Misija nemoguća (…ili zašto ne možemo očekivati od nerealiziranih, nesposobnih (ali podobnih) iz vlasti da podrže realizirane, sposobne, uspješne

Bosna i Hercegovina uložila je najmanje novca u poticaje za pomoć privredi usljed ekonomske krize izazvane koronavirusom u regionu zapadnog Balkana, mjereno procentualno prema veličini bruto društvenog proizvoda (BDP). Ova vijest, čiji je izvor SeeNews, prošla je nekako nezapaženo u poplavi predizbornih prepucavanja i obećanja kojih smo se sredinom novembra baš naslušali. U vijesti se navodi i da je u širem regionu jugoistočne Evrope samo Moldavija uložila manje od BiH.

Kada je riječ o širem region Jugoistočne Evrope, dakle, samo je Moldavija uložila manje od BiH, dok je Slovenija, naprimjer, uložila iznos veći od 15 posto BDP-a te države.

Ne morate, dragi moji, biti nikakav ekonomski stručnjak da biste znali da će se sredstva uložena u pomoć privredi, ozbiljno uzdrmanoj pandemijom koronavirusa, višestruko vratiti kroz sačuvana postojeća i otvaranje novih radnih mjesta, redovne uplate direktnih i indirektnih poreza, povećanje javne potrošnje, nove investicije itd. I da će na osnovu svega toga rasti BDP.

No, to što je općepoznata činjenica i ekonomskim laicima, nikako da dopre do donositelja odluka (na svim nivoima vlasti) u BiH. Teško da se može reći da je bh. privreda dobila pomoć na „kašičicu“, prije na kapaljku. Realni sektor se još nekako drži ponajprije zahvaljujući vlastitoj inventivnosti i već stečenoj navici da se u svim teškim vremenima treba oslanjati na vlastite resurse, a nikako na pomoć i podršku državnih institucija na svim nivoima vlasti.

Ako se kao pomoć i podrška ne računaju „povoljni krediti“ iz fondova  iza kojih stoje državne institucije sa kamatama većim od onih u komercijalnim bankama??? 

Baš me je kopkalo zašto većina onih koji odlučuju o podršci privredi u BiH prije podignu ruku da bh. zvaničnici nastave primati jubilarne naknade i u vrijeme krize izazvane pandemijom koronavirusa, nego za pomjeranje datuma uplate PDV-a sa 10. na posljednji dan u mjesecu. Ili za bilo koju odluku koja će pomoći privredi i realnom sektoru da lakše prebrode pandemiju.

Osim pohlepe (jer ne postoji drugi naziv za odbijanje svakog pokušaja da se smanje apetiti „donositelja odluka“) slijedeći odgovor koji mi je ponudio zdrav razum jeste – ljubomora. Jer, teško da ćete na jednom mjestu na svijetu naći toliki broj osoba koje se nisu mogle realizirati i postići kakav takav uspjeh u profesionalnom životu, kao u parlamentima i skupštinama u BiH. I od takvih, nerealiziranih, nesposobnih (ali podobnih) očekivati da podrže realizirane, sposobne, uspješne ( u ovom slučaju privrednike iz realnog sektora) je – misija nemoguća.