Azra Isić predstavljala BiH i oduševila doajene sportskog novinarstva u Lausani

Razgovarao: Edin KADIĆ

Na poziv AIPS-a, Svjetske organizacije sportskih novinara, Azra Isić je predstavljala BiH u Lausani.

Mlada sportska novinarka Azra Isić je puna impresija s ovog, za nju, izuzetno važnog usavršavanja, na kojem su sudjelovali mladi novinari iz nekoliko država svijeta.

Azra je svojim radom stekla simpatije sportske javnosti u BiH. Proteklih godina Azru ste mogli sresti na mnogim sportskim događajima u BiH. Premda se odlično snalazi u studiju, profilirala se kao “terenski” novinar.

S kolegicom Isić razgovaramo o impresijama iz Laussane, o njenim ambicijama, narednim projektima…

Azra, kako je došlo do toga da budete izrabrani za projekat “Mladi reporteri”?

“Više od godinu dana bila sam vrlo aktivna u AIPS-u, pohađala sam sve seminare koje su organizirali online i e-college tzv. kurs koji je također održan online. Na kursu sam imala i kontinentalnu sekciju na španskom jeziku. Pored toga, nedavno sam po drugi put sudjelovala na takmičenju na AIPS awards. Sudjelovala sam i na nekim sastancima, na preporuku Emira Delića, predsjednika Asocijacije sportskih novinara FBiH, koje je Svjetska organizacija sportskih novinara organizirala za AIPS Europe. Na njima su bili prisutni predsjednik Gianni Merlo i predstavnici iz svake zemlje članice AIPS-a. Stoga, predložili su da pošaljem svoju prijavu za program. Zatim je preostalo samo čekati da me AIPS izabere u program AIPS “mladi reporteri”.

Prenesi nam svoju reakciju nakon što se tvoje ime našlo na listi sudionika?

“Bilo je to nešto neopisivo. Kad sam dobila e-mail da sam odabrana, počela sam plakati od radosti. Kako ne bih, nakon godinu dana borbe s jezikom, učenja o Premijer ligi BiH, našim sportovima i sportistima, došla je nagrada. Puno sam se trudila i to je bio osjećaj da je vrijedno toga te da svaki trud i rad na kraju bude i nagrađen.”

Da čujemo iz prve ruke, što se dešavalo u Laussani? Što te čini tako sretnom?

“Program je bio jako intenzivan. Imali smo ZOOM sastanke s predsjednikom Međunarodnog olimpijskom komiteta, Thomasom Bachom, Dobromirom Karamarinovim iz FINA-e, Husainom All Musallamom. Svi su odgovarali na naša pitanja koja smo željeli postaviti i nešto što je vrlo teško postići za svakog novinara, mi smo, iako mladi, ipak uspjeli. Posjetili smo sjedišta FISU, FINA-e, TAS-a/CAS-a i FIFA-e. Imali smo priliku upoznati njezino djelovanje iz unutrašnjosti i planove za budućnost. Osim toga posjetili smo i Olimpijski Muzej i FIFA “World Football Museum.”

Kako je počinjao radni dan?

“Počinjali smo dosta rano. Buđenje, doručak i oko osam ili devet sati krenuli bismo s nastavom. Ako smo tog dana imali posjetu organizaciji, večer prije smo pripremali odlazak na to mjesto. Uvijek smo nakon toga imali i satove kako bismo provjerili što smo naučili. Kao što sam već rekla, vrlo intenzivno.”

Iz kojih su sve zemalja bili kandidati?

“Al Maskeen Qasem Hassan iz Saudijske Arabije, Anna Szilágyi iz Mađarske, Ari Schneider iz SAD-a, Ayishatu Zakaria Ali iz Gane, Clarisse Sih iz Kameruna, Clarisse Uwimana iz Ruande, Hamza Ait Messaoud iz Maroka, Idah Kamau iz Kenije, Idah Kamau iz Kenije, Ijebo Joe Weimerskirch iz Luksemburga, Mažvydas Laurinaitis iz Litve, Miguel Paulo iz Urugvaja, Miha Trošt iz Slovenije, Peter Georgiev iz Bugarske, Robert Witt iz Njemačke, Siddhart Kohli iz Ujedini Kraljevi, Silvana Strieder iz Austrije, Thrasos Demetriou iz Cipra, Vladyslav iz Ukrajine i Wojciech Nowakowski iz Poljske. Dakle, iz različitih zemalja svijeta, mladi novinari koji su željni učenja i napredovanja.”

Na fotografijama smo te vidjeli s predsjednikom AIPS-a Gianijem Merlom, zatim s Jurom Ozmecom… Kakav je osjećaj učiti od doajena sportskog novinarstva. Pogotovo ako se zna da su to vodeći ljudi AIPS-a?

“Jako sam ponosna. Poznavati ih i moći s njima razgovarati je nešto vrlo posebno i mogućnost učiti od najboljih je zaista jedinstvena.”

Koji su još bili mentori, predavači?

“Keir Radnedge, Riccardo Romani, Martin Mazur i Andrea Giannini. Novinari s velikim iskustvom kojima sam jako zahvalna što su podijelili njihovo znanje s nama.”

Pretpostavljam da ste posebno impresionirani posjetom Olimpijskom muzeju…

“Otkrili smo puno činjenica o povijesti Olimpijskih igara koje nismo znali. Također, nisam očekivala da će muzej biti toliko interaktivan. Doista osjećate olimpijski duh. Olimpijski duh je filozofija života. “Olimpizam je više od samo niza sportskih natjecanja ili skupljanja medalja. Otvoren za svakoga, koji ide dalje od samih Igara, temelji se na principu, filozofiji života, duhu. Njegova ambicija? Izgraditi bolji svijet poboljšavajući odnose među ljudima i način na koji žive. Da bi se to postiglo, usredotočuje se na tri vrijednosti: izvrsnost, solidarnost i poštovanje”. Snažna je poruka koja polazuje to kakav narod mora biti, ali i kako ga predstavljati kroz sport.”

Šta te najviše dojmilo, fasciniralo u muzeju?

“Jako volim vidjeti plakat Olimpijskih igrara u Sarajevu, bio je pored onoga za igre u Barceloni 1992. Zemlja u kojoj sam živjela i zemlja u kojoj živim, stoje zajedno u Olimpijskom muzeju.”

Bili ste i u FIFA-i?

“Kao ljubiteljica nogometa, jedna od posjeta koju sam najviše čekala bila je u FIFA-i. Na mene je ostavila jako pozitivne dojmove. Nevjerojatno sjedište u Zürichu. Prezentacija, između mnogih drugih, Kari Seitz, žene koju cijenim jer se borila i bori za adekvatan tretman sutkinja u svijetu nogometa, izvrstan primjer za mnoge žene u svijetu. Isto tako predavanje Pascala Zuberbuehlera, kako prepoznati jedan nogometni talent, važnosti dobrog menadžerstva u cijelom svijetu i da nogomet bude što više međunarodni između ostalog. Ovaj dan završili smo posjetom “FIFA World Museum”. Osjećala sam se kao malo dijete.”

Šta bi još izdvojila iz Laussane?

“Prvi dan smo išli pogledati hokejašku utakmicu između HC Lausanne domaće ekipe i HC Lugana. To je bio prvi kontakt s ostalim novinarima i prvi put sam vidjela hokej uživo. Bilo je nevjerojatno, dvorana poput NBA-a, hokej uživo je zabavan i brz sport, a bio je velik broj navijača Lausanne HC koji su razveselili cijelu atmosferu.”

Pohvalila si se na društvenim mrežama da si stekla novu porodicu. Pričaj malo o tome. Kakvi su Merlo, Ozmec i ostali predavači, kolege?

“Merlo, Ozmec i ostali predavači su jako ljubazni ljudi. Profesionalci sa željom da mi budemo što kvalitetniji. Iako su jako poznati u novinarskim krugovima, vrlo su susretljivi i otvoreni za sva naša pitanja i pomoć. Imala sam 21. kolegu iz 21. različite zemlje. Svi smo bili drugačiji. Kultura, tradicije, mišljenje, ali nekako smo se odlično slagali. Nismo imali problema i mnogo smo uživali zajedno. Možda zato jer smo svi imali isti cilj – napredovati i istu ljubav – sport.”

Rijetko si ambiciozna osoba, željna rada, dokazivanja. Šta je tvoj krajnji cilj u novinarstvu?

“Moj cilj je biti što kvalitetnija u ovoj profesiji. Voljela bih raditi na televiziji, na bilo kojoj strani kamere. Najviše volim pričati priče uz slike.”

Ispričaj nam nešto o sebi. Gdje si rođena?

“Od rođenja sam u Španiji, zato je ta borba s jezikom jer mi je prvi jezik španski. Odrasla sam u Madridu i prije pet godina sam odlučila doći u BiH.”

Svi iz Bosne i Hercegovine “bježe” na zapad, a ti si se vratila. Zašto?

“To zašto traži jedan duži odgovor, ali u jednom trenutku mog života kada sam bila “sama” u Madridu, odlučila sam biti s mojom mamom, koja je već bila u Mostaru. Tako da mogu reći da je moja mama “kriva” što sam danas ja ovdje.”

Da li si se pokajala?

“Nisam. Da nisam došla ovdje, vjerojatno mi ne bi palo na pamet upisati novinarstvo, a u Madridu sam mislila da mi je već “prošao voz”. Biti sportska novinarka je bio moj san od malena. Tako da sam jako sretna zbog toga. Uvijek pokušavam gledati pozitivnu stranu. Da, Madrid i Mostar su jako različiti, mislim da ne moram objašnjavati zašto. Ali biti zadovoljan je jedan stav, a ne jedno mjesto.”

Šta te veže za BiH?

“Sada nakon pet godina puno stvari. Uspomene i ljudi. Radne i sportski novinari kolege, koji uvijek pokušavaju pomoći, s jezikom i sa znanjem. Sveučilište u Mostaru, gdje me profesori od prve godine nisu odbili zbog neznanja jezika, nego su uvijek cijenili moj trud. Imam jako dobre prijatelje ovdje i naravno moja mama je tu. Tako da mi je srce sada malo podijeljeno.”

Malo je poznato da si poliglota, koliko jezika govoriš?

“Moj prvi odnosno maternji jezik je španski, zatim engleski, pa jezici našeg govornog područja, a mogu komunicirati i na francuskom. Zbog sličnosti sa španskim, mogu se sporazumijevati na talijanskom i portugalskom, isto kao i oni sa mnom, ako pričamo polako.”

Otkrij nam koje su tvoje najveće želje?

“Nemam baš neke želje, ali mogu reći da bih voljela raditi na TV-u. Raditi intervjue s poznatim sportašima i putovati kako bih mogla izvještavati s velikih sportskih događaja.”

Kako ti se dopala Laussane?

“Svidjela mi se jer je sportski grad i sve je posvećeno sportu i čuvanju okoliša. Jako čist i uredan. Uz vrlo dobru uslugu prijevoza, metro, autobus, voz…

Real ili Barca?

“Dva velika kluba s puno trofeja, najveći klubovi u Španije, ali ostajem privržena Realu. Ipak mi je gradski klub i na stadionu Santiago Bernabeu sam bila mnogo puta.

Messi ili Ronaldo?

“Teško pitanje. Preteško odlučiti jedan ili drugi, pa najbolje reći obojica. Ako gledamo broj zlatne lopte, sedam na pet, trebala bih reći Messi. Ali ja sam uvijek više preferirala Cristiana Ronalda. Sviđa mi se njegova disciplina, rad, upornost, želja da bude najbolji, nebitno gdje je i koliko ima godina. Neprestano radi kako bi se usavršavao umjesto da se samo vodi svojim talentom ili “darom”.

Džeko ili Ibrahimović?

“Još jedno vrlo teško pitanje. Ibrahimović ima 40 godina i još uvijek nas impresionira na terenu. Džeko je nešto mlađi i ne prestaje zabijati golove. Ibrahimović vrlo snažnog karaktera poznat u cijelom svijetu. Džeko je primjer mnogima svojim stalnim dobrim djelima, kapiten bh. reprezentacije, s glavom na mjestu. Teško je odabrati. Ali, ako moram, ostat ću uz Ibrahimovića, zbog klubova za koje je igrao i zbog njegove karizme na terenu i izvan njega. Kada je Džeko odgovarao na pitanja navijača Rome, jedno pitanje je glasilo: „Ako bi mogao izabrati igrati u tandemu s bilo kojim napadačem na svijetu, tko bi to bio?”, a Džeko je izabrao Zlatana i rekao: „Prema mom mišljenju, najbolji napadač na svijetu je Zlatan Ibrahimović pa kada bih imao šansu igrati s nekim u tandemu definitivno bih izabrao njega”.