Kolika je suodgovornost medija u nasilju na sportskim terenima?

Piše: Jasmina Ibrahimović

„Mladi navijač u Grčkoj izboden na smrt jer je navijao za “pogrešan” klub“, „Nered navijača Engleske u finalu Eura 2020. zamalo je doveo do smrti“, „Šokantan porast navijačkih nereda dovodi Ligue 1 u egzistencijalnu krizu“, samo su neki od naslova koju pokazuju ružnu stranu predivne igre, kako je naziva Pele.

Fudbalsko huliganstvo doživjelo je „procvat“ 60-ih godina prošlog stoljeća, najprije u Engleskoj zbog čega se ovaj fenomen često i naziva engleskom bolešću. Iako je najistaknutije u Engleskoj, Španiji, Rusiji i Turskoj, fudbalsko huliganstvo nije rijetka pojava ni u Bosni i Hercegovini. Naučnici sportskih studija Paul Gow i Joel Rookwood sa Univerziteta Liverpool Hope otkrili su u studiji iz 2008. godine da se „Uključivanje u nogometno nasilje može objasniti u vezi s nizom faktora, koji se odnose na interakciju, identitet, legitimitet i moć. Smatra se i da nasilje u fudbalu odražava izraze snažnih emocionalnih veza s fudbalskim timom, što može pomoći u jačanju osjećaja identiteta navijača.“

Ono što svakako može doprinijeti neredima na utakmicama i širenju mržnje jeste nacionalistički diskurs u medijima. Kao takav, može imati negativan uticaj na društvo, stvarajući jednu vrstu netrepeljivosti prema drugima, čak i ako se radi o klubovima iz iste države. Korištenje i podsticanje nacionalističkog govora može djelovati i kao ratno- huškačka politika, te služiti kao povod za ozbiljne zločine. Stvara se pogrešna percepcija kako prema pojedincima jednog društva, tako i prema društvu u cjelini. Ljudi se vremenom počinju poistovjećivati sa nasilničkim ponašanjem i usvajati ga.

Nacionalizam je očit problem u domaćem fudbalu. U Bosni i Hercegovini fudbalsko huliganstvo posebno je povezano sa pristalicama klubova kao što su FK Sarajevo (Horde Zla), FK Željezničar Sarajevo (Manijaci), FK Velež Mostar (Crvena armija), HŠK Zrinjski Mostar (Ultrasi) i FK Borac Banja Luka (Lešinari). 2017. godine, komisija je donijela odluku kojom se klub Široki Brijeg kažnjava novčanom kaznom u iznosu od 25 hiljada KM i sedam utakmica pred praznim tribinama zbog brojnih propusta u organizaciji utakmice, poticanja na nacionalnu i vjersku mržnju, skandiranje fašističkih slogana, omalovažavanje državne himne, upotrebe pirotehničkih sredstava, distribucije alkohola na stadionu. U neredima između navijača upravo ovih klubova smrtno je stradao navijač Hordi Zla, Vedran Puljić (iz Sarajeva) čije ubistvo nikada nije razriješeno.

U martu 2022. godine, sat vremena prije početka derbija, došlo je do sukoba navijačkih skupina fudbalskih klubova „Željezničar“ i „Sarajevo“. Prema navodima sarajevskih medija, dio navijača Sarajeva smješten u sjeveroistočnom dijelu stadiona je izašao na travnjak te krenuo prema južnoj tribini gdje borave najvatreniji navijači Željezničara, a koji su tek pristizali na stadion. Rezultat svega toga je teža povreda navijača Sarajeva i materijalna šteta na stadionu, ali i jako ružna scena koja je završila u medijima.

Komunikolog Mladen Obrenović ističe da novinari ne smiju biti navijači. „Ne smiju ih ponijeti spomenuta atmosfera i ambijent, ne smiju preuveličavati jedno i zanemarivati drugo što vide i čuju, pogotovo ne trebaju huškati javnost na djelitelje pravde i baviti se teorijama zavjere – čak i kad igraju reprezentacije, a ne samo klubovi. Svaki izvještaj ili komentar, ako uzmemo samo te dvije novinarske forme, o navijačkom nasilju, porukama koje se šalju sa tribina i mimo njih, govoru mržnje, pozivu na obračun i samim sukobima moraju biti hladno racionalni, a ne ravnodušni ili blagonakloni, te imati elemente osude, ograđivanja, upozorenja koliko je sve to štetno i opasno, u krajnjem slučaju i protiv zakona. Zato se uporno i nedvosmisleno mora pozivati na odgovornost svakog pojedinca“, govori Obrenović.

Pored nacionalističkog diskursa, senzacionalistički naslovi i senzacionalistička izvještavanja o neredima doprinose problemu. U svim zemljama sa značajnom razinom incidenata tijekom fudbalskih utakmica, istraživači su otkrili da huligani uživaju u medijskoj pokrivenosti koju dobiju te je često i traže natječući se za novinske naslove sa suparničkim skupinama. Uticaj medija istaknut je u nedavnom izvješću Europskog parlamenta o fudbalskom huliganizmu i, u kojem se preporučuje da mediji izbjegavaju senzacionalizam i promiču fair-play i sportske vrijednosti. Na taj način, medijska izvještavanja sa sportskih terena mogu imati pozitivan učinak, u smislu da pozornost dobiju navijačke skupine koje se uzorno ponašaju.

Primjeri novinarskih naslova:

Još jedan problem predstavlja selektivni prijenos informacija, odnosno prijenos onih informacija koje bi mogle izazvati buru reakcija i veću posjećenost portalima, a ostavljanje po strani informacija koje se ne uklapaju u taj šablon. Novinarska krilatica Što više krvi prilog ide prvi (If it bleeds it leads) postaje sve češća praksa u izvještavanju. Nije samo riječ o objavljivanju šokantnih vijesti koje za cilj imaju uzdrmati javnost, nego i o dostupnosti ovakvih informacija. Novinarima je vrlo lako doći do podataka od kojih će sastaviti vijest za rubriku Crne hronike, ono što predstavlja izazov je ispitati pozadinu događaja te se baviti njegovim uzrocima i posljedicama. Iz to razloga, publika najčešće dobija površne, ali uznemirujuće informacije.

„Osim onih osnovnih elemenata, odnosno prepričavanja što se dogodilo, koliko je razbijenih glava i uništene imovine, na kraju i privedenih (ako ih bude), drugo se ne može doznati iz medijskih izvještaja i sve se završi na konstatiranju osnovnih činjenica. Rijetko kad se dogodi da se objavi kako je neki nasilnik, nakon suđenja, završio u zatvoru na pet, 10 ili 30 dana i, ako ponovi slično djelo i sudjeluje u nekom novom pohodu, ponovo bude priveden, doveden na sud i kažnjen strožom kaznom. I uz sve to, a portali ako već nisu specijalizirani za sport dobar dio klikova upravo ‘vuku’ sa sportske rubrike ili objava pod tekstovima, nužno je takva ponašanja problemski obraditi kroz nove članke, pozivanjem stručnih i kompetentnih, ali i komentarima u kojima će se zauzeti jasan stav o takvim pojavama u društvu“, objašnjava komunikolog Obrenović.

Fudbalsko huliganstvo se ispoljava u različitim formama, od verbalnih napada i psovki, nenaoružanih borbi pa do ekstremno nasilnih i oružanih sukoba.

Najpoznatiji primjer huliganstva jeste nered koji je izbio na utakmici Dinamo Zagreb- Crvena Zvezda 1990. godine. Predvođeni Arkanom, navijači Crvene zvezde krenuli su prema južnoj tribini Maksimira nastojeći se probiti do mjesta gdje su bili Bad Blue Boys (navijači Dinama). U rušilačkom pohodu Delije su pri tom uzvikivale “Zagreb je Srbija!” i “Ubit ćemo Tuđmana!” te probivši zaštitnu ogradu počeli su napadati Dinamove navijače stolicama i noževima. Sukob je trajao sat vremena, a ozlijeđeno je 79 “milicionera” i 59 gledatelja. Ovaj događaj je CNN uvrstio među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. U ostalih četiri spadaju:

1. Secretary's XI- President's XI (1864)
2. Zapadna Njemačka- Mađarska (1954)
3. Rangers- Bucks (1966)
4. Irak- Saudijska Arabija (2007)

Način na koji britanski mediji izvještavaju o neredima sa utakmica su posebno senzacionalistički. „Zgazite ove bitange“, „Ubistvo u fudbalskom vozu“ (Sun), „Bezumni moroni“ i „Divljaci! Životinje!“ (Daily Mirror).

Tijekom sezone 2020/21, u Engleskoj je zabilježeno 116 uhićenja povezanih sa fudbalskim huliganstvom, što je dosta manje u odnosu na sezonu 2018/19 kada je zabilježeno 1381 uhićenja. Smanjenju ovog broja doprinijela su ograničenja u vezi sa korona virusom kada je većina utakmica bila odigrana bez prisustva navijača. Svoj najveći doprinos su svakako dali navijači Millwalla, koji nose titulu jednog od najomraženijih fudbalskih klubova u Engleskoj. U gostujućoj utakmici FA kupa protiv Luton Towna 1985., Millwall Bushwackersi su bili uključeni u jedan od najgorih incidenata nogometnog huliganizma u engleskom nogometu.

Fudbalsko huliganstvo je najrasprostranjenije i najviše ohrabrivano u Rusiji i Turskoj. U posljednje dvije decenije Rusija je ohrabrivala grupe nasilnih navijača krajnje desnice. Nakon što je izbio sukob između navijača Rusije i Engleske na Euru 2016, član uprave Ruskog nogometnog saveza i političar Igor Lebedev tada je izjavio da nije vidio „ništa strašno u tučnjavi navijača. Naprotiv, nastavite tako!“

Huliganske skupine u Turskoj su dobro organizovane, imaju svoje vođe i kodeks ponašanjaracon, koji nalaže da se rivali napadaju s namjerom da se ozlijede, a ne ubiju i da ubod nožem mora biti ispod struka. U aprilu 2000. godine, Christopher Loftus i Kevin Speight, dvojica navijača Leeds Uniteda, izbodeni su na smrt u Istanbulu prije polufinala UEFA kupa. Policija je navela u izvještaju da je to bila organizovana zasjeda turskih navijača. Zbog mnogobrojnih skandala u turskom fudbalu, prosječna posjećenost stadionima je u 2010. godini spala na 9000 navijača u odnosu na 14000 njih sezonu prije.

S druge strane, fudbalsko huliganstvo u Španiji se uglavnom ogleda u verbalnim napadima koji su najčešće motivirani rasizmom. Ima svoja tri uporišta:

1. Rasizam (2015. je prijavljeno 1328 zločina iz mržnje)
2. Rivalitet između Real Madrida i Barcelone
3. Politička podijeljenost

Već nekoliko godina, fudbaleri su žrtve verbalnih napada i ksenofobičnih skandiranja u Španiji, ne samo od strane navijača, nego i svojih suigrača. Najveća kazna koju je Savez izrekao za rasistički incident bila je kažnjavanje Villarreala sa 12 hiljada eura nakon što je jedan od njegovih navijača bacio bananu na Alvesa 2014. godine. Fudbalski klubovi najčešće ignorišu probleme navijačkih nereda, što stvara dodatnu vrstu ohrabrenja da se oni nastave. Španjolci su mišljenja da „mediji, vijesti i sport moraju napustiti svaku pomisao da takvi ljudi našoj igri dodaju pikantnost, romantiku, strast“.

Novinar Bakir Tiro navodi da su kazne koje je izricao Fudbalski savez BiH bile neadekvatne, „kod njih postoji problem, kao što se odlučuje u mnogim državnim institucijama – ako je klub iz određene sredine, a član disciplinske komisije pripada tom narodu ili toj sredini, lokalnoj zajednici, on je uvijek nekako za blažu kaznu i pokušava opravdati ispade koji su se dešavali, od Mostara, Širokog Brijega, veoma često u Banjaluci“.

Ne postoji instant rješenje, ali svakako da postoje koraci koji se mogu poduzeti u cilju suzbijanja nasilnih ispada tokom sportskih događaja. Mediji mogu doprinijeti tome mijenjajući svoju politiku izvještavanja, promovišući pozitivne priče i osuđujući svako djelo koje omalovažava duh i vrijednost sporta. Naravno, mediji nisu jedini odgovorni koji se trebaju pozabaviti ovim problemom, tu su i pravosuđe, policija i sportski savezi koji bi izmjenom zakona i propisivanjem većih kazni pomogli u prevenciji nasilja na sportskim terenima. Na kraju, bitna je i osuda društva, ne pokazivanje naklonosti ka huliganskim navijačkim skupinama, a posebno ne ohrabrivanje nasilnih činova ovih skupina.