BALJVINE – SELO NEVJEROVATNE ISTORIJE Srbi i Bošnjaci ratove preživjeli zajedno, ali ih je mir dokusurio

U Baljvinama, vrletnom planinskom selu iznad kanjona Vrbasa, komšije Srbi i Bošnjaci, pravoslavci i muslimani, u ratovima su čuvali i štitili jedni druge: Nikad među njima nije pala ni teška riječ, a kamoli krv! Sada struhuju da će njihov zavičaj umrijeti bez ispaljenog metka.
Istorija ovog sela zvuči kao bajkovita legenda, ali i Bakir i Husein i Zaim iz Donjih Baljvina, i Drago i Jovo i Draginja iz Gornjih Baljvina, kažu da je sve bilo baš tako i nikako drugačije.

A priča ide, otprilike, ovako: U Drugom svjetskom ratu, muslimani su komšije Srbe štitili od ustaškog pogroma, a ovi njih od četnika i “drugih vojski”.

Kad se zakuvalo početkom devedesetih, sve je opet riješeno komšijskim dogovorom, sažetim u rečenici: “Vi vežite vaše pse, mi ćemo vezati svoje!”

Nisu se osvrtali na nacionalističke poruke sa strane, u stilu: “Nema ovdje ni pravih Srba, ni pravih muslimana!” Baljvčani su tjerali svoje. Selo je, tokom cijelog rata, bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske, ali mještani su imali svoje, mješovite, patrole. Zlu ne trebalo.

Kad su selo 1995. napale hrvatske snage, pobjegli su i Srbi i Bošnajci – svako na svoju stranu. Mnogi se nisu vratiti iz izbjeglištva. Oni koji jesu, žive po starom. Nikad se nisu posvađali ni oko žene, ni oko zemlje. Nikad nisu završili na sudu, zbog međe iako im njive međe. Ali, nikad se nisu međusobno ženili i udavali. U šali kažu da bi to bio incest, jer jedni druge smatraju rođacima.

-Vratio sam se, evo ima 19 godina, i što se tiče međunacionalnih odnosa, nemam riječi: pazimo se i pomažemo, kao i uvijek. Nije to ništa naročito. Da je sreće, svi bi ljudi na svijetu živjeli tako. Ali, sve je nas manje. Odoše i muslimani Bošnjaci i Srbi. Mladi su otišli odavno, sad i stari odlaze. A kako i da ostanu, ni vode nemamo ko ljudi, a bavimo se poljoprivredom. Evo 19 godina ja slušam obećanja da će izgraditi vodovod, pa ništa od toga – kaže Bakir Zahirović (40) iz Donjih Baljvina.

Sličnu priču pričaju i njegove komšije Srbi iz “gornjeg sela”.

Nema vodovoda, nema čestitog put do svih zaselaka, elektromreža dotrajala, struja slaba, internet nikakav, nema prodavnice.

Lijepo je što u Baljvinama nema ni “dvije škole pod jednim krovom”, djeca uče zajedno, ali nema ni djece. Sedmoro mališana živi u Donjim, osmoro u Gornjim Baljvinama, računajući i one iz viših razreda, koji u osnovnu školu putuju u 15 kilometara udaljen Mrkonjić Grad.

Lijepo je što paroh i imam sarađuju, što su i džamija i crkva na svom mjestu, netaknute i u ratu i u miru, što su muslimani i pravoslavci pomagali jedni drugima u gradnji hramova, što se svako “po svom zakonu” moli Bogu ili Alahu i što se o praznicima mještani obilaze i čašćavaju.

Ali, valja živjeti i život zemaljski, a to sve teže ide.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

-Da je lako, nije, ali ko hoće da radi, može i u Baljvinama živjeti dobro – veli Husein Mešić (62).

Kaže, svi u ovom selu rade, vrijedan je to svijet. Drže stoku, obrađuju zemlju, mnogi uz to rade i u firmama u Mrkonjić Gradu.

-Skoro svaka kuća je posijala povrće, ali problem nam je što nemamo žive vode. Ajd sad, dok je kiša, i nekako, a zamislite kako je, u selu bez vodovoda, napojiti krave i zaliti bašte, kad upekne – veli Husein, dok njegov komšija, penzioner Zaim Zahirović (66), dodaje da je, ipak, svakom najmiliji njegov rodni kraj.

Istu muku muče i jednako svoj zavičaj vole i Lakići, Tešanovići, Todorovići, Eraci… iz Gornjih Baljvina.

I jedni i drugi prepričavaju kako im godinama, ministri, inženjeri, funkcioneri, obećavaju da će vodovod biti izgrađen, samo ako… Čak je i jedan Švajcarac dolazio da “istraži slučaj”.

-Jednom su nam rekli da mi u selu treba da skupimo 30.000 KM, da bi počeli radovi. Otkud nama tolike pare – vele mještani.

Išli su tako, kažu, Jovo Tešanović i Šaban Nešić, kao predstavnici sela, u opštinu u Mrkonjić Grad, da “poganjaju vodovod”.

-Razgovarao je s nama jedan ministar, zamjenik ministra, šta li je, imena mu se ne mogu sjetiti, uglavnom funkcioner iz Banjaluke. Reče nam tada da će doći u Baljvine, za 15 dana, pa će početi radovi. Ja mu rekoh: dođi, ja ću janje ispeći. Prošle su tri godine od tada, on ne dođe, a to janje je već odavno stara ovca – priča Jovo Tešanović.

Njegov sin Drago i snaha Draginja imaju najveću porodicu i imanje u Gornjim Baljvinama. Četvoro djece, đaka, ko četiri jabuke: Dragana (15), Marija (13), Lazar (12) i Milica (10). Veliko je to i rijetko bogatstvo ovdje, ispod Čemernice, na 700 metara nadmorske visine.