GANE PECIKOZA: Merlin je dostigao Bregu

Sarajlija Dragoslav Gane Pecikoza, nekadašnji vrsni muzičar i bubnjar, zadnjih decenija živi u Beogradu, bavi se menadžerstvom, ali onaj sarajevski naglasak nije nikada izgubio. Gane je muzičku karijeru započeo u sarajevskoj „Trasi“ sa grupom „Simboli“, pa nastavio sa grupama „COD“ i „Teška industrija“.

-Ima ona narodna izreka “Zbogom Bosno odoh u Sarajevo“. Bilo bi neprimjereno da ja sada prihvatam neke druge slengove, a bio sam svugdje u svijetu, samo ne u Kini, ali sarajevski duh ostaje u meni.

Koga ste prvi put menadžerisali?

-Ja sam svakom mom bendu bio menadžer, a valjda zbog te moje otvorene komunikacije mene su moje kolege muzičari proglasili menadžerom. Kada sam svirao sa Zdravkom Čolićem ja sam radio BiH, tada se još mogao uzimati keš. Kada sam imao grupu „Tao“ svirali smo i pratili osim Čolića i Josipu Lisac i još neke druge poznate face, snimali smo ploče, od zabavnjaka do narodnjaka. Iza nas je ostalo oko stotinjak što albuma što malih ploča.

Možete li uporediti ondašnju i današnju estradu?

-Ma, to je lako uporediti. Nekada se sviralo i pjevalo što to voliš, a danas tamo neki klinac snimi jednu pjesmu i odmah pita koliko će mu za ovaj mjesec biti zarada. A, nije još ni naučio svirati i pjevati. Tamo nekih 60-tih, 70-tih, 80-tih godina svako ko je počeo da svira i pjeva imao je talenat za to, a ko nije bio za to, veoma brzo je dizao ruke od muzike i završavao fakultete. Iz moje generacije ne sjećam se da je neko opstao u muzici. To moraš da voliš ili ne, tu nema kalkulacije, a ova današnja djeca rade upravo to, kalkulišu i gledaju samo na zaradu.

I pored svih poznatih estradnih imena sa kojima ste radili, a radite i danas, kao ste ostali uspjeti tako „normalni“, a ne sa glavom podignutom do oblaka?

-Ja sam uvijek radio sa vrhunskim i sa normalnim ljudima. Sa narkomanima i alkoholičarima nisam nikada radio, sa narodnjacima nisam radio, ali sam snimao albume sa njima. Radio sam i sa Halidom Bešlićem i sa Miletom Kitićem. Možda sam ja bio prvi koji je sa Nikolom Borotom odsvirao zabavni ritam u narodnoj muzici. Džemo Novaković, Sanjin Karić i ja svirali smo rege u pjesmi „Mala iz Novog Pazara“ za Milete Kitića. Da bi Mile na kraju rekao da to nije njegova pjesma, a onda sa istom osvoji mnoge nagrade na festivalu Ilidža. Vjerujte mi, zvijezde se ne prave nekakvim rijaliti programima i u „Zvezdama Granda“. Sve te recimo nove zvijezde koje se vještački stvaraju danas su samo radni pjevači po kafanama. Zvijezda koja se istinski rodi, rodi se sama od sebe. Zvijezda mora prije svega da ima tu neku harizmu u sebi. Sarajevo je oduvijek u sebi imalo taj neki posebni šmek u stvaranju zvijezda. Sjećam se da je prva postava Zabranjenog pušenja bila sa braćom Ćeremida, a ja sam onda Neletu rekao oni su tako sladunjavi, oni su prije za neki pop bend. Među prvi sam počeo da komponujem. Pokojni Ričli je bio u prvoj postavi grupe „Eliv Dži Kurtović“. Ja gledam njihov nastup i vidim najmanje stotinjak curica svi gledaju u Ričla, a sa druge strane nekih desetina ludaka gledaju ostatak grupe. I onda ja Ričlu kažem:“ Junače, ti nisi za ovaj bend. Ove djevojčice su došle zbog tebe. Upoznaj Zlaju i oni nakon tri mjeseca osnuju „Crvenu Jabuku“. Ja sam i Dini Merlinu na prva tri albuma bio producent i menadžer, a to je bilo u periodu kada je bila tragedija sa Jabukom.

Da li po Vama danas postoji sarajevska pop rok scena?

-Ne, ne postoji i žao mi je zbog toga. Nekada su na radio i TV stanicama, diskografskim kućama radili ljudi koji su bili muzički urednici i koji su bili muzički obrazovani. Ti ljudi su kvalitet znali procjeniti, a danas svako sebe naziva muzičkim urednikom i znalcem.

Da li imate želju, volju da danas otkrivate neku novu zvijezdu?

-Naravno da imam, ali problem nastaje onog momenta što se odmah pojavi tetak koji je pravnik, mama i tata koji su iz ovog ili onog razloga frustrirani u životu ili propali muzičari, pa oni u tom djetetu vide Mesija. U njemu vide milione koje će im donijeti, a to dijete nije ni upola od onoga što oni očekuju. Pa, onda slijedi pitanje, koliko ćemo im novca davati, a ja kažem ne, vi meni morate dati novac da bi radio sa njim. Sve se poremetilo.

Postoje li danas istinski estradni menadžeri?

-Ne , ne postoje. Danas svako ima telefon, ima brojeve pjevača i oni se ufuraju da su menadžeri. Ne postoji udruženje menadžera, ma ne postoji ništa. Danas svako ko ima novac može da iznajmi dvoranu i radi koncerte. Danas su pjevači postali veći menadžeri od menadžera. Ako si sa njim radio deset godina, otići će kod drugog ako mu taj da 100 eura više. Ne postoji udruženje koje bi nas menadžere zaštitilo od samih pjevača.

Imate li neku neostvarenu želju po pitanju muzike?

-Da, velika mi je želja bila da na istu binu dovedem Arsena Dedića, Đorđa Balaševića i Boru Čorbu. Sada je to više nemoguće, dvojica su pokojna. Sa Borom nisu razgovarali, a mislim da je sve to bilo nepotrebno. Ta želja mi se nije ostvarila.

O ovogodišnjoj predstavnici Srbije na Evroviziji?

-Čim sam je vidio i čuo znao sam da je nešto sasvim novo, a i dobro. Prošle godine Srbiju su predstavljale one tri lujke, bile su atraktivne i osvojile 17. mjesto, a ona će sigurno biti daleko više od njih, mislim čak desetak mjesta iznad.

O Dini Merlinu?

-Sjećam se da mi je 1986. godine rekao da on mora biti popularniji od Gorana Bregovića. A, ja danas gledam na to, da je uspio u tome. Nije popularniji od Bregovića, ali je dostigao Goranov nivo. Bio je uporan i njemu se isplatila upornost. Veliki je profesionalac i sjećam se kada sam mu radio turneju po Srbiji, došli smo u Aranđelovac i bilo je prodato samo 13 karata. Morao sam iznijeti kompletan razglas na binu i on je svirao i pjevao za njih. Nikada nije htio da otkaže koncert. On je velika regionalna zvijezda. A, te regionalne zvijezde nastajale su do 1992. godine, a poslije toga i sve do danas, stvorene su samo dvije regionalne zvijezde a to su grupa Dubioza kolektiv iz Zenice i „Sars“ iz Beograda. To je poražavajuće za regionalnu estradu.

Razgovarao: Bato Šišić