Enisa Terzić maskama obezbijedila komšiluk u New Yorku

New York City je od 1999. godine dom naše današnje sagovornice – Enise Terzić iz Brčkog. Kao 26-godišnjakinja u Sjedinjene Američke Države stigla je sama.

– Raditi četiri posla, istraživati New York i ići u školu – nije išlo zajedno, kaže nam Enisa, majka blizanaca koja je odlučila posvetiti se porodici. Iako je planirala vratiti se na posao ovog septembra, više sile su ipak imale drugačiji plan.

Sreća u nesreći

Međutim, Enisini dani su itekako ispunjeni. Proteklih nekoliko mjeseci, koliko traje svjetska pandemija koronavirusa, ona šije zaštitne maske za porodicu, komšije, prijatelje, medicinske radnike, ali i sve one kojima su potrebne. A evo i kako je došla na ideju pokretanja svog brenda By Enisa T.

Na prvom mjestu je bila želja da pomognem svima koje poznajem

– Na prvom mjestu je bila želja da pomognem svima koje poznajem. Vlasti su apelovale na nas da ne koristimo medicinske jer ni medicinski radnici nemaju dovoljno, a sve što sam tada naručila čekala sam i po dvije, tri sedmice. S druge strane, šivaću mašinu imam nekih sedam godina. Kupila sam je svojoj mami krojačici, da se može zabaviti kada dođe u posjetu iz BiH i uraditi sitne prepravke za nas. Do marta ove godine nisam je ni pokušala koristiti, najviše zbog nedostatka vremena, inspiracije, a pomalo i straha da neću to raditi dobro kao ona. Ali onda sam jednog dana stavila mašinu na trpezarijski stol i pozvala mamu putem Vibera da mi pojasni neke stvari. Ostalo je historija, priča naša sagovornica.

Želja, volja i motiv su sada bili tu, ali materijali – ne. Prodavnice su bile zatvorene. Srećom, to nije spriječilo Enisu da pronađe način i započne svoju misiju.

– Krenula sam s rezanjem stolnjaka, košulja, haljina, posteljine… svega što mi je došlo pod ruku, a od pamuka je. Ubrzo su svi moji prijatelji bili obezbijeđeni maskama. Kako sam tada izbjegavala ići u poštu, muž me vozio na drugi dio New Yorka da im dostavim maske. Tada su, kao ispomoć, u New York dolazili i ljekari iz drugih država i bile su im potrebne pamučne maske koje bi koristili u slobodno vrijeme. Stupila sam u kontakt s nekim od njih i nosila im maske u hotele u kojima su na Manhattanu odsjedali, opisuje Terzić prve korake svoje nove životne avanture.

Medicinska radnica nosi masku By Enisa T.

U tom trenutku New York je izgledao kao grad duhova. Voziti se pustim ulicama nije bilo ugodno, kaže nam Enisa, ali činjenica da je povod bio “pravi” olakšavala je svakodnevnicu. U Facebook grupi, čiji su članovi Enisa i njene komšije, objavila je informaciju da šije i poklanja maske. Potrebno je, dodala je, samo doći po njih.

– Ostavljala sam tacnu s maskama ispred ulaznih vrata i komšije su po čitav dan dolazile. Neke su insistirale na tome da plate ili bar pokriju troškove, ali nisam željela uzeti novac. A onda bih dobila Thank You kartice koje su me čekale na vratima. Lijepe riječi značile su više od ičega, ističe naša sagovornica.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Prelomni trenutak

“I sve je bilo dobro dok sam imala šta da režem”, kaže nam Enisa. Materijal se potrošio, a prodavnice u New Yorku su i dalje bile zatvorene – bar one koje prodaju materijale. A onda je slučajno otkrila da se u prodavnici udaljenoj dva sata od njenog stana, u kojoj je kupovala kućne potrepštine, prodaju i materijali.

– Moja sreća je bila neopisiva. Kupila sam 11 različitih i suviše lijepih dezena da bih od njih pravila iste maske kao i protekli mjesec (u medicinskom stilu). Odlučila sam istražiti i druge modele na internetu i YouTubeu i promijeniti stil. Nakon 5-6 pokušaja dobila sam ono što sam zamislila. Pokažem djeci, a mlađi sin mi kaže: “To trebaš da prodaješ, a ne doniraš”. I to je bio prelomni trenutak, priča Terzić koja je novih 20-ak maski stidljivo ponudila u istoj Facebook grupi u kojoj je do sada poklanjala. Reakcije su bile fenomenalne i svi su željeli da ih kupe.

Narudžbe stižu iz različitih dijelova svijeta

– Materijal koji sam imala je potrošen u rekordnom vremenu. Krenula je moja potraga za novim, a jedini način je bio opet voziti dva sata od New Yorka. To nam je nekako postala normala i rutina, bar jednom sedmično. Komšije su preporučile moje maske drugima, a drugi trećima. Dobijala sam poruke na Facebooku, mailove, poruke – nisam znala gdje bih prije. Tada sam odlučila napraviti Facebook stranicu i razgraničiti privatni od poslovnog života, ističe naša sagovornica.

Tada je posao počeo da cvjeta. Stizale su narudžbe iz svih krajeva SAD-a, Kanade, Njemačke, Francuske, Australije. Enisa nije ni zamišljala da će se za njen rad pročuti u drugom gradu, državi, pa čak i kontinentu! Naročito u vremenu u kojem su mnogi, u nedostatku zaštitne opreme, počeli šiti maske u prostorijama svog doma. A ono što Enisine maske čini posebnima je svakako ugodan materijal, model koji svima lijepo pristaje, šareni, veseli i unikatni dezeni. Sigurna sam da su donijele dašak veselja svima koji su ih nosili. Pored maski, jako su popularne marame i trake za kosu s dugmićima na koje se maske mogu zakačiti (ear savers). Mnogo narudžbi za ear savers stiže od medicinskog osoblja, ali i žena koje prolaze kroz hemoterapije.

Ear savers

– Neizmjerno sam zahvalna svima koji su se u moru maski odlučili baš za moje! Ja to vidim kao intimnu odluku – ipak je to artikal koji se stavlja direktno na lice, a upitno je ko u kakvim uslovima radi, smatra Terzić, čije je radno mjesto u početku bio ćošak stola. Sada njena mini radionica zauzima ćošak zida, a nada se i svojoj sobici za šivenje. “Sobica” nam je otkrila i njene buduće namjere…

Emocije pokreću

– Želim nastaviti šiti. Koliko god volim praviti maske, iskreno se nadam da će im doći kraj. To bi značilo povratak u neku normalu, a ja bih šila torbe, haljine, suknje… Ma imam milion ideja, samo da ovo prođe i da se vratimo u ludilo koje smo imali prije ovoga, našalila se Enisa i otkrila nam da su emocije, bar u njenom slučaju, glavni pokretač svega – od biranja materijala, šivenja do preporuka mušterijama. Kako u šivenju, tako je i u životu, jer emocije su te koje je vežu za njeno Brčko, koje posjećuje svake godine.

Enisin ćošak

– Šta je čovjek koji ne ode vidjeti rodbinu, prošetati ulicama u kojima je proveo djetinjstvo, popiti kafu s prijateljima i obići mezarluke dragih koji više nisu tu. Za mene je to veliki izvor energije i nemogućnost da odem kući ove godine mi teško pada, zaključila je Enisa Terzić za Moja BiH.