Morija 2020. – Kolumne

U padu helikoptera, 26. januara, u SAD, stradalo je svih devet putnika. Među žrtvama nesreće bili su i Kobi Brajant, legendarni NBA košarkaš, jedan od ponajvećih u istoriji ovog sporta, kao i njegova trinaestogodišnja kćerka Đijana. Mlada Điđi bila je veliki talenat i vjerovalo se da bi mogla izrasti u veliku zvijezdu ženske profesionalne košarke, naročito uz svog oca, njenog ličnog trenera. Toga dana, kada se njihov helikopter srušio zapadno od Los Angelesa, njih dvoje su krenuli na utakmicu koju je Đijana trebalo da odigra. Kasnije su brojni Kobijevi fanovi govorili da ih i ne čudi ovakva nakaradna godina, kad se zna kakvom tragedijom je započela.

A, tokom januara, već uveliko su nam stizale uznemirujuće vijesti iz Kine, posebno iz njene pokrajine Hubej i dvanaestmilionskog grada Vuhan, odakle je epidemija bolesti izazvane virusom korona krenula. I dalje smo vjerovali da će se tu i zaustaviti, iako smo znali da je svijet već uveliko postao jedno globalno selo. Odnekud je tih dana izronio i zaboravljeni SF roman američkog pisca Dina Kunca iz 1981. “Oči tame” o smrtonosnom virusu koji se pojavio upravo u Vuhanu, a koji je odreda kosio svijet.

Kako se stvarni virus širio, tako su se širile i brojne teorije zavjere, uvijek dobro prilagođene trenutnoj situaciji na terenu. Sjetimo se, i nemojmo zaboravljati, kada se epidemija iz Kine najprije proširila na Iran, govorilo se da korona isključivo napada američke neprijatelje, da bi nakon brojnih evolucija ovih teorija, došlo dotle da se radi o tome da je virus proizveden (najvjerovatnije) u Kini, ali da bi se na američkim izborima srušio predsjednik Tramp. Što se na kraju pokazalo tačnim (ili nije), ali ne zbog korone već zbog znatno veće popularnosti Džoa Bajdena, naročito u urbanim sredinama SAD.

Ako već govorimo o teorijama zavjera, moramo pomenuti i onu, danas pomalo zaboravljeni, o povezanosti 5G mreže i virusa, odnosno vakcine i čipovanja, sve sa ciljem drastičnog smanjenja populacije na prihvatljivu mjeru od milijardu i po (izabranih) jedinki. Najveća žrtva ove teorije bile su razne antene širom svijeta, posebno u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Kanadi.

Glasni su i oni koji ne vjeruju uopšte u postojanje virusa, već tvrde da smo žrtve raznih trovanja sarinom, koji napada pluća poput virusne infekcije. (Pitam se, kako da onda i životinje ne obolijevaju, odnosno kako da one nisu podložne trovanju?) Ili tvrde da se radi o običnoj gripi, a da se sve ostalo vezano za gripu prenaduvava u medijima. Ako bi to kojim slučajem bilo tačno, onda bi se radilo o najvećoj prevari u ljudskoj istoriji. Ali… previše je ljudi umrlo od ove supergripe, prava morija se odigrava širom planete. Do sada je uz sve ove silne mjere preminulo milion i po ljudi. Osim toga, ovo nije supergripa, jer virusi korona nisu uzročnici gripe, već prehlade! Zato bismo u stvari mogli govoriti samo o smrtonosnoj superprehladi.

Baš zbog ovih neprekidnih evolucija kad su teorije zavjera u pitanju, moramo biti mnogo oprezniji i pristupati im sa mnogo više skeptičnosti. Većina onoga što su nam predočavali kao činjenice, pokazalo se običnim lažima i već odavno je demantovano. Što je najgore, svi ti borci protiv svjetske zavjere liče mi na čobanina i njegovu šalu sa svojim kolegama pastirima, kada je vikao: “Eto vuka!” Kada se vuk zaista pojavio, njemu više niko nije vjerovao.

A, da je bolest prisutna, jasno mi je kada samo pobrojim sve svoje rođake, prijatelje, kolege, komšije i poznanike koji su se izborili sa virusom, a neki, nažalost, i nisu.

Naravno da i sa samim virusom ipak nisu čista posla. Sporan je onaj umetnuti dio genoma koji sadrži sekvence gena virusa malarije, HIV-a i ebole, što ga čini znatno opasnijim, zaraznijim i nesezonskim. Radi se o tvrdnjama francuskog nobelovca Luka Montanjera, sa kojim se ne slažu mnoge njegove kolege koje zastupaju tvrdnju da je virus prirodnog porijekla. Ali i podaci da su kod određenog broja ljudi u Italiji prisutna antitijela na virus i to još od septembra prošle godine, daju nam za pravo da ne slušamo slijepo ni zvaničnu verziju o supi od šišmiša i virusu koji se pojavio decembra 2019, na pijaci u Vuhanu. Ne smijemo zaboraviti ni interese farmaceutske mafije u ovoj priči, pa me lično iritira nametanje Bila Gejtsa kao nekakvog autoriteta kad su u pitanju virusi i vakcine. (Možda, da se radi o kompjuterskim, ali ovako…) (Kao i nametanje Grete Tundberg kao autoriteta za probleme globalnog zagrijavanja!)

Cilj ovog teksta u stvari je samo pozivanje na razmišljanje, uz iznošenje određenih činjenica. A, činjenice su da se ove godine umiralo puno, i previše. Umiralo se od kovida-19, ali ne samo od njega. Ove godine napustilo nas je mnogo velikih ljudi, čini se kao nikada ranije, otuda i naslov teksta, posuđen od naziva Sidranove pjesničke zbirke. Teško da imamo adekvatne zamjene za sve sportiste, glumce, pjevače, naučnike, ljekare i intelektualce koje je u ovoj godini zakačili kosa smrti (Maradona, Paolo Rosi, patrijarh Irinej, Šon Koneri, Ivan Bekjarev, Mustafa Nadarević, Kolja Mićević, Džej…)

Ljudi su, zbog kompletne situacije kako zbog bolesti, tako i zbog sve teže ekonomske krize, u strahu od onoga što nosi sutra, zabrinuti, depresivni. I svi kao da čekamo da što prije prođe ova godina, da je ostavimo iza sebe i izbrišemo iz sjećanja.

A, da li je baš tako? Da li je zaista ova godina tako crna i naopaka? Hajde da vam prije zaključka ispričam jednu kratku, istinitu priču. Priču o jednoj Sari, rođenoj prije dvadeset godina. Roditelji su joj se razišli još dok je bila beba. Imala je svega šest godina kada je izgubila oca. Tri godine kasnije, preminula joj je i majka. Ali, baš ove godine, prije nekoliko dana, Sara je postala mama, rodila je bebu i proširila svoju porodicu. Život je pobijedio!

Koliko god živimo u teškom vremenu, ne smijemo kloniti duhom, istorija uči da je bilo i mnogo gorih. Ali život je uvijek pobjeđivao. Pobijediće i sada, zato gore glavu, noć je najcrnja pred svitanje!