Napadač iz Beča i nakon zatvora ostao vjeran ideji ‘džihada’

Napad u Beču pokazuje koordinaciju i dugo planiranje, uvjerena je Asya Metodieva, istraživačica na Institutu za međunarodne odnose u Pragu i doktorska kandidatkinja na Centralnoeuropskom univerzitetu u Budimpešti, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

U svom radu Metodieva se posebno bavi istraživanjem terorizma, radikalnih pokreta i polarizacije s naglaskom na Zapadni Balkan.

Ona podsjeća da je napad u Beču slijedio obrasce napada u Parizu i Bruxellesu iz 2015. godine, kada su organizatori istovremeno napali na više mjesta.

“Mislim da su željeli iskoristiti trenutak kada započinje drugi lockdown u Austriji, ljudi su još uvijek vani i okupljaju se u javnim prostorima. Iako je naša pažnja, a također i pažnja vlada, u potpunosti usmjerena na pandemiju, ‘Islamska država' šalje signale da je skupina još uvijek prisutna i sposobna za koordiniranije napade u Europi”, kazala je Metodieva.

Muškarac porijeklom iz Sjeverna Makedonije Kujtim Fejzulu izvršio je s još nekoliko osoba napade u Beču, 1. novembra navečer, kada je ubijeno četvero a ranjeno više od 20 osoba, nakon čega je i napadač izvršio samoubistvo.

Od ranije je poznat sigurnosnim službama Austrije jer je krajem 2019. godine spriječen u odlasku u Siriju, zbog čega je odlužio i zatvorsku kaznu.

Napadač iz Beča zbog planiranja odlaska u Siriju kažnjen je s 22 mjeseca zavora, od čega je odslužio osam mjeseci, zbog olakšavajuće okolnosti – njegovih godina.

RSE: Možemo li prvo komentirati činjenicu da je napadač iz Beča porijeklom iz Sjeverne Makedonije?

Metodieva: Profil napadača ne razlikuje se mnogo od ostalih profila mladih rođenih u imigrantskim obiteljima na Zapadu. Ono što znamo je da su njegovi roditelji porijeklom iz područja Tetova u Sjevernoj Makedoniji, ali on je rođen i odrastao u Austriji.

Igrao je nogomet kao tinejdžer, a kasnije je spriječen u odlasku u Siriju i osuđen na 22 mjeseca. Prema dostupnim podacima, bio je u kontaktu s ostalim Albancima u Beču, ali i na Balkanu, ne samo iz Sjeverne Makedonije već i Kosova.

To mi se čini kao tipičan slučaj mladića koji se radikalizirao u vrlo ranoj fazi svog života. Također je bio uporan u svojim stavovima jer je i nakon zaustavljanja odlaska u Siriju i dalje ostao predan cilju džihada.

Činjenica da njegova obitelj vodi porijeklo s Balkana mogla bi značiti težu integraciju u austrijsko društvo, a također i lakšu integraciju u mikro društvo koje je napadaču davalo osjećaj ljubavi i povezanosti.

Radikalni ‘influenceri'

RSE: Mnogo ste istraživali o ekstremistima i stranim borcima sa Zapadnog Balkana, kao i o njihovim mrežama u Austriji u ostatku Europe?

Metodieva: Moje se istraživanje bavi dvama širokima radikalnim miljeima: albanskom radikalnom miljeu u kojoj su ljudi s Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije i bosanskom radikalnom miljeu – pojedincima iz BiH, Srbije i Crne Gore. Te su dvije mreže povezane zajedničkim jezikom i stoga su osnova za radikalnu socijalizaciju.

Oni su dobro povezani sa zajednicama dijaspore u Zapadnoj Europi, posebno s Bečom. Nekoliko džihadističkih vođa bosanskog porijekla sa sjedištem u Beču imalo je velik utjecaj na regrutaciju stranih boraca u 2014. – 2015.

Proučavala sam njihove biografije i od 19 radikalnih „influencera“ za koje sam utvrdila da su utjecali na regrutiranje boraca tzv. Islamske države u ovom razdoblju, pet ih je bilo sa sjedištem u Beču. A to nisu slučajnosti.

Otkrila sam da je veza između balkanskih džihadista i ćelija u Beču uvelike ukorijenjena u ratnoj prošlosti, posebno kada govorimo o ličnostima vlasti, ideologiji i financijskim mjestima. Na primjer, nekoliko džihadista iz regije koji su i dalje osuđeni u Austriji bili su zaduženi za usmjeravanje humanitarne pomoći iz Beča u Sarajevo putem nekoliko vjerskih organizacija.

Slično tome, ali u manjoj mjeri, rat na Kosovu omogućio je da se financijski izvori koriste za ideološku proliferaciju među albanskim govornim zajednicama u inozemstvu. Ono što ističem je da veza između balkanskih ekstremista i Austrije nije nova, nije se pojavila jučer napadom, kao ni regrutiranje stranih boraca za Siriju. Ima povijesni korijen koji ove mreže čini posebno otpornima.

Da li je iskorišten lockdown?

RSE: Koji su Vaši osnovni zaključci nakon napada u Beču, 1. novembra? Možete li nam dati neku okvirnu sliku pojedinca, mislite li da je djelovao sam ili je napad dio veće grupe?

Metodieva: Prema mom mišljenju, ovo nije bio napad vuka usamljenika. Ovo je bila organizirana teroristička operacija. Austrijska policija ukazala je na šest različitih lokacija. Ovaj je napad donekle slijedio obrazac napada u Parizu i Bruxellesu kada su napadači istodobno napali više mjesta. Iako napad iz Beča nije bio toliko sofisticiran, on pokazuje koordinaciju i planiranje.

Neki napade vide kao reakciju na riječi predsjednika Macrona [Emmanuel, predsjednik Francuske, prim. red.], ali prema mom mišljenju postojalo je dulje planiranje. Štaviše, mislim da su željeli iskoristiti trenutak kada započinje drugi lockdown u Austriji, ljudi su još uvijek vani i okupljaju se u javnim prostorima.

Iako je naša pažnja, a također i pažnja vlada, u potpunosti usmjerena na pandemiju, “Islamska država” šalje signale da je skupina još uvijek prisutna i sposobna za koordiniranije napade u Europi.

Iako možemo pretpostaviti da iza pripreme napada u ponedjeljak stoji snažna ćelija, napad pokazuje želju za taktičkim dobicima, ali ne i potpuno novu strategiju skupine. Mnogi su ljudi u Europi mislili da je nakon poraza kalifata “Islamske države” i sama skupina poražena.

Mislim da je napad u Beču nastojao biti demonstracijom suprotnog. Poruka je da nisu poraženi i da su spremni počiniti više nasilja. To se dogodilo u kontekstu da Europa nije primila svoje strane borce iz Sirije i Iraka i imala je za cilj pokazati da je prijetnja unutarnja za europska društva, a ne vanjska.

Šta otkriva bečki napad?

RSE: Jedan od napadača je identificiran osoba koja je pokušala otići u Siriju, ali je u tome zaustavljen. Koja je realna prijetnja od ovih osoba? Je li samo sprečavanje da odu u Siriju dovoljno? Nije nepoznato da su više terorističkih napada izvele osobe koje su tek izašle iz zatvora. Radi li se dovoljno na sprečavanju daljnje radikalizacije u zatvorima?

Metodieva: Profil napadača koji je ustrijeljen u ponedjeljak zahtijeva više odgovora lokalnih vlasti o “nevidljivom” uzorku spriječenih stranih boraca. Stručnjaci, novinari, sigurnosne agencije u potpunosti su bili usredotočeni na broj ljudi koji su otišli u Siriju i Irak, a zatim smo fokus prebacili na strane borce koji se vraćaju, ali nikada nismo posvetili dovoljno pažnje onima koji žele biti strani borci.

I ovo nije mali uzorak. Mnogi od onih koje je policija uhvatila u pokušaju putovanja, osuđeni su. Većina je provela u zatvoru vrlo kratko vrijeme jer nisu otišli na bojište.

Ali sada treba postaviti mnogo pitanja: prolaze li ti ljudi kroz programe reintegracije? Imaju li sigurnosne agencije kapacitet da ih prate? Shvaćaju li se ti koji žele biti borci kao manje prijetnje od onih koji su otišli u Siriju? Bečki napad ukazuje na vrlo ozbiljan problem kojem svjedočimo: uključeni počinitelji, barem onaj koji je ubijen u ponedjeljak, odslužili su kaznu za terorizam.

Zabrinuta sam da bi to mogao biti trend u sljedećim godinama i sigurnosne bi agencije trebale pokazati svoju sposobnost rješavanja ovog problema.

Radikalizacija u zatvorima

Od 2015. bilježi se značajan porast kaznenih djela povezanih s terorizmom, ne samo džihadista, već i krajnje desnice. To znači da raste broj ljudi koji su osuđeni na kratko ili duže vrijeme. Nedavno istraživanje Međunarodnog centra za proučavanje radikalizacije ukazuje na porast napada koji su uslijedili nakon puštanja zatvorenika.

Ne bismo trebali zaboraviti da će stotine ekstremista koji su se ili vratili iz Sirije ili su bili dio regrutnih mreža u razdoblju 2012. – 2016. biti pušteni u idućih nekoliko godina. A pitanje je kako se sigurnosne agencije bave tim problemom. Radikalizacija u zatvorima je stvarno pitanje, posebno posljednjih godina.

Postoje različiti pristupi: u nekim su slučajevima ekstremisti smješteni zajedno, u drugim su slučajevima izolirani od ostatka zatvorske populacije ili pomiješani s drugim kriminalcima koji nisu osuđeni za terorizam. Nijedan od tih pristupa nije savršeno rješenje. Uz to, vlade, posebno u Zapadnoj Europi, mnogo ulažu u programe rehabilitacije, ali trebali bismo biti realni da odvajanje zahtijeva vrijeme i nije uvijek uspješno.

Šta se zna o ‘sofisticiranim napadima'?

RSE: Bez težnje da širimo paniku, ali gledajući napade u Francuskoj krajem oktobra i ove u Beču, može li se govoriti o njima kao okidačima za neke druge napade? Postoje li neki slični primjeri iz prošlosti?

Metodieva: Od uspona “Islamske države” Austrija nikada nije bila meta velikog terorističkog napada. Među stručnjacima koji prate ovu temu postoji razumijevanje da su Beč džihadisti zadržali kao strateško središte u logističkom i mrežnom smislu – to je spojno mjesto između Zapadne Europe, Balkana i Bliskog Istoka. U tom smislu napadanje Beča je iznenađujući potez jer je sada pažnja sigurnosnih vlasti izuzetno velika.

To znači da u Europi može postojati novo središte u kojem će se osjećati sigurnije ili su demonstrirali stratešku slabost kako bi postigli neke taktičke dobitke. Trend u posljednje dvije-tri godine odnosi se na napade malog opsega bez mnogo koordinacije ili više od jednog napadača. Ali ovo je slučaj džihadističkog terorizma.

Kada govorimo o krajnjoj desnici koja je u porastu, sigurnosne agencije trebale bi biti spremne za sofisticiranije napade. U oba slučaja napadači pokazuju konsolidaciju svojih redova, ali to ne znači da vlasti nemaju resursa da reagiraju. Jednostavno ne bismo smjeli zanemariti terorizam ili se jednostavno nadati da neće biti drugog napada.

Rizici rasta desnice u Europi

RSE: Je li opravdano onda govoriti o novom ekstremističkom narativu? Je li pandemija također promijenila situaciju i tenzije generalno? UN je upozorio da bi pandemija mogla biti otvoren prosto za djelovanje ekstremista?

Metodieva: Kad je riječ o globalnom narativu ekstremista, ne vidim značajnu promjenu. Prilično su ustrajni. Ali kao što sam rekla, krajnja desnica raste i već je vrlo ozbiljna sigurnosna briga. Bijeli ekstremistički diskurs o krizi COVID-19 brzo se širi. Način na koji krajnja desnica kapitalizira pandemiju jeste iskorištavanjem dezinformacija i teorija zavjere koje okružuju virus.

Izvješće Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda za 2020. otkriva da ekstremno desničarske skupine u SAD-u iskorištavaju pandemiju kako bi “radikalizirale, regrutirale i nadahnule zavjere i napade”. Narativi koji okrivljuju objektivizirane “druge” (Jevreje, imigrante, muslimane, zapadnjake, nevjernike) zasigurno će odjeknuti još više ako ekonomska i sanitarna kriza uzrokuje rašireni očaj.

U tom smislu, Europa ima ozbiljan sigurnosni izazov koji nadilazi neposredne zdravstvene i socioekonomske utjecaje COVID-19.

Specifičnosti balkanske dijaspore

RSE: Na osnovu Vašega istraživanja, zašto su mladi ljudi sa Zapadnog Balkana podložni da budu privučeni radikalizmu i ekstremizmu? Šta je s ljudima koji su odrasli u zemljama EU, a čiji su roditelji porijeklom s Balkana, je li riječ o pitanju identiteta ili nešto drugo što ih čini ranjivim za vrbovanje?

Metodieva: Mislim da je kontekst radikalizacije mnogo važan. Ono što vidimo na Zapadu, prema mom mišljenju, samo je djelomično povezano s takozvanom neuspjelom integracijom.

Do određene je mjere povezano s vjerskom i kulturnom pozadinom imigrantskih zajednica, ali još je više neodvojivo od kulture mladih u društvima „koja se mnogo bave nihilizmom i potragom za razlogom”, kako kaže istraživač Oliver Roy. U mom istraživanju balkanski džihadisti nisu oni koji se nisu uspjeli integrirati na Zapad i posljedično radikalizirali i otputovali u Siriju.

U napadu iz Beča vidimo veze između regije i zajednica dijaspore u Zapadnoj Europi. No, razlog zbog kojeg drugačije vidim balkanske strance je taj što oni ne dolaze iz imigrantskih zajednica, već iz autohtonih postnatalnih zajednica.

S obzirom na to, ekstremističke strukture i dinamika koje se pojavljuju u poslijeratnim društvima razlikuju se od onih prisutnih na Zapadu zbog različitih povijesnih konteksta.

Iako strani balkanski borci pripadaju istoj generaciji i možda su bili podvrgnuti istim obrascima novačenja, njihov lokalni radikalni milje ima jedinstvenu povijest, koja je povijest rata. Za razliku od radikalnih miljea u Zapadnoj Europi, utjecaj radikalnih influencera u poslijeratnom radikalnom miljeu moguć je zbog povoljnog okruženja poslijeratne krhkosti.

Ove neformalne autoritete lako je “institucionalizirati” u društvima koja karakteriziraju nedavni sukobi, jer nude vrijednosti pripadnosti i osjećaja zajednice.