‘Skupite snagu i svjedočite’, poruke žrtava zločina iz BiH Ukrajincima

Borba za pravdu i istinu je dug proces, ali od nje ne treba odustajati, uz konstantno svjedočenje o pretrpljenim strahotama, jedna je od ključnih poruka Ukrajincima od preživjelih rata devedesetih godina u Bosni i Hercegovini (BiH).

Vijesti o silovanim Ukrajinkama, slike majki i supruga u Ukrajini u potrazi za najmilijima, te u zbjegovima s djecom, bude najstrašnija sjećanja na patnje žena u ratu u BiH.

Nusreta Sivac bila je jedna od 36 zatvorenica u logoru Omarska kod Prijedora, na zapadu BiH od aprila do avgusta 1992. godine.

Svjedočila je pred Međunarodnim sudom u Haagu, a i danas u sudskim procesima na Sudu BiH svjedoči o silovanju i mučenju koje su ona i druge žene preživjele u tom logoru.

Danas je i aktivistkinja za žrtve silovanja i drugih ratnih zločina i bivša sutkinja.

Sivac za Radio Slobodna Evropa (RSE) priča kako je “silovanje žena jedno od oružja u ratu”. Ističe kako suosjeća s Ukrajinkama, te im poručuje da je najbitnije da izdrže sve ono kroz što prolaze.

“To je jedan model preslikan i tamo u Ukrajini, da žene siluju. Poručila bih im da smognu snage, pa kad budu imale priliku, možda je sad opasno i nije primjereno da govore u ovom trenutku, da o tome svjedoče”, kaže Nusreta Sivac za RSE.

Samo na području Prijedora tokom rata od 1992. do 1995. godine, prema zvaničnim podacima, ubijeno je ili nestalo više od 3.000 građana, dok ih je oko 30.000 prošlo kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Razumijevanje za žene Ukrajine

Sivac kaže da nije mogla vjerovati da će u Evropi buknuti novi brutalni rat tridesetak godina poslije najstrašnijih zločina koji su se mogli vidjeti u BiH i Prijedoru.

“Isto kao sada u Ukrajini, mi smo čuli u početku da se dešava silovanje žena u BiH, ali kad je rat stao i kad se smirila situacija, onda smo imali priliku čuti više o tome i detaljnije, gdje se dešavalo, na koji način i kako. Dešavalo se, nažalost, svim ženama, bez obzira u kojem dijelu BiH. Ovdje u Prijedoru najviše se dešavalo u konc logorima, pošto je Prijedor i prepoznatljiv po stradanju ljudi u konc logorima”, navodi Sivac.

U izvještajima međunarodnih aktera u BiH, procjenjuje se da je od 1992. do 1995. godine silovano između 20.000 i 50.000 žena, djevojčica i muškaraca.

Halida Konjo-Uzunović, jedna je od žena koje su u ratnoj Foči, na istoku BiH, pretrpjele razna zlostavljanja i torture, a izgubila je i sve muške članove porodice.

I danas, kako ističe za RSE, traga za suprugom koji je u proljeće 1992. godine imao 32 godine kada su ga odveli u Kazneno popravni dom u Foči, nakon čega mu se gubi svaki trag.

Slike iz Ukrajine joj, kaže, bude sjećanja i razumijevanje za strahote rata koje preživljavaju i žene u Ukrajini.

“I samo mi koji smo prošli isto možemo u potpunosti razumjeti i poručiti im da istraju u svemu, iako je to nešto najstrašnije što se može jednoj ženi desiti. Ja sam lično doživjela sve to i odvođenje muških članova, njihova pogubljenja i njihova tijela, koja, evo, ni nakon 30 godina nismo pronašli i silovanja i… kako da kažem, kao takve, kao ranjene, kao ponižene, povrijeđene sve ove godine hrabro koračamo kroz život”, kaže Konjo-Uzunović.

U vrijeme rata u BiH, u Foči su na nekoliko lokacija poput sportske sale “Partizan” u centru grada i Karamanove kuće kod Miljevine odvođene i silovane žene.

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, Sudom BiH, te još četiri suda, izrečeno je 19 presuda za ratne zločine na području Foče.

Upravo zbog Foče, presudom iz 2001. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, Haški tribunal je prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo u ratu kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.

Tokom rata u BiH, u Foči je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka.

Još se traga za 627 žrtava, a Konjo-Uzunović ističe da je među nestalima svaka treća osoba ženskog spola.

Pravda teško dostupna?

Ukrajinkama, navodi ona, želi da poruči kako je pravda teško dostupna, pogotovo u zemlji podijeljenoj kakva je BiH, u kojoj se i dalje veličaju ratni zločinci.

“Mi i danas gledamo zločince po Foči kako šetaju, mi i danas gledamo murale vojvoda iz I i II sv. rata i ratova devedesetih, i to uz samu zgradu gdje je sve to vršeno, masovna i sistematska silovanja, porobljavanje naših djevojčica i naših žena, naših djevojaka. Šta reći, a ostati čvrsto na nogama, zaista je vrlo teško osim da im dajemo podršku, da molimo boga da sve to prestane”, navela je Halida Konjo-Uzunović.

Ona ističe da je jedan od najvećih problema preživjelih žrtava rata, za koje se nada da neće imati preživjele žrtve u Ukrajini, to što nemaju jedinstvenu instituciju gdje bi potražile svoja prava.

“Kako izgleda nacrt i koncept države Bosne i Hercegovine? Izgleda nikako, rasparčano, jedan zakon u RS, jedan zakon u Federaciji BiH, treći zakon u Distriktu, ‘ko u klin, ko u ploču' što bi rekli, nema pravde u Bosni i Hercegovini, nažalost. Ja ne znam kako će to biti uređeno Ukrajini, a kod nas zaista, ne smijem reći da smo digli ruke, ali smo zaista ogorčeni da čekamo pravdu 30 godina”, kaže ova Fočanka, koja danas živi u Sarajevu.

Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (UN) 29. augusta 2019. godine donio je odluku prema kojoj BiH treba platiti naknadu i osigurati javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja, kao i besplatnu medicinsku i psihološku podršku.

BiH nema državni zakon za podršku žrtvama rata, među kojima su i onima koje su pretrpjele seksualno nasilje.

U bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, žrtve ratnog silovanja obuhvaćene su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

U drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj, od 2018. godine na snazi je Zakon o zaštiti žrtava ratne torture. U Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinica u BiH, usvojena je Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata.

BiH do danas nije isplatila odštetu, niti se izvinila žrtvama seksualnog nasilja.

Suđenje Dušku Tadiću, bivšem predsjedniku lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu, kod Prijedora 1997. godine bio je prvi slučaj procesuiranja ratnog zločina pred Haškim tribunalom, ali i prvi slučaj u kojem se sudilo za seksualno nasilje.

Pred ovim sudom je za zločine seksualnog nasilja osuđeno više od 30 ratnih zločinaca.

Na sudovima u BiH, od 2004. godine, za iste slučajeve osuđeno je više od 130 osoba, a u postupku je još oko 200 slučajeva koji se odnose na seksualno nasilje.
Gotovo dvije trećine osuđenih dobilo je tri do pet godina zatvora, pokazuju podaci nevladinih organizacija.

Dokumentirati zločine kako bi se dostigla pravda

Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, mišljenja je da u Ukrajini mora biti nastavljeno prikupljanje svakog mogućeg dokaza o počinjenim zločinima.

“Bez obzira šta će biti, u konačnici, rezultati ove agresije, oni moraju da se posvete dokumentovanju ratnih zločina. Oni imaju tužilaštva, sudove, policijske organe, nevladine organizacije, a sada i međunarodnu komisiju koja je formirana. Ja sam ovih dana sa nekim članovima komisije razgovarao i ponudio im našu pomoć i iskustvo. Sada postoje i mogućnosti. Ipak je ovo 21. vijek i vidite na kojem su nivou komunikacije. Mi to nismo imali '92. godine”, rekao je Tokača za RSE.

Dodaje da mobilni telefoni, kojih nije bilo u ratu u BiH, mogu biti način da dokumentira sve što se događa.

“Imate niz načina da dokumentujete šta se događa – od razaranja do masovnih ili pojedinačnih ubistava, dakle do one precizne forenzike koja se mora uraditi za svaku žrtvu. To je ono što smo i mi, na neki način radili da se zna identitet žrtava, jer kad dođe da se procesuiraju onih koji su odgovorni, morate sudu ponuditi vrlo preciznu forenziku, činjeničnu istinu. Nikakve se tu ideološke, političke floskule neće koristiti. Oni tu moraju biti krajnje profesionalni i nepristrasni”, poručio je Tokača.

Slična njegovoj poruci bila je poruka Aide Čerkez, Sarajke koja je tokom rata bila novinarka Associated Pressa. Ona je u pismu za Ukrajince, koje je objavio BBC početkom marta, a prenijeli brojni svjetski mediji, napisala:

“Sve zapisujete i snimajte. Jednog dana to će definirati vašu povijest, objasnit će Ukrajincima koji se tek trebaju roditi što se dogodilo i najvjerovatnije će biti korišteno kao dokazni materijal na sudu protiv onih koji vas pokušavaju ubiti.”

Ista ‘agresorska propaganda' u BiH i Ukrajini

Bivša portparolka Haškog tribunala Florence Hartmann rekla je ta RSE, početkom aprila, da su već desetak dana od početka rata počela negiranja zločina u Ukrajini, odnosno da se odgovornost za zločine prebacuje na stranu žrtve.

“To me podsjetilo, opravdanja, alibiji za agresiju su bila slična ova koja su korištena devedesetih za vrijeme bivše Jugoslavije, koja su korištena od strane Miloševića i njegovih ljudi. U toku agresije, napada i zločina, koji su tada počeli, korištena je isto propaganda kojom se negiraju činjenice”, istaknula je Hartmann.

Istrage o zločinima u Ukrajini već počele

Prema bazi ratnih zločina u BiH (War Crimes Trials Database), dosad su 943 osobe osuđene za ratne zločine u BiH, u skoro 700 predmeta. Ovi podaci su prikupljeni s ukupno 21 suda na kojima su procesuirani zločini počinjeni u BiH tokom rata, uključujući Međunarodni sud u Haagu.

Tužilac Međunarodnog kaznenog suda u Haagu najavio je da će pokrenuti istragu o mogućim ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti u Ukrajini.

Karim Khan je rekao da je Ukrajina, iako nije članica ICC-a, dodijelila nadležnost sudu. Kazao je da postoji osnova za otvaranje istrage na temelju prethodne preliminarne istrage o Krimu i Donbasu objavljene prošle godine, te o aktualnim događajima u Ukrajini.

I odvjetnik veteran za ljudska prava koji je vodio suđenje bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću kaže da bi Rusima moglo biti suđeno za ratne zločine zbog njihovih akcija u Ukrajini. Geoffrey Nice, koji je procesuirao nekoliko slučajeva na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Haagu, rekao je za Radio Slobodna Evropa da je podizanje optužnice za ratne zločine u vezi s Ukrajinom “značajan zadatak”, ali “ne nužno” i težak .