Upoznajte Egipat, zemlju iznenađenja, drevnih civilizacija i dobrih ljudi

Šest dana u Egiptu uz četverosatnu vožnju od Hurghade do Luxora i tri međugradska leta nije dovoljno da vidite ni najmanji djelić onoga što ova zemlja ima da ponudi.

Egipćani osmijeh ne skidaju s lica. Osim onih u uniformama, koji imaju vojnički strogi pogled, kako to uniformi i dolikuje, mada i tu ima izuzetaka. Slika uvijek govori hiljadu riječi, a opet nam je ponekad potrebno objašnjenje kako bi shvatili šta se određenom fotografijom želi reći.

Kad je u pitanju Egipat fotografije zaista pričaju same za sebe bez puno potrebe da bilo šta objašnjavate.

Turistički potencijal Egipta je neprocjenjiv, teško je uopće pronaći destinaciju za koju možete reći da ima više za ponuditi od ove mediteranske države smještene najvećim dijelom na sjeveru Afrike i nešto manjim, ali u svakom smislu izuzetno važnim, Sinajskim poluostrvom, na tlu jugozapadne Azije. Ipak, korona, koja je u jednom trenutku paralizovala sve, pa i cjelokupni svjetski turizam ostavila je traga. Egipćani sada žele dodatno promovisati široku lepezu svoje turističke ponude, ali prije svega svoju gostoljubivost te pokazati svijetu da njihova zemlja dočekuje turiste iz svih krajeva svijeta raširenih ruku.

Svojih šest saputnika prije odlaska u Egipat nisam poznavao, mada smo se sigurno sretali po novinarskim zadacima širom Bosne i Hercegovine, s sasvim sigurno ću ih do kraja života pamtiti po dobrom, a s nekima sigurno i nastaviti prijateljstvo započeto upravo na sjeveru Afrike. Ako je ova zemlja i putovanje kroz nju uspjela napraviti vezu među potpunim strancima različitih dobnih skupina, pogleda na svijet, svakodnevna politička i društvena dešavanja, različitih interesovanja i preferencija, mogu tek zamisliti kakav bi utisak ostavila na one koji bi njene ljepote podijelili sa svojim bližnjima.

U ovoj reportaži izostavit informacije koje možete pronaći, prije svega u knjigama i enciklopedijama, a potom i na samom internetu, a koje se odnose na historijske znamenitosti koje smo imali priliku vidjeti, prvenstveno u Luxoru, gradu muzeju.

Vodiči koji su mahom egiptolozi s magistarskim i doktorskim kvalifikacijama otkrit će vam i najsitnije detalje pored spomenika na civilizacije čije su brojne tajne današnjem čovjeku još nedokučive. To što su naši preci izgradili u Egiptu danas je nemoguće replicirati kranovima i svim tehnološkim čudima 21. stoljeća, a pred tim građevinskim gorostasima će “pamet da vam stane”. Predstavljam vam Egipat kroz njegove ljude, koji na koncu i jesu DNK svake države.

Nakon iscrpljućeg jednodnevnog puta, sa više od 12 sati provedenih u tranzitu na istanbulskom aerodromu, u rano jutro umorni stižemo u Hurghadu. Nekada malo ribarsko selo danas je jedna od najpopularnijih turističkih destinacija u Egiptu. Na aerodromu nas dočekuje Mahmoud – Mido. Da, baš kao i slavni egipatski fudbaler nemirnog duha i veličanstvenih fudbalskih sposobnosti. Zlatanov drug iz Ajaxa, ubojita egipatska devetka. U svakom gradu imali smo drugog vodiča i mada su svi bili izuzetno susretljivi i pristupačni, Mido je na kraju našeg trodnevnog druženja postao i ostao naš prijatelj. Mido je egiptolog, čovjek blage naravi, umirujućeg pogleda i zaraznog osmijeha, spreman uvijek da pomogne i to se na njegovoj čehri moglo pročitati već nakon kratke vožnje od aerodroma do našeg hotela u Hurghadi.

Otac dvoje djece u svojim tridesetim godinama, sa zvanjem magistra, budući doktor nauka koji perfektno govori četiri jezika i koji je živuća ljudska enciklopedija, a istovremeno skroman i ponizan čovjek otvorenog srca. Moje viđenje Egipta i tamošnjih ljudi uveliko je oblikovao taj naš prvi, pravi domaćin.

Nakon četiri sata sna na obali Crvenog mora s Midom smo se uputili u El Gounu, privatni turistički grad u vlasništvu Samiha Onsija Sawirisija, jednog od najbogatijih Afrikanaca, koji od 2011. godine ima državljanstvo naših komšija – Crnogoraca. Grad je domaćin za blizu 120.000 stanovnika, od čega je 10-ak posto bogatih Evropljana. Ukoliko ste ljubitelji luksuza, vila čija cijena dostiže sedam miliona dolara, raskošnih golf terena uz pogled na Crveno more i luksuznih jahti – El Gouna je pravo mjesto za vas. El Gounu sam doživio kao egipatski Monte Carlo sa sopstvenim sigurnosnim službama koje u svakom trenutku vode računa na nepovredivost imovine i privatnosti koju uživaju njeni stanovnici. Dok se vozite kanalima El Goune fotografisanje je dozvoljeno, ali samo mobilnim telefonom. Kamera ovaj put ostaje u torbi. Luksuzni hoteli za turiste dubljeg džepa, internacionalne škole i univerziteti, El Gouna svojim stanovnicima nudi sve, ali po cijenama nepristupačnim za većinu svjetske populacije. Iako prelijepa, El Gouna je posljednje mjesto koje ću pamtiti sa šestodnevnog putovanja kroz Egipat.

Sve što je došlo nakon posjete luksuznom privatnom gradiću ostat će mi u trajnom sjećanju i sve bih, bez mnogo razmišljanja, opet ponovio. Sa mora odlazimo u Saharu, a njeni stanovnici – beduini prilagodili su se 21. stoljeću i današnjem načinu života, pa su za turiste spremili brojne ponude. Saharski safari nije klasični afrički safari. Nećete gledati divlje životinje u prirodi, ali ćete iskusiti svoj Rally Dakar, što je za ljubitelje sporta i vožnje, a posebno one koji vole automobilizam nezaboravan doživljaj. Vožnja s bagijima i kvadovima dok se iza vas diže pustinjski pijesak na trenutak će vam dati osjećaj kakav su imali svi junaci najdužeg i najpoznatijeg svjetskog relija. Na kvadovima možete otići i u beduinsko selo udaljeno 40-ak kilometara vožnje u pustinju, ali mi nemamo toliko vremena, pa nas u selo vozi Islam, beduin koji živi od saharskog safarija, a čije se vožnje preko dina i kroz pustinjski pijesak ne bi postidio ni Stephan Peterhansel.

Pokazuje mi rukom na udaljene beduinske šatore i govori “My family” (moja porodica). Pokušavam praviti fotografije Sahare dok Islam vozi, ali ubrzo shvatam da je to uzaludan posao, pa ga s vremena na vrijeme zamolim da stane na nekoliko minuta. Prihvata moj prijedlog s osmijehom. Sjedim pored njega, dok ostatak ekipe na bočnim sećijama njegove Toyote Land Cruiser leta s jedne na drugu stranu kabine. “Šega” Islamu, a moram priznati i meni dok gledam svoje nove prijatelje kako se bore s izazovima saharskih rupa i prevoja na zadnjem sjedištu njegovog auta. Dok se vozimo prema selu na horizontu se vide pustinjski planinski vrhovi, nešto što, iskren da budem, nisam očekivao u Sahari. Podsjećaju na vrhove markantnog Prenja, a ako imate sreću da ste u pustinji u trenutku kada se gasi dan i posljednje sunčeve zrake prelamaju preko planina daleko na horizontu doživjet ćete neke od najljepših zalazaka sunca u svom životu. Nedaleko od beduinskog sela usred pustinje – drvo. Nigdje ništa oko nas i onda odjednom drvo. Kažu nam, stoji tu već 107 godina.

U samom beduinskom selu možete jahati kamile, a domaćica će vam pod šatorom napraviti hljeb koji liči na palačinku, ali je mnogo ukusniji i slaniji. Za nas koji hljeb jedemo i uz pastu – prava poslastica, baš kao i domaći beduinski čaj. Od svega viđenog u Sahari, a sve je bilo nezaboravno, u najdubljem sjećanju ostat će mi beduinski hećim.

Pustinjske biljke i lijekovi koje beduini već stoljećima koriste za sve bolesti od glavobolje do dijabetesa izloženi su ispred njega na štandu pod šatorom. On nije neki mudri starac koji živi u pećini, na ruci mu je moderni sat, vidi se da uživa u brojnim pogodnostima života u 21. stoljeću, ali baštini tradiciju svojih predaka i lijekove pravi na isti način kao i stoljećima ranije. Mango je u pustinju došla s glavoboljom, a nakon tretmana kod beduinskog hećima nestala je “ko rukom odnesena”. Ako laže ona mene, lažem i ja vas, ali nije od tog posla.

Kada se spusti noć u pustinji je sve hladnije, a pod šatorom možete uživati uz lijepe trbušne plesačice i gledati jednog vrlo hrabrog Egipćanina kako leži na ploči s ekserima dok dvije turistkinje stoje na istoj takvoj ploči s ekserima okrenutim prema njegovim prsima. Boli ga i to se jasno vidi, ne pokušava to ni sakriti. Deset poena za hrabrost. Prvi dan u Egiptu ispunio je sva moja očekivanja, a utiske sam sabirao do dugo u noć.

Drugog dana u Hurghadi uživali smo u klasičnim ljetnim turističkim aktivnostima. Krstarenje brodom do otoka Mahmaya, sunčanje na plaži sa sitnim pijeskom poput onog u Ulcinju uz svježi sok od manga koji je nacionalni specijalitet odmorit će vam dušu i tijelo. Sok od manga je nešto najukusnije što ćete probati u Egiptu, ali vodite računa da nije pomiješan s običnom “česmovačom” iz Nila, jer biste onda umjesto obilaska Egipta mogli završiti s dijarejom u hotelskoj sobi. Egipćani piju vodu s česme, ili kako Mido kaže – “Good for me, not good for you” (Dobra za mene, nije dobra za vas). Ipak ističe da se u većini slučajeva voće i salata peru flaširanom vodom, te da Egipćani vode računa o zdravlju svojih gostiju. Ipak, budite na oprezu. Temperatura vode u februaru je idealna za kupanje. U Makarskoj i u augustu morska voda zna biti hladnija. Otok je zaštićeno prirodno područje Egipta i svi ga moraju napustiti prije 17:00 sati. Oko 15 posto cjelokupne teritorije Egipta je zaštićena prirodna teritorija iz koje ne smijete ništa ponijeti i ništa ostaviti.

Ukoliko volite jarke boje onda je ronjenje (snorkeling) pored korala uz ribe nešto što nikako ne smijete propustiti. Kao da je baš tu neko prosuo čitavu paletu boja i obojio magična morska prostranstva. Mido nam kaže da kod mjesta gdje se nalaze korali dnevno može pristati svega osam brodova sa 20-ak ljudi koji žele plivati pored korala. Zadnjeg dana u Sharmu ronit ćemo pored grebena i u Nacionalnom parku Ras Muhammad. Ako nas je ono što smo vidjeli u Mahmayi oduševilo, onda nas je podvodni svijet na jugu Sinajskog poluostrva ostavio bez riječi. Naš tamošnji vodič Sayid kaže kako je to jedno od deset najboljih mjesta za ronjenje na cijelom svijetu. Nemam razloga da mu ne vjerujem.

O Sayidu i Ras Muhammadu nešto kasnije.

Baš kada smo se spremali za polazak natrag u hotel Mido nam kaže kako putuje s nama u Luxor sljedećeg jutra. U ovom čarobnom gradu živi njegova porodica, dobio je deset dana odmora i ne skida osmijeh s lica. Da nema ušiju “obmotao” bi mu se oko glave. Sretni smo zbog njega i još nekoliko zajedničkih sati. Na putu prema hotelu svratili smo do riblje pijace, koja nije za one slabijeg želuca. Na pijaci smo vidjeli mnogo turista, cjenkaju se s domaćinima, to je jednostavno dio kulture i nešto što treba doživjeti.

Plivanje s perajama može biti itekako iscrpljujuće, a to što smo na četverosatni put za Luxor krenuli u četiri ujutro nije pomoglo. Vrijeme nam je prekratio Mido s nekoliko vezanih časova historije, a onima koji su put željeli iskoristi za još malo sna rečenica “Mido I have one more question” nije bila baš najomiljenija.

Ubrzo se put za Luxor pretvorio u fantastično iskustvo. Imali smo priliku vidjeti neki drugi, odnosno pravi Egipat i njegove ljude. Živopisan, pun boja. Ne znate na koju stranu biste prije gledali. Kroz pustinju prolazi cjevovod kojim se Hurghada snabdijeva vodom iz Nila. Devedeset posto Egipta vodu crpi iz Nila koji je izvor života u ovoj zemlji i to se iz zraka tako jasno vidi, vjerovatno jasnije nego bilo gdje drugo na svijetu. Tamo gdje Nil plavi sve je zeleno, a onda kao da je neko povukao liniju iza koje ostaje žuti pijesak. Prvi grad na putu od Hurghade do Luxora kroz koji smo prošli je Kena (Qena), a potom smo putovali i kroz nekoliko sela u kojima se ljudi bave stočarstvom i poljoprivredom. Stočari na magarcima, sa zaprežnim kolima, kamioni dupke puni pamukom od kojeg je vjerovatno napravljena i pokoja vaša majica, Tick Tock taksiji, sve su to čari Egipta koje morate vidjeti i doživjeti. Vožnja kroz Egipat još je jedna dobra ideja o kojoj ću razmisliti ako se ukaže prilika. Svako selo ima i svoju policiju koja je zadužena za red i mir, a obično stoje pored mostova na kontrolnim punktovima.

Sigurnosti se u Egiptu posvećuje velika pažnja. Na svakih 30-ak kilometara imate policijske kontrole. Egipćani su se suočili sa nekoliko terorističkih napada u posljednje dvije decenije, pa su sada na velikom oprezu i čine sve da se nešto slično ne ponovi. Kako smo mi u Afriku doputovali preko ambasade i imamo svojevrsni diplomatski status uz nas je uvijek jedan policajac. Policajce u civilu ćete prepoznat po tome što su uvijek u crnom, većinom u crnim kaputima ili odjelima. S nama u Luxor krenuo je Taha, policajac koji nije na ti s engleskim jezikom, ali svakako jeste na ti s dobrim duhom, pa smo se lako povezali. Ljubav i dobrota su univerzalni jezik. Riječi su tu samo da pomognu. Iskoristio je Google translate da nam kaže da je sretan što je s nama i da nas voli. Taha je tako postao naš prijatelj, baš kao i Mido i jedini je policajac u Egiptu s kojim smo napravili zajedničku fotografiju. Za uspomenu. Jer nije nama Taha svako.

Sam Luxor je muzej na otvorenom, najljepši grad u kojem smo bili u Egiptu. Hramovi Karnaka i Luxor, Dolina kraljeva u kojoj su grobnice Tutankhamona, Ramzesa III, Merneptaha, hram kraljice Hatshepsut, sve to i još mnogo više možete vidjeti u Egiptu. Samo još u ovom gradu možete pronaći kamenoresce koji obrađuju kamen na isti način kao u doba faraona. Koriste nešto modernije alate, ali princip je ostao isti. U ranu zoru iznad njega su baloni, a turisti mogu uživati u veličanstvenom pogledu na drevni grad.

Nil je priča za sebe. Veličanstvena rijeka. Mi nismo imali mnogo vremena, ali ako vam se ukaže prilika provozajte se Nilom. Na rijeci smo proveli svega 10-ak minuta uz There little birds Boba Marleya… Za mene lično nadrealno iskustvo. Stigao sam malo i upravljati malom brodicom. Iz Luxora možete brodom putovati južnije u Aswan, a samo putovanje traje četiri noći i uopće ne sumnjam da bi to bilo nezaboravno iskustvo. Nil je moćna rijeka, a Egipat živopisna zemlja. Lokalni vodič kaže nam kako na tom putu vidite mnogo starih hramova i tragova neke druge, fascinantne civilizacije. Nile, ti moćna rijeko, siguran sam, srest ćemo se opet. Ostao sam te željan.

Naša posljednja destinacija bio je Sharm el Sheikh. Grad na Sinajskom poluostrvu. Do Sharma smo došli preko Caira uz dva avionska leta. Sinaj je sjecište kultura, strateški važno mjesto na Bliskom istoku, sveto za sve četiri velike monoteističke religije. Tu je Mojsije ili Musa as. primio Toru ili Tevrat. Razdvojio more kada su Izraelci bježali iz Egipta iz faraonskog ropstva. Imali smo želju da odemo na Brdo Sinaj, gdje možete uživati u magičnom izlasku sunca i hodati Mojsijevim stopama, ali nam to vremenski uvjeti nisu dozvolili.

Temperatura je te noći pala i do minus šest na planini, uz jake nalete vjetra, pa je onaj “feels like” bio još i gori, a do samog vrha imate četiri sata uspona koji počinje tačno u ponoć. Na vrhu je zadržavanje 40-ak minuta, a neka vam za povratak treba upola manje vremena, to je barem sedam sati pod otvorenim nebom. Ako se odlučite na ovaj uspon pratite vremensku prognozu i budite spremni. Bez adekvatne opreme u takvim uvjetima rizikovali biste da se neko povrijedi, pa sada osim Nila, Aswana, piramida u Gizi, Aleksandrije, imamo razlog više da se jednog dana vratimo u Egipat. I dok se u čitavom Egiptu velika pažnja posvećuje sigurnosti, pri putovanju na Sinaj, odnosno u Sharm te mjere opreza dodatno su podignute. Do ulaska u avion morate proći nekoliko rigoroznih kontrola. Ako nemate šta da krijete, nećete se niti jednog trenutka osjećati nelagodno. Egipćani svoj posao odrađuju profesionalno, a kontrole su tu zbog vaše sigurnosti i neka ih, vrlo su poželjne, pomažu da se osjećate sigurnije, a to nam je svima, ipak, prioritet.

Drugog dana u Sharmu posjetili smo Ras Muhammad – egipatski nacionalni park koji se nalazi na samom jugu Sinajskog poluostrva. Naš vodič u Nacionalnom parku je Sayid. Čovjek koji je istu uslugu pružio i desetinama predsjednika, ali i majci jednog od najboljih svjetskih fudbalera svih vremena Cristiana Ronalda.