. Izgubiti jedan ljudski život je previše, a ne ovo što se događa u Ukrajini pune tri godine. Teško je to opisati riječima, tu količinu neizvjesnosti koja se prelijeva iz dana u dan i stanja kroz koja prolazimo mi kao nogometni klub’, u jednom dahu ispričao je Stanić.
Mario, vi ste nešto slično prošli kad ste iz Sarajeva bježali pod snajperima i granatama. Ostaje dojam da su ti ožiljci iz Sarajeva ostali i da je to razlog zašto se s ovakvom situacijom dobro nosite?
‘Sve takve stvari koje te ne ubiju te ojačaju, ali ostaju ožiljci. Jednostavno tijelo sve pamti. Naravno, i um pamti jer sve to se događa u okviru nekakvog individualnog prihvaćanja. I svaki od nas drugačije reagira na nekakve situacije. Ja sam nešto slično prošao u Sarajevu tako da u ovakvim trenucima, kad živiš u ovakvom svijetu, onda se definitivno lakše nosiš s nekim stvarima. Ali opet je to sve individualno…”
Sigurno ste imali i veliku podršku obitelji za ovakvu odluku?
“Naravno, no stvari su se dogodile iznenada i eto već smo više od godina dana tu kako Marino, Darijo i ja radimo i živimo skupa. Ono što je jako bitno naglasiti jest ta povezanost. Kad vidiš koliko entuzijazma imaju ljudi koji su unutar kluba toliki niz godina, onda taj profesionalizam s kojim si došao zapravo prestaje biti nit vodilja. Jednostavno se povežeš na nekakvom emocionalnom planu sa tim svim ljudima koji su ti izrazito dragi, ljudima koji prolaze kroz teške uvjete… To je puno dublji odnos jer svakog dana vidiš koliko se ljudi pate, koliko se vole, koliko su unutra i ta konekcija između nas kao ‘stafa’ i njih kao djelatnika je puno veća, puno jača.”
Stalno se provlači ta poveznica s rodnim Sarajevom?
“To ti je ona stara koja ima veze s mudrosti; teški uvjeti stvaraju pravi karakter. I vjerojatno je to tako. Jer iz tih situacija jednostavno čovjek raste, jača i sazrijeva brže. To se događalo i u mom životu. Jednostavno me život natjerao da prije sazrijem. Izbjegao sam iz Sarajeva, vidio sam svu tu neizvjesnost kad sam imao samo 20 godina. Sve te to dobrim dijelom oblikuje tako da ti se lista prioriteta, koju sam imao u tim godinama, znatno brže mijenja. Naravno, ostaju ožiljci, ostaju traume, ali se i dalje živi. Život ide dalje i samo se moraš posvetiti tom sadašnjem trenutku što god to značilo. A to znači da si tamo gdje jesi i da daš svoj maksimum.”
‘Naravno, iako je u Ukrajinu stigao zbog nogometa ostaje dojam da je nogomet ipak u drugom planu?
“Teško se baviti nogometom kad znaš kakva je situacija u zemlji. Teško je uopće razgovarati i nogometno razmišljati kad je cijela zemlja u ratu i u velikoj neizvjesnosti. S druge strane, mi kao nogometni klub pokušavamo, iako moram naglasiti da je Šahtar zapravo već 10 godina u izbjeglištvu, izvući najbolje. Mi zapravo funkcioniramo kao nekakva kuća putujuća, igramo ukrajinsko prvenstvo i imamo dvije baze, stacionirani smo u Kijevu i u Lavovu. Ovisno, kad igramo utakmice Lige prvaka onda smo bliže Poljskoj granici i smješteni smo u Lavovu.”
Teško je zamisliti u kakvim uvjetima radite. Što je prevagnulo da dođete u Ukrajinu?
“Uvjeti su zapravo izrazito teški, a teški uvjeti stvaraju šampione! Jednostavno se u nekom kontekstu više povežete sa svim tim ljudima koji čine klub, koji su dugi niz godina u klubu. I zapravo klub je opstao zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi predsjednika Ahmetova, koji je uložio ne samo financije nego i svu svoju ljubav da taj klub opstane i da danas bude uspješan. U drugom nekakvom kontekstu je puno lakše jer nisam sam ovdje, tu je naša cijela mini hrvatska kolonija. Dario Srna je čovjek koji je itekako zaslužan za sve ove uspjehe i koji kontrolira cijelu sportsku politiku. I naravno tu je i Marino Pušić tako da je puno lakše kroz prolaziti nekakve teške okolnosti i situacije kad si skupa sa ekipom dragih ljudi koji dijele nekakve i ljudske i nogometne vrijednosti.”
GIPHY App Key not set. Please check settings