Agresija je u današnje vrijeme prisutnija nego prije

– Usudio bih se reći da su ljudi sve manje autentični, živimo u društvu u kojem bismo, kad bi pokazali svoje autentično ‘ja', bili proglašeni socijalno neprilagodljivima, osobama na koje se ne može računati i koje se stalno bune. Civilizacijski i hijerarhijski smo vrlo malo autentični, autentični smo možda u nekim ranim razdobljima svog života kad smo u obiteljskom okruženju koje ima njegujuće dioptrije prema nama kao karakterima, a kasnije poprimamo odlike društva ili institucija u kojima radimo, kazao je Đorđević.

Ljutnja nije uvijek ljutnja, nekad je i žalost ili strah koji onda prelaze u bijes i agresiju, a Đorđević smatra kako to ovisi o strukturi osobnosti prije nekog traumatskog događaja.

– Netko će to potisnuti i neće niti osjetiti – to su obično hipersenzibilne osobe koje imaju najčešći mehanizam obrane potiskivanja, mi ih zovemo ‘gutačima emocija'. Onda postoje i neke osobe koje to ne mogu potiskivati i stalno pokazuju tu emociju bijesa i agresivnosti i najčešće ih proglasimo određenim vrstama poremećaja osobnosti kojih ima jako puno. Ne postoje dvije iste osobe i psihološke reakcije, u različitim traumatskim i stresnim svakodnevnim životnim situacijama svatko će se drugačije ponašati, naglasio je i dodao da  treba obratiti pozornost kada se bliska osoba povuče u sebe i prestane komunicirati.

– Očito je da ima neki emocionalni problem gdje bi prijatelj prijatelju bio najbolja pomoć, jer čovjek je čovjeku lijek. Nažalost, danas je dinamika života takva da češće prolazimo jedni pokraj drugih da se ne dotičemo, da se ne osjetimo i da se nitko ne interesira za probleme drugih – sve više nestaje ono što smo nekada zvali socijalni kapital, svi se okrećemo samo sebi, poručio je. 

Đorđević je istaknuo i problem pandemije, te smatra kako će još dugo vremena biti prisutan strah od kontakata i druženja među ljudima.

– I ovog trenutka imamo na desetke tisuća ljudi koji uopće ne izlaze iz svojih stanova, o kojima se ne govori jer je negdje netko unutar naše struke rekao da se ne umire od Covida, već s Covidom – dakle, jedno je umiranje od bolesti, a drugo je strah ljudi koji imaju čitav niz drugih bolesti i koji su uplašeni i ne izlaze da se ne bi zarazili. Drugo je pitanje cijepljenja i što smo time postigli ili što smo ‘fulali' u komunikacijskim obrascima da smo tako malo procijepljeni, i sav taj strah da nas ne bi netko zarazio počinje nekako dominirati, naglasio je. 

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Što mi kao pojedinci možemo sami napraviti kako bismo pridonijeli boljoj komunikaciji u društvu?

– Najvažnija škola je obiteljska škola, da se bavimo svojom djecom i da ne mislimo da je to izgubljeno vrijeme, da ne bježimo u svoje poslovne ambicije. Moramo se i ponovno vratiti školi. Nekad smo imali najbolju školu, preventivne programe, edukacije. Također je važno da čovjek radi ono što voli, da uživa u tome što radi. Konačno je vrijeme da se okrenemo jedni drugima u našim radnim procesima, rekao je Đorđević.

Zaključio je kako je važno otvoriti drugačije komunikacijske obrasce prema svima koji imaju bilo koji poremećaj, te naučiti ljude kako izaći na kraj s tim tegobama koje u sebi nose.