Redakcija
Roditelji su prosto “zatrpani” raznim teorijama vaspitanja. Mnoge od njih zabranjuju ne samo fizičko kažnjavanje, već kažnjavanje djece uopšte. Saznajte šta o tome kaže ekspert na tom polju – dr Zoran Milivojević.
Poznati psihoterapeut dr Zoran Milivojević, predavač na bečkom Univerzitetu Sigmund Frojd, više od decenije je supervizor rada vaspitača u raznim slovenačkim ustanovama za mlade. Kao rezultat tog rada, razvio je “mercedes model” – koji dovodi u međusobni optimalni odnos tri glavne funkcije vaspitnog rada: postavljanje ciljeva, pohvaljivanje i nagrađivanje, kao i kritiku i kaznu. Model ukazuje na tipične greške u vaspitanju, koje dovode do pretjerane socijalizacije djeteta, njegove razmaženosti, prezaštićivanja, zanemarivanja ili maltretiranja.
Dječji nestašluci su normalna stvar, tako da je i kažnjavanje djece normalna stvar: jedna od osnovnih “vještina” svakog roditelja. Naime, roditelj je dužan da od djeteta zahtjeva određene stvari koje su dobre za njega i njegov razvoj. Potreba za kažnjavanjem nastaje zbog toga što su djetetu mnoge od tih stvari neprijatne. Zbog toga je potrebno da roditelj zahtjeva od djeteta da nešto uradi. Kada ono to direktno ili indirektno odbije, roditelj treba da mu uputi kritiku i da jasno zahtjeva promenu njegovog ponašanja. Ako dijete to odbije, tada mu treba zaprijetiti kaznom. A zatim ga, ukoliko neće da posluša, treba i kazniti.
Zašto su kazne “nepopularne”?
Za razliku od kritike, koja je apel za promjenu ponašanja, kazna je manifestacija roditeljske moći. Roditelji koji odbijaju da kažnjavaju dijete – postaju nemoćni roditelji, tako da ubrzo otkriju da dijete manipuliše u odnosu sa njima, odnosno da djetetova osjećanja upravljaju i samim djetetom i njima. Nakon izrečene kazne, roditelj mora da istraje u tome (nema nikakvih vanrednih “pomilovanja”).
Kao što je veoma loše da se roditelji odriču svoje moći – pa postaju nemoćni roditelji, tako je loše da roditelji zloupotrebljavaju svoju moć i da postanu previše moćni roditelji – kojih se dijete plaši, koji ga gnjave, ili čijeg odbacivanja se dijete plaši.
Uprkos svemu navedenom, izraz “kazna” je u posljednjih tridesetak godina postao nepopularan, tako da mnogi stručnjaci izbjegavaju da ga koriste. Negdje je zamjenjen izrazom “posljedica” – u smislu da dijete svojim negativnim ponašanjem uzrokuje negativnu posljedicu po sebe.
Prvi korak je razumijevanje kazne: dijete koje odbija da se odrekne određenog ponašanja koje mu je prijatno, kažnjavamo neprijatnošću – da bi odustalo od tog ponašanja. Dakle, kažnjavanje je korištenje roditeljske moći kako bi se izazvala neprijatnost kod djeteta – trebalo bi da ga motiviše da promjeni svoje ponašanje. Roditelj poručuje djetetu: “Ako ne promjeniš svoje ponašanje, ja ću učiniti da ti bude veoma neprijatno”.
Postoje tri osnovna načina kažnjavanja:
Tjelesna kazna: Njen cilj je izazivanje bola kod djeteta, a nikako njegovo povrijeđivanje. Moramo da razlikujemo proračunatu upotrebu tjelesne kazne od nekontrolisanog premlaćivanja djeteta – što, svakako, spada u zlostavljanje. Pa ipak, danas se mnogi roditelji odriču ovog načina kažnjavanja, jer – nisu sigurni kako bi socijalni radnik gledao na to što oni udare svoje dijete po guzi kada zasluži!?
Frustracija želje: Najrasprostranjeniji oblik kažnjavanja je da se djetetu nešto zabrani – što, inače, želi. U tom slučaju, osjećanje neprijatnosti dolazi od osjećanja osujećene želje kod djeteta. Kod ovog načina kažnjavanja je važno da se ne izriču preteške kazne i da se roditelji čvrsto drže one kazne koja je izrečena. Dakle, bez njenog naknadnog ublažavanja.
Naredba aktivnosti: Do ovog načina kažnjavanja dolazi onda kada se od djeteta traži da za kaznu nešto uradi. Često je riječ o ispravljanju neke štete koju je dijete napravilo, ili o nekoj drugoj korisnoj aktivnosti.
Bez obzira na način kažnjavanja, roditelj uvek treba da se uvjeri da je djetetu jasno koje ponašanje je neprihvatljivo, zašto je ono takvo, i kako je trebalo da se ponaša umjesto toga.
GIPHY App Key not set. Please check settings