Redakcija
Nikola Rokvić privržen je svojoj porodici, pa je u to ime organizovao boemsko veče Rokvića za njihovu publiku. Pjevač u javnosti često ispoljava osjećanja, bavi se humanitarnim radom, ali je otkrio i emotivne detalje iz svog djetinjstva. Iako ga pamti kao srećno, imao je teške trenutke zbog bombardovanja, naročito jer je bio odvojen od oca Marinka, a zatim je ispričao koje nestašluke je pravio, kada je zbog tuče ostao bez zuba.
Da li je bilo treme zbog porodičnog nastupa?
– Marinko, Marko i ja smo navikli na zajedničke nastupe, tako da nije bilo treme. Bilo je odgovornosti da bude sve kako treba i da prenesemo na publiku i korisnike Youboxa sve ono što godinama radimo i osjećamo. Trenuci za stolom su za našu porodicu najspecifičniji.
Kako si došao na ideju za Youbox aplikaciju?
– Ideja je nastala prije tri godine. Iza nas stoji dug i mukotrpan rad. Poželio sam da dam ljudima nešto što nema na našim prostorima. Mislim da je ovaj koncept jedinstven u svijetu. Želio sam da približim korisnike izvođačima, da mogu da traže svoje omiljene pjesme, komentarišu, da usred lajva mogu da budu bliski s njima. Veliki tim stoji iza svega ovoga. Čitav Youbox tim danonoćno radi i smišlja nove koncepte. Zadovoljan sam kako funkcioniše, za manje od dva mjeseca imamo 200.000 skidanja aplikacije, što je ogroman uspjeh.
Da li su ti roditelji bili strogi?
– Sa Slavicom smo imali drugarski odnos, mogli smo o svemu da pričamo. Marinko je bio stroži i impulsivniji. Sve smo morali da zaslužimo. On je lijepo radio, nikad nismo oskudjevali, ali nismo previše dobijali. Nisu željeli da se razlikujemo od druge djece. Morali smo da budemo dobri u školi, da se lijepo ponašamo… Volio sam da podijelim s roditeljima i kad je bilo prvo pijanstvo, i tuče, i kad je bilo lijepih stvari. Njegovali smo kult porodice, da smo tu svi jedan za drugog.
Možeš li da se sjetiš nekog nestašluka zbog kog si bio kažnjen?
– Bilo ih je mnogo. Sjećam se devedesetih da smo tu u bloku skidali znakove s kola. Tako nas je jednom uhvatio vlasnik i nadrljali smo i Marko i ja. Takođe, neko je jednom razbio staklo u ulazu, a pošto smo brat i ja bili nemirni, komšije su odmah mislile da smo to mi, iako smo tad bili na moru.
Čak si jednom prilikom ostao bez zuba.
– Posvađao sam se s drugarom, a toliko sam ga iznervirao da je uzeo šoljicu kafe da baci na pod, malo smo i popili, a ja sam mislio da me gađa u glavu i kako sam se savio, pogodio me je u usta. Izbio mi je zube, a tad mi je ostala jedna pjesma da završim svoj prvi album.
Koje su to uspomene koje Marinko evocira iz vašeg djetinjstva?
– To su faze koje se dešavaju svakome, od našeg prvog prohodavnja, pa do toga kad smo prvi put zapjevali, krenuli u školu. Mnogo smo željeli “sega mega drajv”, mjesecima smo molili da nam kupe. U tom trenutku nismo zaslužili, ali kad je Marinko imao turneju u Americi, vratio se i rekao nam da ima nešto zanimljivo za nas. To je bila nevjerovatna sreća. I dalje osjećam miris te “sege”.
Pamtiš li nešto iz detinjstva što te je uplašilo?
– Uplašio sam se za vrijeme bombardovanja. Bio sam sedmi razred, Marinko je bio u Kanadi na turneji i bili smo sami sa Slavicom. Došao je i deda, njen otac, da bude s nama. Marinko je poslije 15 dana nekako uspio da dođe preko Mađarske. Imao sam osjećaj, pogotovu što nismo bili pored oca, da će to biti kraj za sve nas. Neko je rekao: “Samo da ne gađaju ta hemijska postrojenja” i, naravno, baš su to pogodili. To je za mene bila velika trauma.
Da li si nekad vidio oca da plače?
– Jesam, svaki čovjek plače. Sjećam se kad je bio rat i kad je Marinko izgubio oca 1994. Prvo dvije godine nismo znali ni da li je živ i sjećam se tih trenutaka kad mu je bilo baš teško, svi smo plakali. Pamtim kada smo poslije pronašli dedu u Bosni, ali nije bio živ. Bojani često upućuješ emotivne riječi.
– U mladosti sam bio tipičan Balkanac koji je skrivao emocije, misleći da je bez veze otkrivati ih. Ali shvatio sam da je otvorenost suština i da je bitno da te riječi upućuješ bez zadrške. Važno je da sa životnim partnerom nema stega. Volim otvoreno da pričam, pogotovu s Bojanom. I da joj kažem: “Bojana, lijepa si.”
Da li je danas teže odgajati djecu?
– Svako vrijeme je za sebe i nosi dobre strane. Možda je ipak našim roditeljima bilo malo teže, jer smo odrastali u teškim vremenima i svakakve stvari su se dešavale. Strepiš kad pustiš dijete napolje da li će neko da ga napadne, da mu skine patike. Iskušenja su svakodnevna. Ipak, djeca se ne vaspitavaju riječima, nego delima. Ti možeš da pričaš šta hoćeš, ali ako dijete vidi drugačije, ono te oponaša. Važno je kakav im primjer dajemo.
Izvor: kurir.rs
GIPHY App Key not set. Please check settings