Organizator protesta za mir u BiH: Dodik mora biti zaustavljen

“Ljudi primjećuju da međunarodni zvaničnici ne reaguju baš previše”, kaže Dino Salihagić, politolog iz Brisela i jedan od organizatora protesta koji je zakazan za ponedeljak, u Briselu na Trgu Schuman, unutar kruga zgrada institucija Evropske unija.

“Ne znam šta svi tačno očekuju, ali moje mišljenje je da Milorad Dodik mora biti zaustavljen od visokog predstavnika ili Tužilaštva BiH. Čini mi se da se i većina tome nada i očekuju to”, navodi Salihagić.

Kako se navodi u pozivu na proteste, građani Bosne i Hercegovine u inostranstvu su zabrinuti zbog političke krize u zemlji koja, kako ističu, “prijeti da ponovo kreira duboke podjele i rezultira potencijalnim sukobima”.

Protestima žele, ističu, da ukažu međunarodnim zvaničnicima, kao i svjetskoj javnosti, da je “važno zaustaviti na vrijeme sve secesionističke i antiustavne aktivnosti koje provode vlasti entiteta Republika Srpska i zadržati mir u zemlji”.

Pored Brisela, protesti su najavljeni u Ženevi, Londonu, Otavi, Torontu, Oslu, Rimu, Beču, Štokholmu, Geteborgu i drugim gradovima Švedske, kao i u Sarajevu i Tuzli.

Proteste organizuje grupa građana okupljena u Organizacioni odbor protesta, u saradnji sa udruženjem bh. građana u Nizozemskoj “Platform BiH”.

Zašto u Briselu?

RSE: Je li simbolično održavanje centralnog protesta u Briselu? Je li to poruka Europskoj uniji? Kako komentirate reakciju EU na situaciju u BiH u posljednjih nekoliko mjeseci?

Salihagić: Bilo je nekih prijetnja sankcijama. I one nekako djeluju blago. Evo posljednje sankcije SAD-a. Ja sam i očekivao da će Amerika i Bidenova administracija napraviti prvi potez. Na neki način to je mala satisfakcija.

No, nadam se da je to tek početak diplomatsko-političkog pritiska prema vlastima Republike Srpske koje sve ovo čine. Iz toga je nekako i potekla reakcija da se ljudi okupe na protestima. Naravno, neće oni sigurno promijeniti odjednom nešto, ali će dati vidljivost, masovnost i pokazati homogenost bh. zajednice. Nadam se da će protesti pokazati da se Bosanci i Hercegovci ipak mogu okupiti, bez obzira na heterogeni kulturno-religijski identitet koji imaju.

RSE: Šta će se tačno dešavati na dan protesta? Kako su zamišljeni?

Salihagić: Cilj protesta je da se ukaže široj svjetskoj javnosti na aktualne probleme u BiH. Pogotovo u posljednjih pola godine, od jula kako je sve krenulo s blokadom insitucija, pa onda i ovim prenosom nadležnosti i zakona koji su 10. decembra doneseni u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Građani ovaj put vide jednu veliku opasnost. Samim tim su željeli da reaguju i na neki način pošalju poruku međunarodnim zvaničnicima da se nalazimo kao društvo i država u takvoj situaciji. Da se očekuje pomoć i da bi trebao neko da spriječi eventulane dublje podjele, sukobe i generalno ovu politiku koja se kreće prema secesionizmu i razbijanju države.

RSE: Najavili ste da ćete zvaničnicima EU uručiti pismo?

Salihagić: Pismo neće biti javno objavljeno do 10. januara. Ono će biti pročitano u Briselu i na drugim protestima širom svijeta. Osnovni sadržaj je da se objasni ta činjenična situacija, da se kažu stavovi bh. garađana po svijetu i objasni zašto je važno da BiH bude cjelovita država. I prema istraživanja objavljenima prije godinu-dvije, više od 66 posto ljudi u Republici Srpskoj ne želi ovakvu vrstu politike secesionizma i razabijanja države.

Protesti za mir 30 godina poslije rata

RSE: Na društvenim mrežama se najave protesta često komentiraju kao „nasjedanje na politiku podjela“ i na neki način nastavljanje narativa o mogućnosti i izglednosti sukoba u BiH? Šta biste rekli ljudima koji vašu inicijativu vide kao takvu?

Salihagić: Poruka je jednostavna. Protiv smo daljnjih podjela, secesije i razbijanja države. Sve to, naravno, može odvesti u potencijalne sukobe, nasilje i rat kao najgoru moguću opciju. Ovo što rade ljudi po svijetu temelji se na njihovom iskustvu.

Ovdje ima ljudi koji su proživjeli genocid i strahote, koji su protjerani i žive dugo u nekim drugim državama. Oni imaju to iskustvo I znaju kako počinje rat. Prema tome, ovo je sasvim normalna rekacija. Na neki način, radi se i retraumatizacija ljudi koji su sve te strahote proživjeli i koji toliko godina gledaju svoju zemlju i kuću iz daljine. Pate za svim tim i sada se dešava da će im neko u konačnici to neko tek tako otkinuti i da će svijet to samo nijemo posmatrati. Sasvim je očekivano da se ovi ljudi podignu i reaguju, te da kažu zaustavite sve to.

I meni se to čini čudno. Ja nisam zbog rata napustio u BiH, nego sam došao ovdje prije svega tri godine. Vrlo je neobičan osjećaj da u 2021., odnosno 30 godina nakon početka rata, učestvujemo u nekim demonstracijama za mir u BiH. Nekako lično osjećam kao poraz u životu, što na plećima moram da nosim takav teret svog ideniteta. S druge strane, ne bih mogao da sjedim ovdje u Briselu i da normalno živim, a da se ne osvrnem na ono što se događa u mojoj zemlji. Čini mi se da bi to bila značajna devijacija u tom momentu.

Zašto nema protesta u BiH?

RSE: Zašto u BiH nema ovakvih protesta?

Salihagić: Kao što sam i rekao, višeslojna kompleksnost bh. društva. Samim tim kad krenemo da kažemo protest za Bosnu, ljudi kažu gdje je tu Hercegovina. Malo je podugo za napisati. Znači, od prekompliciranog imena zemlje, pa dalje.

Administrativna podjela u zemlji čini mi se kao najmanji problem, nego onako kako se vlada.

Totalitaristički režim koji je prisutan u Republici Srpskoj pritišče mnoge građanske grupe da izraze stavove. Tamo nema ni nekih lijevih, ni liberalnih političkih partija.

S druge strane, u Federaciji BiH imamo, također, problem u umnožavanju političkih partija koje drže kontrolu. Evo, bar ove najveće partije drže kontrolu nad javnim preduzećima i institucijama. Ukoliko, u Kantonu Sarajevo 50 posto ljudi radi u državnoj administraciji, a znamo već kako se oni upošljavaju, ti ljudi sigurno neće izaći na proteste. Tu su onda i njihove porodice kojima svakako nije poželjno da izađu na proteste. Tako da su pritisci sa raznih strana. Zato je lakše bh. dijaspori, koja je u mnogo stabilnijem položaju, da se okupi, pa čak I iz raznih zemalja da dođu na jedan dan u Brisel.

Ljudi iz Tuzle, Zenice, Banjaluke i Orašja ili drugih gradova jednostavno nisu možda ni financijski dovoljno snažni da izađu na neki protest. Da dođu recimo do Sarajeva autobusom ili automobilom.

Čini mi se da ljudi u BiH nemaju kapaciteta ni da podnesu više bilo kakvu žrtvu. Osim ako je to iz neke lične snažne nevolje, kao to su grupe Pravda za Dženana i Pravda za Davida. Kad vam se na ličnom nivou desi tako snažna nesreća da izgubite dijete, onda shvatite da nemate šta izgubiti i onda izlazite na ulicu. To je moje lično viđenje i objašnjenje, jer ne vidim drugog razloga.

S obzirom na to da sam u BiH duže živio nego u inostranstvu, mogu reći da su ljudi dosta distancirani od svakodnevne politke. Čini mi se da ih više i ne pogađa. To možete vidjeti i po komentarima na društvenim mrežama i ispod članaka da ismijavaju sve, obezvrjeđuju, minimiziraju, odvajau se od toga i ne vide svojh angažman u društvenom životu.

Ne mogu se žrtvovati, dok ljudi u insotranstvu, ipak, imaju neke stabilnije živote i kapacitete da iz ove distance barem, eto naprave protest.

Zašto odlaze?

RSE: Kazali ste da ste već tri godina vani, napustili ste BiH. Zašto ste Vi odlučili da je bolje živjeti negdje drugo? Nedavno je objavljen podatak da je BiH u 2021. napustio čitav grad veličine Banje Luke?

Salihagić: Natjeralo me dosta toga. Neke svakodonevne situacije i opća klima. Ne mogu reći konkretan razlog zbog kojeg sam otišao, jer ih je previše. Jednostavno, ta neka besperspektivnost I nedostatak nade da će biti bolje.

Ja sam imao neku karijeru tamo i bio sam i zaposlen. U međuvrmenu se prijavio za stipendiju u Njemačkoj i zahvaljujući njoj otišao, s namjeroma da završim magistarski studij. Da nekako osjetim i doživim neke druge fakultete u inostranstvu i taj sistem, jer sam sistemom bio prilično nezadovoljan onim što sam studirao u BiH.

Tako da mi se to jako dopalo. I onda su se otvorile druge poslovne šanse i zbog toga sma došao u Brisel. Kad ste već tu, bio bi zaista veliki korak nazad da se vratite. Da kažete dobro sad ću ja sjediti u Sarajevu i ponovo tražiti posao iz početka. A znate da su male šanse.

Ljudi su završavali doktorate na Harvardu i Oxfordu i bili su odbijani u Sarajevu, jer im se diploma nije mogla nostrificirati. I moja diploma sigurno ne može biti priznata i čini mi se da tu sve manje ima mjesta za mene. I sam se nekako osjećam da sam manjina po pitanju stajališta o svijetu, životu, radu i etici. Taj prostor vas onda nekako jednostavno izbije.