Bandić 20 godina nije riješio problem, hoće li Tomašević?

– Čekali smo baku, baka je išla ujutro vaditi krv u 7 sati. To je bilo negdje oko 8.30 i baš s ovog mjesta vidimo policiju i nešto se događa na križanju Ježdovečke i Karlovačke i čudno je bilo da nje već nema, prisjeća se u prilogu HTV-ove emisije Labirint Darko Štapek, sin poginule Marije.

– Došao sam na križanje, bilo je kao u filmu, policija, trake, blokirano sve, nastavlja.

Pitao je policajca je li tu stradala jedna žena. 

– Dolazi inspektor, drži njezinu osobnu i pita me tko je to. Ja kažem: “To je moja majka”. I čovjek mi izrazi sućut, Darko prepričava traumatični događaj.

Trebao je to biti uobičajen početak dana u obitelji Štapek, no završio je tragedijom. Bila je to još jedna obiteljska nesreća u nizu.

– Ovdje mi je 1969. poginuo stric, na tom istom križanju na motoru, a 1971. poginuo mi je djed kod stare pošte. Nikada se nije otkrilo tko ga je udario, kaže Darko Štapek. 

Toga je rujanskog jutra 2020. na Mariju Štapek naletjela hladnjača koja joj je išla ususret. Udarac ju je odbacio u kanal pokraj ceste, a 18-godišnji vozač pobjegao je s mjesta nesreće. Kako se doznalo, tek je sjeo za upravljač.

– Adekvatno nije mogla prijeći cestu, morala je ići ovim rubom i tragično je završila, kaže Darko.

Na istome mjestu 2003. umalo da nije teže stradao i unuk. Udario ga je automobil, no nasreću – bez težih posljedica.

Stanovnici koji žive u susjedstvu neuspješno godinama traže da se problem riješi. Mjesto gdje je stradala 76-godišnja Marija Štapek, žena puna energije i planova, omiljena i aktivna u udruzi umirovljenika – crna je točka već desetljećima.

Komadić tla uz cestu na kojoj nema pješačkog prijelaza, ležećeg policajca, a kamoli semafora, naziva se autobusnim stajalištem. Cesta se najčešće prelazi suprotno svim pravilima.

– Tražili smo, molili smo, dajte nam pješački, dajte nam dvije autobusne stanice, ljudi idu van, djeca idu van. Djeca idu u školu pješice. Ako se netko umilostivi da ga pusti – dobro, a ako ne, trči kako znaš!, kaže jedna susjeda.

Iako je s jedne i s duge strane autobusno stajalište, prijelaz je gotovo nemoguć. Zašto? Zato što pješačkog prijelaza nema. Kako prijeći na drugu stranu ceste ovdje je stvarno pitanje sreće. Ovdje se cesta ne prelazi, ovdje se cesta pretrčava. Najbliži je pješački prijelaz na cesti bez uređenog nogostupa udaljen gotovo 300 metara.

– Kako god želite prijeći, morate prijeći na vlastiti rizik. Ovo više nije problem, ovo je više od problema. Susjedi imaju malu djecu koja idu u OŠ Lučko. Znači tu svi voze, nitko ne pušta djecu samu. Osobno jednoga dana svoju unučad neću pustiti same. Žalosno je da se taj problem nije riješio, poručuje Darko Štapek.

Ivica Tomljanović, jedan od susjeda, kaže da nijedna vlast, čijih su se obećanja naslušali, nije riješila ovo pitanje. Iz MUP-a poručuju da je izgradnja prometne infrastrukture u ovlasti lokalnih četvrti i Grada Zagreba.

Dok su se svojedobno gradile fontane i spomenici, naselje koje se neprestano širi nema ni odgovarajuću komunalnu infrastrukturu. Sigurnost na cesti i onda i danas bila je prepuštena oprezu i pukoj sreći.

Život Marije Štapek završio je toga rujanskog jutra. Ostaje u sjećanju najmilijih, a ruže na pragu njezine kuće kao da je još čekaju. No unatoč apelima, na čekanju su i oni koji svakoga dana, zbog neshvatljive neučinkovitosti mjerodavnih – na raskrižju apsurda, riskiraju život. 

– To je budućnost koja se već trebala riješiti. Milan Bandić bio je 20 godina na vlasti, nije riješio. Hoće li Tomislav Tomašević, pitanje je – kaže Marijin unuk Ivan Štapek.

Pogledajte prilog emisije Labirint: