Dvije kćeri, dva groba, jedan vrt

I dok Kata obilazi oko ogradice, ne zna što bi posebno izdvojila, a kaže, onako zamišljeno, ni ne smijem reći što bi mi bilo najdraže.

– Ove čizmice koje je ona radila, cvijeće ovo koje je ona radila i ovi labudovi. To mi je nešto najdraže. Ja se u ponoć dignem, u jedan, dva. Idem na prozor i gledam. I onda mislim da ona mene vidi da ja to volim i da ja to održavam, kaže Kata.

Njezina kćer Marica svoj je svijet pronašla u tom malom vrtu okruženom zgradama na koje bi pažnju privukao tek pokoji grafit. Pod prozorom su bili grmovi, divlji, neobrezani. A ispred, na klupi uz stazu, njezina majka i dobre susjede koje su je voljele kao svoju, provodile bi sunčana poslijepodneva. Marica im je htjela ostaviti uspomenu, jer je cijelu mladost provela po bolnicama. Sedam puta je bila na operaciji tumora u očnoj šupljini. Prva operacija bila je još 1999. Imala je tada samo 19 godina. Uz sve to, oboljela je od raka kostiju.

– I onda kad smo otišli u bolnicu Dubrava, sve je iskontrolirano. Veli doktor, gospođo živjet će vam tri mjeseca. Ja sam tada sa svih strana tražila pomoć. Šaljem kopiju u Kanadu, imam tamo ujake, šaljem u Njemačku, u Torino u Italiju, da vidim ima li igdje pomoći. Ništa, ništa, svi mi daju loše odgovore, nema ništa od toga, prisjeća se Kata… Jedino iz Sarajeva, dodaje, mi se ponudila jedna osoba da ima neke kapi, stavljaš u nos, pa imaš neke čajeve, kupuješ. Tisuće eura sam ja dala u tri ture tako, produžavala sam joj patnju da vam pravo kažem, priča nam Kata dok prstima prebire po tek procvjetalim maćuhicama.

Marica se nije predala do tog rujna 2019. Izrađivala je od plastičnih boca ukrase za vrt. I svaki dan pitala majku je li donijela novu bocu. Htjela je ostaviti trag. I u tome je itekako uspjela.

– I onda doktori mi kažu dajte je u stacionar negdje, vi nećete se moći boriti. Ma ne dam doktore, dok ja budem svojom rukom mogla, ja svoje dijete ne dam iz kuće. I ona je meni rekla, mama, ne daj me, ne daj me. Izabrala je robu sebi koju ću joj ja obući. Mama, hoćeš me ti oprati, pitala je? I ona je znala da će umrijeti. I ona je toliko bila vesela i to prihvatila. Mama da dođe jednom tome kraj, nemoj za mnom plakati, nemoj nositi crninu, ali ipak je ja nosim, govori Kata jedva susprežući suze. A ne možete kaže, da ne plačete, ja se naplačem iz dana u dan. Evo prije nego što ste vi došli ja sam se isplakala i mislila da ću biti jača, ali što da vam kažem…

Tog rujanskog poslijepodneva, Marica je majci rekla – sve si mi mama želje ispunila. No, imala je još jednu želju. Zatražila je majku da joj skuha njoj posebni obrok. Za sutra. Ali ga nije dočekala. Tog joj je dana pozlilo. Hitnu je kaže Kata, zvala tri puta.

– Četvrti put kad su i došli, bilo je kasno. Zovem ih gdje ste, evo nas pred vratima. Moje je dijete izdahnulo, govori Kata.

Djelatnici hitne pomoći dali su joj tablete i injekciju za smirenje. Ali njoj je bilo važno još samo jedno – njezino prvo obećanje.

– Je li vam sad dobro, pitali su, kaže Kata. Ma kako će mi biti dobro kad mi je dijete tamo. Sad ja u mislima imam da ja nju moram dok je ona još topla, oprati i obući jer sam obećala. Ja sam se morala zakleti da ću ja to napraviti. Onda znate. To je teško, ali prihvatila sam, govori Kata.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Marica je vrt uredila majci, ali i za susjede koje su joj pružile pažnju. Zato je on utjeha i uspomena. U koju neki bez razmišljanja dirnu i kradu cvijeće.

– Evo ovaj cvjetić odavde, s ovog mjesta, upire prstom na zumbul ispod plastičnih labudova. Bio je ljepši, ljubičasti! Ovaj je sad malo modriji. Kupila sam drugi i posadila. I ta osoba ako ima imalo srca i duše i zna na temelju čega ovo sadim, poručujem joj da ne krade. Ako joj treba ja ću joj kupiti, žali nam se Kata s nevjericom da ima i takvih ljudi.

– I evo da vam kažem, ja nemam više za što živjeti, živim za grobove svoje djece, govori pokazujući nam na klupi ispred vrta uokvirene fotografije svojih kćeri.

Kćer Ankica, ranjena je u granatiranju Zagreba. U sebi je kaže Kata, nosila 20 gelera. Umrla je s 39 godina od moždanog udara. Najveća joj je podrška muž. Ali i on je imao moždani udar. Volio je odlaziti u Liku. Ima ondje blago. Ali neće kaže Kata, moći više tako.

– Imam muža najboljeg na svijetu. Mi se razumijemo u toj bolesti oko svoje djece, ja odem tamo malo, on malo ovamo… On ima sad 79 godina, mislim da ćemo tu kuću prodati i da će on doći ovdje živjeti.

A ovdje, tu iznad vrta, na prozoru obiteljskog stana stoji i bijeli plišani medvjedić kojeg je stavila Marica. Motri nad vrtom. I mladim voćkama, koje je također Kata posadila. Trešnje, višnje, kruške. I one će uskoro procvjetati na Volovčici. Baš kao i vrt. Iako ga prati tuga, djeca mu se vesele.

– Drago mi je kad djeca idu iz vrtića i malo ga uzmu i nose, pokazuje nam Kata vrtnog patuljka. I roditelji kažu da to mora vratiti natrag, i vrate, i onda se djeca toliko raduju i cvijeću i labudovima, kaže Kata.

Zato ovaj vrt neće napustiti. Ne samo zbog obećanja sebi. Nego i zbog dječjih ruku, osmjeha, koraka. Onih koraka oko bijele ogradice koju su postavile ruke mlade žene koja je, kao i njezina sestra, svoju majku prerano napustila.