ISTRAŽITELJICA TRIBUNALA SVJEDOČI: ‘Oficiri VRS u presretnutim razgovorima svojim riječima govore o genocidu u Srebrenici’

Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli pripadnici Armija BiH i SDB-a u julu 1995. godine, predstavljale su važan dokaz u svakom suđenju vezanom za dokazivanje Genocida u Srebrenici. U ovom ekskluzivnom intervjuu, datom u povodu obilježavanja 25. godišnjice Genocida u Srebrenici, istražiteljica MKSJ Stefanie Frease prvi put za bh. medije govori o složenosti procesa ove istrage koja je pomogla Tužilaštvu MKSJ da dokaže Srebrenički genocid.

Na MKSJ ste radili u više navrata. Pojasnite nam, molim Vas, šta ste radili na ovom sudu?

FRIESE: U Uredu Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju radila sam u dva navrata, prvo od aprila 1995. do 2000. godine, a zatim ponovo 2006. i 2007. godine. Tokom tog prvog perioda, od 1995. do 2000. godine, s kolegama sam puno radila na terenu – prikupljali smo informacije i radili na analizi podatka kako bismo razvili činjeničnu osnovu za predmet Srebrenica.

Ponovo sam se vratila na MKSJ 2006. i 2007, kada je za megasuđenje u predmetu Popović i drugi trebalo predočiti presretnute razgovore. U ovom procesu se sudilo sedmorici optuženih za zločine počinjene tokom i nakon pada enklave Srebrenica. Nakon okončanja tog posla i svjedočenja na sudu, imenovana sam za specijalnu savjetnicu glavne tužiteljice MKSJ Carle Del Ponte za rad na završnim aspektima kompletiranja strategije u Beogradu.

Projekt analize presretnutih materijala

Možete li se prisjetiti početka Vaših istražnih procesa u predmetu Srebrenica?

FRIESE: Počelo je 21. jula 1995, kada smo trojica mojih kolega i ja iz Haga krenuli za Tuzlu s ciljem da počnemo s radom na prikupljanju dokaznog materijala i identifikaciji svjedoka vezanih za te događaje. Pored mene, u ovom “timu prethodnici” bili su istražitelj Jean-Rene Ruez, Matthew Hodes, pravnik i bivši službenik UN-a za civilne poslove koji je kratko radio za Tužilaštvo, te Muhamed Sušić, koji je pomagao u otvaranju kancelarije Haškog tribunala u Sarajevu. Narednih pet godina, uglavnom, provela sam radeći na tom slučaju.

U početku smo jedan kolega i ja pregledali izjave svjedoka koje je prikupio SDB MUP-a RBiH. Zatim sam, tokom naših ranih terenskih misija u istočnoj Bosni 1996. i 1997. godine, popisivala i sistematizirala artefakte koje smo sakupili u zatočeničkim objektima, mjestima pogubljenja i s poljana na kojima su muškarci prvi put držani nakon zarobljavanja.

U uredu sam proučavala dokaze, čitala na stotine izjava svjedoka, koje je uglavnom uzimala Agencija za dokumentaciju ratnih zločina u BiH i pomagala u organiziranju slučaja prije nego što je tim imenovao voditelja ovog predmeta.

U 1998. godini sam postala odgovorna osoba za ono što je vremenom postalo poznato kao “projekt analize presretnutih materijala”. Ovaj projekt je zahtijevao analizu obimne zbirke presretnute radiokomunikacije VRS-a koju je u julu 1995. uhvatila Armija BiH i SDB MUP-a RBiH. U ovim razgovorima, oficiri vojske bosanskih Srba vlastitim su riječima otkrili svoj plan uhićenja, transporta, pritvaranja, pogubljenja i zakopavanja posmrtnih ostataka više od 8.000 ljudi.

Da pojasnimo, tokom pada Srebrenice bilo je zarobljeno i pogubljeno preko 7.000 muškaraca. Pored toga, oko 1.000 je ubijeno u zasjedi ili u borbi tokom pokušaja bijega iz enklave. Oni su bili dio duge kolone koja je u večernjim satima 11. jula 1995. napustila Šušnjare i krenula sjeverozapadno prema Tuzli.

Tužilaštvo je podnijelo optužnice za ubistva 7.000 ratnih zarobljenika, ali ne i za smrt ovih 1.000 drugih, jer su oni smatrani legitimnim žrtvama iz borbenih dejstava.

O presretnutim razgovorima ste svjedočili kao svjedok Tužilašva u više slučajeva vezanih za Genocid u Srebrenici. Ovi razgovori su potvrđeni od svih vijeća MKSJ kao vjerodostojni, pouzdani i relevantni. Molim Vas, pojasnite njihov procesni značaj?

FRIESE: Radiokomunikacije Vojske RS-a, koje su presreli Armija BiH i SDB MUP-a RBiH, predstavljale su bitan dokaz u svakom suđenju vezanom za Srebrenicu. Većina tog materijala koji je došao u Haški tribunal bili su transkripti ručno pisani u učeničke bilježnice – zbog nestašica u ratu.

Ti razgovori su prekucavani nakon što je konverzacija bivala snimana na kolut trake za snimanje. Budući da je rat još trajao, nedostajalo je kaseta, te su jedne te iste korištene nakon što su razgovori bivali zabilježeni.

Transkripti su, međutim, zauvijek ovjekovječili riječi i jezik koji su govorili pojedinci koji su bili uključeni u izvršenje radnji zarobljavanja, pritvora i pogubljenja preko 7.000 ratnih zarobljenika.

Razgovori su bili autentični i pouzdani

O tom materijalu sam svjedočila na suđenju Krstiću, Popoviću i drugima, Tolimiru, Karadžiću. Moja svjedočenja su bila fokusirana oko dva glavna pitanja, a to su: jesu li presretnuti razgovori autentični i jesu li pouzdani? Jednostavno rečeno, je li materijal autentičan ili je bio napravljen ili dorađivan?

Zatim, ako su bili istinski, jesu li rađeni tako da ih to čini pouzdanim, te jesu li pripadnici Armije BiH i Službe državne bezbjednosti MUP-a BiH pratili proceduru i je li posao izveden na potrebnom nivou? Nakon dvije godine opsežnih analiza, uključivanja treće strane i neovisnog potvrđivanja sadržaja desetina tih razgovora – odgovor je bio “DA”, razgovori jesu bili autentični.

Budući da je to bio prvi put da je Tužilaštvo MKSJ dobilo kao dokazni materijal presretnute razgovore, bili smo svjesni da će ih odbrana nastojati svim silama osporiti. Zbog toga smo odmah uspostavili naš rigorozni sistem za obradu i analizu materijala.

Naš tim je, također, tragao za više izvora za neovisnu potvrdu sadržaja ovih razgovora. Kako bismo osigurali potpunu objektivnost u tom procesu, oslanjali smo se na raznu dokumentaciju Vojske RS-a – uključujući zapise iz dnevnika dežurnog oficira Zvorničke brigade, videosnimke koje su uradili snimatelji VRS-a i srpski novinar Zoran Petrović Piroćanac, zatim bilješke koje su izuzeli djelatnici UNPROFOR-a, koji su bili u izravnoj komunikaciji s članovima Generalštaba VRS-a, te snimke iz vazduha koje su radile Sjedinjene Američke Države.

Kako bismo dodatno procijenili autentičnost materijala, razmatrali smo i to jesu li Armija BiH i SDB MUP-a BiH zaista bili osposobljeni za presretanje ovih komunikacija. (Odbrana optuženih je nastojala osporiti da su ABiH i SDB imali kapacitet i stručnost za to, tj. da su komunikacije VRS-a bile zaštićene kriptozaštitom koju oni nisu mogli probiti.)

Ovdje smo tražili i uspjeli dobili pristup dvjema lokacijama s kojih su ove informacije, navodno, snimane. Tužilaštvo MKSJ je, također, angažiralo vanjskog eksperta Jacka Huntera iz američkog Zavoda za procjenu tehničkih kapaciteta fizičkih lokacija i opreme koja je korištena. Hunter je potvrdio da su postojali kapaciteti i stručnost ABiH i SDB-a za te radnje.

Nakon što smo uspostavili čvrst sistem razumijevanja materijala, nadležni organi Armije BiH su nam odobrili pristup intervjuima s operaterima Armije BiH, kao i onim iz Službe državne bezjednosti MUP-a BiH i njihovim nadređenim. Ovaj kontakt je bio ključan za razumijevanje svakog aspekta ovog procesa i pouzdanosti materijala. To nam je, također, dalo mogućnost da postavimo brojna pitanja koja su se pojavila tokom procesa naše analize.

Drugi aspekt analize uključivao je relevantnost i tumačenje nekoliko najvažnijih presretnutih razgovora. Naprimjer, riječ „paket“je imala poseban značaj u ovim komunikacijama, jer se upotrebljavala u više razgovora i odnosila se na zarobljenike.

Odbrana optuženih pred MKSJ nastojala je osporiti ove presretnute razgovore. Koji su bili njihovi „argumenti“ predočeni Vama i sudskim vijećima MKSJ? Zašto je odbrana, između ostalog, za osporavanje ovih razgovora koristila izvještaj NIOD-a u slučajevima Tolimir, Karadžić, Mladić i drugim?

FRIESE: Odbrana je koristila nekoliko pristupa kako bi pokušala potkopati autentičnost i pouzdanost presretnutih razgovora dok su me unakrsno ispitivali. Značajno je da niko nije dotaknuo ono što se odnosilo na treći dio materijala – dokumenti VRS-a, videosnimci na srpskom jeziku i drugo, a što je neovisno potvrđivalo sadržaj desetina presretnutih razgovora.

Da su imali ikakvu šansu da pronađu neki propust ili uspostave sumnju o tom materijalu, odbrana bi se sigurno fokusirala na to. Umjesto toga, u svakom od procesa su se udaljavali od suštine i napadali na periferne stvari, pokušavajući istaći moguće nedostatke administrativne prirode, za koje su se nadali da će dovesti u pitanje sav prikupljeni materijal. Njihovi napori su bili bezuspješni.

Bezvrijednidni argumenti odbrane

Navest ću nekoliko argumenata koje je odbrana a koristila kako bih vam to približila. Naprimjer, odbrana pukovnika Vujadina Popovića, načelnika sigurnosti Drinskog korpusa, izjavila je da će osporiti autentičnost i pouzdanost svih materijala dobivenih radiopresretanjem. 

To se i očekivalo, s obzirom na to da je u nekoliko razgovora njihov klijent bio direktno povezan s pogubljenjima i zakopavanjem ubijenih na području općine Zvornik. Odbrana je tada predložila je da se čitava zbirka presretnutih razgovora smatra nepouzdanom.

Drugi argument je bio da su ponekad zabilješke bile evidentirane i datirane nakon što su bili urađeni transkripti, dok je normalan postupak zahtijevao evidentiranje i datiranje prije njihovog slanja na određeno mjesto. Moje kolege i ja smo si postavljali isto to pitanje tokom provođenja naše analize.

Kada smo pitali zapovjednika Armije BiH, koji je bio zadužen za uspostavu ovog procesa, pojasnio nam je da su podaci o razgovorima zapisivani nakon što bi bili snimljeni, a za šta su operateri povremeno donosili i sveske od kuće zbog oskudice u materijalu tokom rata, koji je tada ulazio u svoju četvrtu godinu.

Pojasnio je da ne treba pridavati nikakvo značenje datumima bilježenim na koricama svesaka, jer je to bila stvar administracije. To jest, da bismo datume mogli pripisati određenim razgovorima, trebali smo se pouzdati u datume koje su bili rukom ispisivani na stranicama unutar bilježnica u kojima su operateri vršili transkripciju.

Odbrana je tada pokušala s napadom na pouzdanost datuma upisanih unutar svesaka. Naime, uspostavljeni postupak je zahtijevao od operatera da pišu datum na početku svakog novog dana. Međutim, to nije uvijek rađeno. Ono što jeste rađeno je to da su operateri neprestano bilježili tačno vrijeme svakog razgovora.

To zapisivanje vremena odvijanja razgovora je bilo posebno važno u analizi, čemu smo posvetili veliku pažnju. Kad su datumi nedostajali, određivali smo, od slučaja do slučaja, na osnovu datih mogućnosti utvrđivanja određenog datuma.

Odbrana je tvrdila da su neki od naših zaključaka zbunjujući, iako ih je bilo lahko objasniti. Kao naprimjer, ukoliko bi nedostajao datum, često bismo ga mogli odrediti pregledom tačnog vremena u kojem su uhvaćeni razgovori odvijani.

Operatori su koristili 24-satno vrijeme. Tako smo, ako je operator napisao 14. juli 1995, a sljedeći pronađeni datum u bilježnici bio 16. juli 1995., pratili hronološki vrijeme jednog dana – od datiranog 14. jula do drugog, nedatiranog, 15. jula, te do sljedećeg, datiranog, 16. jula. U ovom slučaju, 15. juli bi bio potvrđeni datum i bilo koji od povezanih razgovora bio bi datiran na taj način.

Radovan Karadžić je u svojoj odbrani koristio neke od gore navedenih argumenata kako bi pokušao da dovede u pitanje vjerodostojnost presretnutih razgovora. I, kao što je rađeno u slučaju Popović, tvrdio je da se termin “paket” tokom čitavog rata odnosio na komunikacijsku opremu i borbena sredstva, podrazumijevajući da se, kada je korišten u komunikaciji u julu 1995, nije odnosio na ratne zarobljenike.

Međutim, iako se termin „paket“ upotrebljavao na više načina kako bi se prikrila tema o kojoj se raspravljalo, također je tačno da se u kontekstu zauzimanja Srebrenice termin „paket“ odnosio na ratne zarobljenike.

Kako bi se ova poenta istakla, u predmetu Karadžić Tužilaštvo se pozvalo na razgovor koji se odvijao 14. jula 1995. u 21.02, u kojem je dežurni oficir Zvorničke brigade Dragan Jokić pozvao Bratunačku brigadu i tražio načelnika bezbjednosti Glavnog štaba Vojske RS-a pukovnika Ljubišu Bearu, koji je bio ključna osoba u organiziranju pogubljenja.

Jokiću je izmaklo i nehotično je ratne zarobljenike nazvao “ljudima”- njih 850 je ubijeno tog dana u Orahovcu na prostoru općine Zvornik. Brzo se ispravio i onda ih nazvao “paketom”. U tom transkriptu Jokić je rekao: “Bio je velikih problema, dakle, s ljudima. Mislim, sa paketima.”

Umijeće malog broja operatera ABiH i SDB-a da urade ogroman posao

U novembru 1996. godine nizozemska vlada je zatražila od Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) da provede istragu događaja prije, tokom i nakon pada “UN sigurne zone Srebrenica“.

Izvještaj pod nazivom “Srebrenica: Rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analiza pada `zaštićene’ zone” objavljen je 10. aprila 2002. godine.

Ovaj izvještaj – sročen na 3.785 stranice, sadrži analizu tehničkih kapaciteta snaga Armije BiH i Službe državne bezbjednosti MUP-a za presretanje razgovora. Pored toga, izvještaj NIOD-a se fokusirao i na to je li presretnute razgovore trebalo definirati kao obavještajne podatke u “stvarnom vremenu” ili u “blisko stvarnom vremenu”.

U izvještaju NIOD-a, vezano za to, tvrdilo se da postoji “prostor za sumnju”, s obzirom na mali broj raspoloživog osoblja. Ovo pitanje, međutim, nije bilo bitno za analizu Tužilaštva, jer mi smo bili fokusirani na to jesu li razgovori bili autentični i pouzdani, a ne s kim su bili dijeljeni, tj. kome su bili dostavljani u julu 1995. godine.

Pored toga, neki od optuženih bosanskih Srba pokušavali su unijeti sumnju u sposobnost operatera Armije BiH i SDB-a MUP-a da uhvate i uprate komandni lanac, da prislušne službe BiH nisu imale dovoljno osoblja koje bi bilo u stanju da presretne, snimi, transkribira i proslijedi toliki broj radio i telefonskih komunikacija, jer je bilo veoma mnogo razgovora, a na svakoj od dvije prislušne lokacije Armije BiH bilo je angažirano samo desetak, petnaestak, ljudi.

Dakle, izvještaj NIOD-a je tvrdio da je za te prislušne lokacije Armije BiH bilo potrebno 90 do 180 osoba – u punom sastavu s pomoćnim osobljem, uz pretpostavku da se radilo u tri smjene i u zavisnosti o tome je li u kontinuitetu nadzirano deset ili dvadeset kanala.

General Zdravko Tolimir, načelnik Obavještajno-sigurnosne službe Glavnog štaba VRS-a iznio je ovu argumentaciju, a zatim zaključio – pogrešno, da su presretnuti razgovori krivotvoreni.

Što se tiče broja operatera Armije BiH, istina je da su u julu 1995. godine izvijestili da nemaju dovoljno osoblja na prislušnim lokacijama, te da bi bili u mogućnosti zabilježiti mnogo više razgovora da su imali na raspolaganju više resursa. A, čak i činjenica da su Armija BiH i Služba državne bezbjednosti MUP-a BiH zabilježili samo dio komunikacija Vojske RS-a tokom tih kritičnih dana ne negira sadržaj ili visok kvalitet izvršenog posla.

 Desetine svjedoka iz BiH, pripadnika Armije BiH i MUP-a RBIH svjedočila je pred MKSJ u predmetima Srebrenica o navedenim presretnutim razgovorima. Zašto su morali svjedočiti u svakom predmetu za Srebrenicu, iako su presretnuti razgovori već u prvim presudama prihvaćeni kao autentični i vjerodostojni? U bh. javnosti se malo zna o značaju njihovog svjedočenja, a u stručnoj javnosti se smatra da su bili od neprocjenjivog značaja. Možete li se osvrnuti na to?

FRIESE: Za odgovor na ovo pitanje kontaktirala sam starijeg tužioca Petera McCloskeyja, jer nisam advokat. Zato njegove komentare citiram u odgovoru na ovo pitanje. Kako tužilac McCloskey pojašnjava, u sistemu građanskog prava kakav je onaj koji je korišten u bivšoj Jugoslaviji i mnogim evropskim zemljama, “dokumenti i dosijei se smatraju pouzdanim i slučajevi se mogu voditi s malo ili, čak, i bez svjedoka”.

To je u suprotnosti s uobičajenim pravnim sistemom, koji se koristi u zemljama poput Velike Britanije i SAD-a, gdje je “svjedočenje živih svjedoka temelj” svih postupaka.

MKSJ je koristio mješoviti sistem i kao takav omogućio je da se prethodno svjedočenje uvede u spis. Značajna iznimka bila je ta što se takvi dokazi nisu mogli koristiti za kvalifikaciju djela ili ponašanje optuženog. U takvim je slučajevima bilo potrebno direktno svjedočenje.

Budući da su “mnogi od ključnih presretanja uključivali djela ili ponašanje optuženog, operater koji je presretao razgovore trebao je biti pozvan. Dalje, s obzirom na to da su audiosnimci snimani na kolutu koji je korišten više puta zbog ratne oskudice, zapisivani i kucani transkripti potpuno su zavisili od vjerodostojnosti svjedoka.

Tužilac McCloskey nadalje navodi da je presretnuta komunikacija najbolji dokaz kojim je tim trebao povezati optužene s pritvorom i pogubljenjem “riječima iz njihovih usta”. Iz tog razloga je bilo od ključne važnosti da se operateri i osoblje koje je nadziralo te poslove pojave pred svim sudskim vijećima. Nadalje, operateri su bili „obični momci“, bili su to radiovezisti iz ljubavi i vjerovatno nisu izgledali onako kako su sudije očekivali.

Ja također smatram da su operateri uradili izvanredan posao. Pokazali su šta je moguće kada mala grupa ljudi učinkovito radi na složenom problemu. U to vrijeme nisu znali da će njihov rad pružiti kritične dokaze u nastojanju da se riješi ovaj masovni zločin i potraga za pravdom za žrtve.

Put prihvatanja činjenica je put hrabrosti

MKSJ je okončao svoj rad 2017. godine, a MRMKS je njegov pravni nasljednik. Kako ocjenjujete rad i značaj ovog UN suda za područje bivše SFRJ, a naročito za BiH – posebno imajući u vidu da je negiranje naslijeđa MKSJ u regionu poprimilo ogromno razmjere? Kako Vi gledate na negiranje Genocida u Srebrenici koje dolazi iz Srbije i bh. entiteta RS, o čemu se očitovao i UN i Evropski parlament?

FRIESE: Rad MKSJ je napravio ogromnu arhivsku građu o ratovima u bivšoj Jugoslaviji 90-ih, koja se zasniva na činjenicama. Očekivala sam da će se te informacije koristiti za uspostavljanje temelja na osnovu kojih će regionalni čelnici i građani biti upoznati sa zločinima iz ratnih vremena, a u cilju prihvaćanja utvrđenih činjenica i kreiranja zajedničke budućnosti.

Naslijeđe MKSJ-ja treba koristiti sad, treba raditi na uspostavi snažnih aktivnosti na terenu u cijeloj regiji. Cilj bi bio predstaviti značajna otkrića javnosti i objasniti temeljne principe kao što su individualna odgovornost nasuprot kolektivne krivnje. Takav napor bi možda omogućio Sudu da oblikuje narativ otvorenim diskusijama o činjenicama ratnih događaja.

Dok je Sudu bilo dodijeljeno da sudi o pojedinačnoj odgovornosti, a ne odgovornosti etničke grupe, regionalni političari su to načelo okrenuli insistiranjem da optuženi pojedinci štite grupu, a ne da su ratni zločinci koji krše uspostavljeno međunarodno pravo.

Što se tiče poricanja genocida koji se odnosi na Srebrenicu, sudska vijeća su u više navrata utvrdila da su dokazani elementi zločina genocida. Genocid se definira kao djela poput ubistava koja su počinjena „s namjerom da, u cijelosti ili djelomično, unište nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu“.

Ubijanje muškog bošnjačkog stanovništva koje je živjelo u Srebrenici zadovoljilo je tu pravnu definiciju. Suprotno tome, mnogi Kambodžanci su nezadovoljni što njihov hibridni sud nije i ne može utvrditi genocid, s obzirom na to da su ubistva gotovo dva miliona ljudi sredinom 1970-ih bila zasnovana na klasnoj, a ne na „nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi“, kako je definirano u Konvenciji o genocidu.

Utvrđeno je da je nakon pada srebreničke enklave u julu 1995. godine pogubljeno preko 7.000 muškaraca. Ako bi se Srbi danas izborili s tim da prihvate da su njihove ratne vođe izdali takve naredbe, to bi imalo posebnu vrijednost u pokretanju ovog teškog razgovora.

Nastavljanje negiranja da se Genocid desio, pojačava, a ne umanjuje njegove refleksije, te odgađa zacjeljivanje rana. Ali ipak, kao što je Albert Einstein kazao, „Za rješenje problema, moramo prestati razmišljati na onaj način kao kada je problem nastao“. Trebat će inovativno razmišljanje da pomakne poslijeratnu političku dinamiku sa razmišljanja zasnovanog na strahu prema onom više životnom i održivom u budućnosti.

Šta biste izdvojili kao najveći izazov ili ono što je za Vas bitno u vezi s Vašim angažmanom na MKSJ-u?

FRIESE: Za mene je bilo duboko smisleno raditi na MKSJ, učestvovati u istrazi oko Srebrenice i voditi „projekat presretnutih razgovora“. Ustanovila sam da je presretnuta komunikacija izuzetno uvjerljiva i, na kraju, to je omogućilo sucima da vide koje su riječi korištene i djela koje je optuženi – koji je pred njima sjedio, počinio. Presretnuti razgovori su direktno doprinijeli praćenje događaja u stvarnom vremenu – vremenu dešavanja, i to iz prve ruke.

Ove činjenice mogu biti ulazna vrata ka slobodi, ali za odabir ulaska kroz ta vrata potrebna je osobna hrabrost. Ostajanje na stražnjoj strani tog zida vodi samoranjavanju, viktimizaciji i zbrci. Sporazumi o priznanju krivice pružali su jedan od puteva koji vode ka tim vratima, iako se malo njih predalo ili izjasnilo krivim.

Dok sam radila na Haškom tribunalu, vidjela sam, tokom procesa izgradnje naracije, kako su lideri stvorili zajedničku, ujedinjujuću naraciju utemeljenu na etničkoj pripadnosti. Međutim, podtekst je bio da priznanje krivice znači napuštanje grupe u kojoj je taj pojedinac identificiran. Tako su priznanje krivice mediji i drugi često karakterizirali kao akt kukavičluka, a ne kao hrabrost.

(Preporod.info)