Lavina anonimnih svjedočanstava za seksualno zlostavljanje na fakultetima u BiH

„Nemamo se mi šta stidjeti. Neka se stide oni koji se tako ponašaju, a autoritetima ih zovemo“, kaže Alexandra Domuz Žerić, koja je prije 13 godina prijavila jedini za javnost, do sada, poznati slučaj seksualnog uznemiravanja na fakultetima u Bosni i Hercegovini (BiH).

Ona je, kao studentica treće godine Pravnog fakulteta Sarajevo – na dislociranom odjeljenju u Zenici, udaljenoj oko 70 kilometara od glavnog grada BiH, 2008. godine prijavila profesora tog fakulteta Bajru Golića.

Nakon što nije položila ispit, profesor joj je na papiriću napisao: “Javite se, dođite u Sarajevo”. Mislila je da će dobiti još jednu šansu, jer je znala dva od tri pitanja. Kada je profesora pitala kada da dođe na ponovljeni ispit u Sarajevo, uslijedio je šok.

„On je rekao: ‘Nisam ja mislio na to, ja sam mislio – Vi ste mladi, zgodni, lijepi, ja se volim družiti s mladim, lijepim djevojkama, da spojimo ugodno s korisnim'“, priča za Radio Slobodna Evropa (RSE) Alexandra.

Profesoru je nakon što se pribrala, nagovijestila šta može da se dogodi.

„Rekla sam mu: ‘Profesore, ispit, možda, jeste težak, polagaću ga deset godina, ali na pošten način' i izašla iz tog kabineta, uzrujana“, prisjeća se ona događaja od prije 13 godina, koji oživljava stotine svjedočanstava djevojaka na društvenim mrežama o seksualnom zlostavljanju na bosanskohercegovačkim fakultetima.

Alexsandra je sve ispričala mami. Obratile su se Centru za pomoć ženama, pa dekanu, koji nije odgovarao. Onda se pojavio poziv Helsinškog komiteta BiH studentima da prijave bilo kakav slučaj uznemiravanja na fakultetima i Alexandra se javila. Imala je sačuvan papir na kojem je bio profesorov poziv da dođe u Sarajevo.

Pritiskom Helsinškog komiteta, fakultet je oformio komisiju, koja je profesoru izrekla pismenu javnu opomenu.

“Bila je moja riječ protiv njegove, ali su, ipak, ustanovili da je neprimjereno pisati studenticama poruke i brojeve telefona”, kaže Alexandra.

Nakon njenog svjedočenja, javile su se i studentice sarajevskog Pravnog fakulteta odjela u Tuzli sa prijavama protiv istog profesora za seksualno uznemiravanje.

Tvrdile su da su od njega i još dva profesora ispitna pitanja “kupovali” po cijeni od 1.000 do 2.000 konvertibilnih maraka (oko 500 i 1.000 eura), a studentice su, kako su navele, pružale seksualne usluge.

Profesori su, najprije, suspendovani, a onda opet vraćeni na fakultet i ta afera nikada nije dobila sudski epilog. Dva profesora su, u međuvremenu, preminula.

Da li je moguć postupak po službenoj dužnosti?

O slučajevima zlostavljajnja na sarajevskom Pravnom fakultetu, odnosno njegovim odjelima u Zenici i Tuzli, govori se i ovih dana u facebook grupi #NisamTražila. Ne samo o tom fakultetu. Stotine anonimnih svjedočanstava sadašnje i bivše studentice anonimno dijele na društvenim mrežama.

Zbog toga i institucija ombudsmana BiH razmatra mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti.

“Naravno da imamo mogućnost pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Institucija ima dva načina na osnovu kojih pokreće svoja istraživanja. Jedno je po žalbi stranke, drugo je po službenoj dužnosti, kada se radi o sistemskim greškama ili sistemskim kršenjima ljudskih prava. Ukoliko se nastavi ovaj trend, ne vidim razloga da ne sprovedemo istraživanje i dođemo do kvalitetnih podataka”, kaže za RSE ombudsman Ljubinko Mitrović.

Institucija ombudsmana BiH, prema njegovim riječima, ima desetine predmeta, koje je pokrenula po službenoj dužnosti, nakon pisanja u medijima ili na društvenim mrežama.

Takvi se postupci pokreću, ukoliko tri ombudsmana postignu konsenzus, a preduslov je da je riječ o evidentnim kršenjima ljudskih prava.

Hoće li reagovati policija i tužilaštva?

“To nije samo naša obaveza”, kaže Mitrović i dodaje da u prvom redu to trebaju po službenoj dužnosti da rade i tužilaštva.

“U zakonima o krivičnom postupku i policijski organi i tužilaštva imaju mogućnost da pokrenu postupke u onim situacijama, dakle, i kada se radi o anonimnim prijavama”, objašnjava on.

Sve na osnovu čega se može doći do saznanja o izvršenom krivičnom djelu, kaže on, može da bude inicijalna kapisla da nadležni organi gonjenja, a to su prije svega policija i tužilaštva pokrenu postupak.

Institucija ombudsmana BiH je u saopštenju za javnost navela kako ohrabruje sve osobe koje su doživjele neki od oblika seksualnog nasilja, da se obrate nadležnim organima.

I Alexandra Domuz Žerić je podrškom i svojim komentarom u Facebook grupi #NisamTražila pokušala da potakne druge žene da ne šute o nasilju.

“Nisam nešto previše ni očekivala. Veliko je bilo i ovo. Ja samo znam da sebi ne bih mogla u oči pogledati da sam šutjela. Preživjela sam rat u ovoj državi, ne želim da saginjem glavu ni pred kim”, kaže ona.

Nakon što je glumica iz Beograda Milena Radulović javno progovorila o silovanju učitelja glume Miroslava Mika Aleksić, kojeg je sa još nekoliko djevojaka prijavila policiji, bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu napravile su Facebook stranicu, koja je u samo šest dana okupila više od 30.000 pratilaca, a na njoj je podijeljeno stotine anonimnih svjedočanstava žena iz cijele regije.

Među njima na desetine onih koje se odnose na bosanskohercegovačke obrazovne ustanove, najveći broj sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu (ASU).

Svjedočanstva o seksualnom uznemiravanju sa brojnih bh. fakulteta

Do zaključenja ovog teksta na Akademiju scenskih umjetnosti stigla je samo jedna prijava, ali ona neće biti razmatrana, jer po etičkom kodeksu ne zadovoljava formu prijave, kaže za Radio Slobodna Evropa dekan ASU Srđan Vuletić.

”Vidjećemo da li će se prijaviti na mailove stručnjaka koje smo im ponudili”, pojašnjava Vuletić, koji je među prvima podržao studentice koje su prijavile nasilje.

Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu je formirala Komisiju sačinjenu od pet profesora i dvije studentica, sa posebnim e-mailovima u cilju zaštite prijavitelja, a formirano je i posebno tijelo od povjerenja sa tri člana.

“Dva su osnovna pravca djelovanja – utvrđivanje šta je do sada bilo i postupci od sada”, kaže Vuletić.

Na pitanje da li je se na Akademiji govorilo o sličnim zlostavljanjima, kaže da je teško znati šta ko radi u svojoj učionici.

“Generalno, ustanove se moraju oslanjati na prijavu. Pokušavam da utvrdim da li su postojale u mom mandatu. Nisu. A u prethodnom mandatu, sada pokušava da se utvrdi da li postoji ijedna pisana prijava koja se tiče usko ovih kvalifikacija. Po mojim saznanjima koja sam dobio, nema nijedne. Međutim, još traje taj proces skupljanja tih informacija”, objašnjava on.

Poput brojnih umjetnika koji su reagovali nakon svjedočanstava objavljenih na internetu, i Vuletić kaže kako osjeća gorčinu.

“A s druge strane, svi mi smo nekako na sastancima, pogotovo ove komisije, kao ljudi osjećate jednu stvar, a znate da, takođe, kao ljudi, kao profesionalci, ne možete nikoga osuđivati bez činjenica, niti se uvući u zamku da se mi sada igramo nekih drugih institucija, a nismo ni sudije ni tužioci. Činjenice – da, neki haos, neko vaninstitucionalno dijeljenje pravde – ne”, kategoričan je on.

Upozorava da svjedočanstva studentica nisu samo sa Akademije scenskih umjetnosti već i sa drugih bosanskohercegovačkih fakulteta, ali i srednjih, pa i osnovnih škola.

“Akademija će sigurno izgurati do kraja, ali mislim da bi svako trebao početi ispred svog praga, a ne da Akademiju koristi kao žrtvenog jarca da bi sve ostalo bilo prikriveno. Cijelo društvo treba da se propita i svi trebaju da daju doprinos tome”, dodaje on.

Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 17 prijava studentica

Na Akademiju za kazalište film i TV u Zagrebu do petka 22. januara stiglo je 17 prijava sa imenom i prezimenom, ali i anonimno, kaže za RSE dekanica te Akademije Franka Perković.

Pet prijava se odnosi na četiri profesora koji i dalje rade na Akademiji, a među njima je i jedna profesorica. Dekanica Perković vjeruje da će u roku od desetak dana krenuti sa prijavama protiv osoba koje se sumnjiče za seksualno nasilje.

“Već smo kontaktirali i s policijom i sa pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova, s kojom imam sastanak danas poslijepodne (petak 22. Januar). Nju i njezin ured zamolili smo da nam budu neka podrška i da nam pomognu da sve procedure koje treba provesti provedemo onako kako treba. Mi naprosto nismo pravno kapacitirani i ne želimo u ovom trenutku napraviti neku diletantsku pogrešku koja bi omela da se stvar izvede onako kako treba”, jasna je dekanica Perković.

Pozvala je i druge bivše i sadašnje studentice i studente Akademije da se jave i navela da je to važno i za školu i za profesiju, te da je ključno za zdravlje “društva u kojem živimo”.

Nakon što je na stranici #NisamTražila objavljeno niz sjedočanstava sa Akademije za kazalište film i TV, dekanica je pokrenula procedure kako bi se istražilo što se kod tačno događa.

Na Akademiji je formirana Radna grupa za prikupljanje podataka o eventualnim slučajevima zlostavljanja, kršenja načela ravnopravnosti spolova i povezanih oblika diskriminacije i uznemiravanja studenata i studentica.

Postupak je teže pokrenuti na osnovu anonimnih prijava

Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH, za RSE kažu da su sada na potezu uprave fakulteta, kao i organi gonjenja – policija i tužilastvo.

“Velika uloga je i medija i svi zajedno treba da iskoristimo momentum i pošaljemo jasnu poruku šta je to prihvatljivo, a šta ne. U našem društvu jako je važno napraviti tu granicu ko sebi daje pravo za šta. Ta granica mora biti jasno poslana kroz poruku da ničije shvatanje morala ne može biti opravdanje za nasilje i seksualno nasilje i silovanje”, kaže za RSE direktorica ove Agencije Samra Filipović Hadžiabdić.

Advokatica Senka Nožica za RSE kaže kako je tamo gdje postoje anonimne prijave, nažalost, vrlo teško bilo šta uraditi, no smatra da je dobro što su se svjedočanstva zlostavljanih žena počela pojavljivati na društvenim mrežama.

“Mislim da je dobro da se otvorila cijela priča, da ta priča, na kraju krajeva, ima dvostruki značaj – edukativno djeluje na mlade osobe ili osobe koje će biti buduće u problemima, pa da to prijavljuje, predatoru šalju poruku: ‘Nisi miran, zaustavi se', jer svakog trena može biti otkriven, a kao treća stvar, osnažuje te žene koje su, za sad, anonimne, da progovore glasno i da kažu šta im se desilo”, dodaje ona.

Fakulteti, kao i sve osobe koje znaju za počinjenje krivičnog djela, dužni su ga prijaviti, objašnjava ona.

Pred pravosuđem BiH mali broj predmeta za seksualno zlostavljanje

Prema podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, u periodu od januara 2020. do sredine decembra iste godine podnesene su prijave za 1.912 slučajeva nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Od ovog broja, 1.732 osumnjičene osobe bile su muškog spola.

Majda Halilović iz Atlanske inicijative BiH, koja se godinama bavi prevencijom seksualnog zlostavljanja i nasilja, ali i edukacijom policije i tužilaštava na postupanju u ovim predmetima, kaže kako je pred bosanskohercegovačkim pravosuđem mali broj ovih predmeta.

“Naš zakon definište seksualno uznemiravanja 2004. godine, međutim, nije bilo dovoljno svijesti u odnosu na ovaj problem, nije bio ni dovoljan broj prijava da bi se moglo nekako razviti adekvatna sudska praksa”, objašnjava ona za RSE.

Kaže i kako su u pravosuđu urađeni određeni pomaci, u smislu edukacije nosilaca pravosudnih funkcija, ili i izrade internih pravilnika.

“Smatram da se tu jeste promijenilo u zadnjih pet, šest godina, ali naravno, uvijek postoje prilike da se dodatno prakse preispitaju, da se dodatno radi na tome”, dodaje ona.

Zašto se o seksualnom zlostavljanju šuti?

Patrijarhalno društvo, stid i bojazan od osude okoline, najčešći su uzroci neprijavljivanja seksualnog zlostavljanja. Zbog toga je i broj postupaka pred pravosuđem izuzetno mali.

Prema podacima OSCE-a iz 2019. godine, malo manje od polovine žena u BiH iskusilo je neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine. U istom izvještaju se navodi da su brojke niže u odnosu na prosjek zabilježen u Evropskoj uniji, ali zbog toga što su države sa dugotrajnijom tradicijom širenja svijesti o rodnoj ravnopravnosti otvorenije za razgovor o nasilju.

Otvorenosti za razgovor na ovu temu u BiH je malo, na to upozorava i psihologinja Sandra Muratović.

Postoji nerazumijevanje, kaže ona, činjenice da žrtve seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja, godinama šute. Nakon prve akutne faze šoka, one prolaze dugotrajnu fazu potiskivanja traumatičnih događaja, objašnjava Muratović za RSE.

Stotine anonimnih svjedočenja žena, prema njenom mišljenju, govori o tome da sistem nema mehanizme da spriječi takvo nasilje.

“To nam govori da je potrebno da se dalje radi na sistemu koji bi zaštitio žene i djevojčice, obavezno. Ako je obrazovna institucija u pitanju da svi učesnici odgojno obrazovnog procesa budu dio tog sistema koji štite mlade žene. A to znači da postoje pravilnici u obrazovnim ustanovama koji će definisati procedure prijave nasilja i šta se nakon toga dešava. To bi moralo biti javno i dostupno svima”, kaže ona.

Neprocesuiranje daje poticaj silovateljima

Advokatica Nedžma Šehović, godinama radi na procesima koje su pokrenule žene silovane u ratu. Za RSE, nakon lavine svjedočenja na društvenim mrežama o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju podsjeća kako u BiH nije urađeno skoro ništa nakon što su objelodanjena brojna silovanja koja su se desila u ratu.

“Žene koje su u ratu silovane, niti su dobile odgovarajući status, niti odgovarajuću satisfakciju, a niti je država dala odgovarajući odgovor na ovo krivično djelo”, dodaje ona.

Ukoliko stotine anonimnih prijava ostane samo mrtvo slovo na papiru, ponavljaće se ono što se i do sada događalo, a to je uglavnom šutnja i neprijavljivanje ovih krivičnih djela.

“I ne samo to. Ovim bi dali poticaj tim silovateljima , čak i potencijalnim silovateljima da mogu raditi šta hoće, a da ostanu nekažnjeni”, dodaje Šehović.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.

***Saradnja na tekstu Maja Žuvela, Enis Zebić