2021: Kraj dugog primirja u BiH

BiH se suočava sa burnim krajem i najavom još jedne možda i turbulentnije godine u zemlji čija tri naroda nemaju ni minimalnu saglasnost o onome šta je bilo, šta je problem sada i kako bi trebala izgledati budućnost.

Srpski pisac Svetislav Basara, dvostruki dobitnik ugledne NIN-ove nagrade za književnost, rekao je u nedavnom intervjuu za sarajevski „Dnevni avaz“: „Ništa meni u Bosni nije bilo jasno od završetka rata. Tu su neki kantoni, neki distrikt, to nije moglo funkcionisati ni na papiru, a kamoli u realnosti. Taj je Dejtonski sporazum nefunkcionalan. To se ne može ni nazvati mirom, ja bih to prije nazvao prekidom vatre“.

Hirurški je precizna Basarina dijagnoza o tome šta je, u suštini, Bosni i Hercegovini donio Privremeni mirovni sporazum iz Daytona, kako je i glasilo prvo, službeno ime tog dokumenta. A donio je, da naglasimo ukoliko treba, prekid sukoba no ne i početak stvarnog mira. Vidjelo se to, manje ili više, 1996., 2006. ili 2016. godine, samo što se na isteku 2021. čini kako se približava, nazovimo ga, prekid prekida, dakle trenutak poslije kojeg slijedi nastavak preddejtonskih bitaka.

Većinu ove, najteže postratne godine u BiH, obilježili su događaji koji spadaju u uobičajeni etno-politički folklor zajednice entiteta i naroda, dijelom garnirani globalnim problemom prve klase – pandemijom koronavirusa u kojoj je upravo BiH u evropskom vrhu po broju umrlih, a na samom dnu po broju vakcina koje su državne i entitetske vlasti kupile za svoje građane. Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije i Vlada Republike Srpske osigurale su tačno nula bočica sa dragocjenom tekućinom, dok je snažni antivakserski duh doprinio tome da je propalo nevjerovatnih 700.000 doniranih cjepiva kojima je istekao rok trajanja!

BiH manje korumpirana samo od Bjelorusije i Azerbejdžana

U još je nečemu BiH tokom 2021. godine stigla kontinentalne rekordere. Kako je u intervjuu za CNN rekao Gabriel Escobar, specijalni izaslanik predsjednika SAD-a Joea Bidena za Zapadni Balkan, Bosna i Hercegovina je manje korumpirana samo od Bjelorusije i Azerbejdžana i više od svih ostalih država Evrope, bile one u Uniji ili izvan nje.

„Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini… kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, ključni je dio takozvanog Inzkovog zakona, odnosno izmjena Krivičnog zakona BiH koje je krajem jula 2021. godine, samo sedam dana prije isteka mandata, nametnuo bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko.

Kao što je, da se poslužimo poznatim primjerom, povod za početak Prvog svjetskog rata bio čuveni „Sarajevski antentat“, dok su uzroci bili i dublji i duži i kompleksniji, e tako je i odluka Valentina Inzka poslužila kao povod Miloradu Dodiku da pređe u pretposljednju fazu razbijanja BiH i odvajanja Republike Srpske. Posljednja je, naravno, rat.

Iako i aktuelni član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, dakle Dodik, kao i njegovi formalni i neformalni glasnogovornici, tvrde kako je pravni akt o zabrani negiranja genocida uzrok pokušaja vladajuće većine u manjem entitetu da RS dovede do nezavisnosti bez (za sada) međunarodnog priznanja, očito je da se radi samo o korištenju miješanja Valentina Inzka u vlastiti posao i izmišljanju pokrića za završne, više puta najavljivane radove. Otkako je prije deceniju i pol akumulirao najviše moći u Republici Srpskoj, pa sve do kraja jula ove godine, Dodik ne samo da je negirao srebrenički genocid počinjen u julu 1995., već je i oko 40 puta zaprijetio raspisivanjem referenduma o osamostaljenju tog entiteta. Svjestan da može proglasiti nezavisnost, ali da nema nikakvu i ničiju garanciju priznanja samostalnosti, on je odabrao novu, kompleksniju formu secesije. Prvo je pozvao na bojkot rada državnih institucija, a zatim je većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske – koju predvodi Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata – izglasala povrat nadležnosti koje je taj entitet davno prenio na nivo BiH.

Osim toga, Dodik je najavio i raspuštanje Oružanih snaga BiH, ponovno formiranje Vojske Republike Srpske, ali i entitetskih obavještajnih i poreskih organa, te granične službe. U isto vrijeme je odbio priznati novog Visokog predstavnika, njemačkog diplomatu Christiana Schmidta koji je, preuzimajući mandat, izjavio da mu je jedan od ključnih ciljeva upravo očuvanje teritorijalnog integriteta BiH.

Istina, odluke o povratu nadležnosti još nisu važeće: Narodna skupština RS je odredila rok od pola godine za početak njihova provođenja što može, ukoliko se dogodi, označiti početak sukoba jer barem jedna od tri zainteresirane strane u BiH, ona bošnjačka, neće bez reakcije gledati konačno i mirno ostvarivanje ratnih ciljeva službene Banja Luke i istog takvog Beograda čiju podršku Dodik uživa.

Separatistički ciljevi neostvarivi bez oružanih sukoba

Ono što je u ovom trenutku utješno jeste ključna razlika između sadašnjosti i prošlosti: prije tridesetak godina hegemonistička velikosrpska politika imala je gotovo plebiscitarnu podršku, dok danas Dodika ne podupiru niti svi akteri političkog života u Republici Srpskoj, računajući i najveću opozicionu partiju – Srpsku demokratsku stranku, čiji je predsjednik Mirko Šarović više puta ponovio da su separatistički ciljevi neostvarivi bez oružanih sukoba, te da niži nivo vlasti ne može umanjivati ingerencije višeg. Drugačije rečeno, sve ono što je RS prenijela na zajedničke institucije BiH može se legalno vratiti jedino kroz Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Gotovo u isto vrijeme, dakle u doba Dodikovog rasplamsalog separatizma, Visoki predstavnik Schmidt je prvo sam, pa uz pomoć pregovarača iz Evropske unije i Sjedinjenih Država, pokušao riješiti drugi problem, onaj vezan za Izborni zakon u Federaciji BiH.

BiH kao majka domovina svih svjetskih apsurda

Osim što je ustavno ustrojena kao zajednica dva entiteta i tri konstitutivna naroda, BiH je, kako je jednom rekao splitski novinar i pisac Boris Dežulović, majka domovina svih svjetskih apsurda. Kao takva, ona ima Izborni zakon koji je u Federaciji suprotstavljen postojanju konstitutivnosti, a nema niti jedno ponuđeno rješenje koje bi moglo pomiriti taj koncept sa savremenim demokratskim pravilima.

Pojednostavljeno i kratko kazano: Hrvatska demokratska zajednica, kao politička organizacija sa najvećom podrškom među bh. Hrvatima, insistira na zakonskom okviru koji će omogućiti da hrvatske predstavnike biraju isključivo Hrvati – i to jeste praktični smisao konstitutivnosti – ali kako narod ne može biti izborna jedinica bez teritorija, tako je jasno da ovo rješenje podrazumijeva uspostavu neke vrste trećeg entiteta i to na području koje je, do njenog ukidanja Washingtonskim sporazumom 1994., nazivano Hrvatska republika Herceg-Bosna.

Sa druge strane pregovaračkog stola je heterogena grupa partija, od onih koje su od početka za građanski ustroj, pa do Stranke demokratske akcije, prve monoetničke – inače bošnjačke – političke organizacije registrirane u BiH, koja je iz vlastitih interesa prihvatila zagovaranje neetničkog principa raspodjele vlasti. U osnovi, SDA je svjesna kako gubi podršku i zbog jačanja, istina nedovoljnog, deklarativno multietničkih i građanskih stranaka, pa sada koristi dio njihove agende, dok njen predsjednik Bakir Izetbegović javno prebrojava Srbe i Hrvate u institucijama BiH, ističući kako oni, posebno Hrvati, „imaju više nego što im pripada“.

“Eichhorst i Palmer izvršili pritiske da se popusti zahtjevima nacionalista”

U pregovorima u kojima su ulogu medijatora imali predstavnica EU Angelina Eichorst i američki diplomata Matthew Palmer – blizak bivšoj, Trumpovoj administraciji – HDZ je bila u puno boljoj poziciji nego SDA, ali i druge partije sa sjedištem u glavnom gradu jer su, kako piše Erich Rathfelder u „Tageszeitungu“, “Eichhorst i Palmer izvršili pritiske na stranke u Sarajevu da popuste zahtjevima nacionalista”. Ne znači to, naravno, da među reprezentima sarajevskih stranaka nema jednako velikih nacionalista kao u HDZ-u, sasvim suprotno – narcizam malih razlika uspješno je pretvoren u nacionalizam velikih sličnosti – ali to, za sada, nije važno jer je proces traženja izbornog modela koji, barem, jednako ne odgovora svima, naprasno prekinut.

Nepribližavanje stavova navedeno je kao formalni razlog prekida i nedavnog, iznenadnog otkazivanja još jedne posjete Sarajevu Angeline Eichorst i Matthewa Palmera, iako se, suštinski, radi o predvidljivom ishodu do kojeg nije došlo ne (samo) zbog isključivosti pregovarača iz FBiH, već najprije zbog Dodikovih poteza koji postaju ozbiljna sigurnosna prijetnja. Pregovori o novim pravilima izbora u zemlji na rubu sukoba smisleni su koliko i face lifting pacijenta u terminalnoj fazi raka gušterače.

Posljedično, Dodikova će separatistička politika u narednom periodu biti u fokusu međunarodne zajednice koja će, tek kada opasnost od raspada zemlje potpuno prestane ili bude dovoljno umanjena, pokušati sa novom rundom traženja rješenja za izborna pravila u Federaciji.

Inače, naredne 2022., u BiH bi se trebali održati opći izbori čiji bojkot, ukoliko ne bude usvojen novi Izborni zakon, najavljuje HDZ, pa ne treba sumnjati da burni kraj ove, nije tek nešto više od najave još jedne, u boljem slučaju, jednako turbulentne godine u zemlji čija tri naroda nemaju niti minimalnu saglasnost o onome šta je bilo prije tri decenije, šta je problem sada i, što je najgore, kako bi trebala izgledati budućnost. Istina, tako je već četvrt stoljeća pa je valjda jasno da ovakva, rigidno dejtonska BiH može fizički opstati samo što ne može, kako je rekao Svetislav Basara, „funkcionisati ni na papiru, a kamoli u realnosti“. Osim ako pod funkcioniranjem ne podrazumijevamo ovisnost o međunarodnoj pomoći i korupciju zbilja epskih razmjera piše DW.