Mogu li se ponovo ‘pomiriti’ Hrvati i Bošnjaci?

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li je moguće obnoviti savezništvo između Hrvata i Bošnjaka na čemu insistira hrvatski premijer Andrej Plenković. Sagovornici su bili Sead Turčalo, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.

Bilo je riječi o tome da li je hrvatski premijer Andrej Plenković, kada je govorio o potrebi obnavaljanja savezništva, imao u vidu Washingtonski sporazum koji je 1994. ujedinio do tada zaraćene Hrvate i Bošnjake. Koliko su uvredljive izjave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića na račun Bosne i Hercegovine smetnja Plenkovićevim nastojanjima da se poprave odnosi između Hrvata u Bošnjaka i da li se ti odnosi mogu poboljšati dokle god je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, čvrsto vezan za Milorada Dodika.

Razgovaralo se i o tome zašto se zvanični Zagreb nije do sada ogradio od secesionističkih poteza Milorada Dodika, koliko odnosima između dva naroda štete izjave Bakira Izebegovića, lidera Stanke demokratske akcije, koji kaže “dokle god su pune džamije biće Bosne”, da li će biti nastavljeni razgovori o izbornoj reformi koja je glavni kamen spoticanja u odnosima između Hrvata i Bošnjaka, kao i o tome da li će HDZ blokirati oktobarske izbore ako do tada ne bude postignut dogovor o izbornoj reformi.

Omer Karabeg: Kada govori o obnavljanju savezništva između Hrvata i Bošnjaka, premijer Plenković vjerovatno misli na Washingtonski sporazum iz 1994. koji je potpisan pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država. Taj sporazum je ujedinio do tada zaraćene Hrvate i Bošnjake što je doprinijelo okočanju rata u Bosni i Hercegovioni. Da li bi ta logika mogla i danas funkcionisati?

Davor Gjenero: Ja sam nepopravljivi optimista i uvjeren sam da ne postoji nikakav razlog za zategnute odnose između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. A pogotovo ne za ovako zategnute odnose između službenog Zagreba i službenog Sarajeva kao što su to danas. U politici analogije obično ne funkcioniraju i stvaranje analogije sa Washingtonskim sporazumom vjerovatno ne bi funkcioniralo. Ipak, čini mi se da nisu iskorištene sve šanse koje je Washingtonski sporazum svojevremeno otvarao.

Nije iskorištena šansa da Bosna i Hercegovina postane visoko decentralizirana država koja ne bi bila podijeljena na teritorijalne jedinice koje se poklapaju sa nacionalnim granicama. Nažalost. Washingtonski sporazum nije doveo da uspostavljanja funkcionalne federacije iako nije bio zasnovan na lošim načelima. Međutim, meni se čini da i Hrvati i Bošnjaci imaju razloga za zajednički cilj. Zajednički cilj je jedinstvena i održiva Bosna i Hercegovina. Ali, ako netko igra s figom u džepu i ako zagovara nove teritorijalne podjele a to čini pod egidom promjene izbornog zakonodavstva, onda taj ne sudjeluje niti u stvaranju savezništa, niti u stvaranju pretpostavki za konsolidaciju Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, funkcionalne, suverene i održive države.

Sead Turčalo: Smatram da nije dobro primjenjivati rješenja iz drugačijeg istorijskog i vremenskog konteksta u potpuno novoj situaciju. Washingtonski sporazum je u tom trenutku bio potreban, ali njegova rješenja su bila privremena. Inače, za mene je ključni problem što savezništvo između Hrvata i Bošnjaka podrazumijeva da postoji neko treći ko je neprijatelj. Taj treći neće dozvoli da se promijeni status quo da ne bi bio gubitnik. U sadašnjoj situaciji, u kojoj je odnos Hrvata i Bošnjaka opterećen zahtjevima za izbornom reformom, ne treba replicirati rješenja koja pripaju istoriji. Rješenje imamo u presudama Evropskog suda za ljudska prava i u načelima Evropske povelje o ljudskim pravima koja su zapisana u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Milanović i srpski radikali

Omer Karabeg: Koliko predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji često podcjenjivački govori o Bosni i Hercegovini, smeta nastojanjima premijera Plenkovića da se poprave odnosi između Hrvata i Bošnjaka? Andrej Plenković je ovih dana rekao da štetu koju je interesima Hrvata u BiH napravio Zoran Milanović “neće isprati ni mostarske kiše” i dodao da Milanović “ne može privoljeti Bošnjake da pristanu na politički dogovor i kompromis o promjeni izbornog zakona”.

Davor Gjenero: Bojim se da je predsjednik vlade potpuno u pravu. Nažalost, predsjednik Hrvatske je akter kojem nije stalo do toga da dođe do kompromisa. Po Milanoviću Federacija je problematični dio Bosne i Hercegovine. On vrlo glasno tvrdi da nije problem što u Republici Srpskoj Hrvati zajedno sa Bošnjacima žive kao posve obespravljena nacionalna manjina bez ikakvih političkih prava. Milanović je potpuno otvoreno opstruirao sve američke i evropske inicijative u Bosni i Hercegovini i napadao predsjednika Bidena i njegovu administraciju.

Na kraju krajeva, Milanović je vrlo glasno prihvatio kvaziinicijativu što su je lansirali Dodik i Vučić o nekakvom arbitriranju trojice predsjednika – predsjednika Srbije, Hrvatske i Turske – u odnosima među trima nacionalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Takvo arbitriranje bilo bi zapravo svojevrsno pokapanje Bosne i Hercegovine kao države koja je puno više od zbroja identiteta triju nacionalnih zajednica koje je čine.

Sead Turčalo: Milanović daje izrazito orijentalističke izjave kada je riječ o Bošnjacima smatrajući ih inferiornim u svim aspektima života. Neke njegove izjave se apsolutno ne razlikuju od izjava čelnika Srpske radikalne stranke u Srbiji. Imali smo i relativizaciju genocida u Srebrenici i poznatu izjavu o sapunu i parfemu – i da ne nabrajam. To je najgora vrsta tretiranja jednog bosanskohercegovačkog naroda iz usta predsjednika države koja je članica Evropske unije i s kojom Bosna i Hercegovina dijeli najdužu granicu.

Milanović ne samo da stvara probleme u međudržavnim odnosima nego šteti i reputaciji Republike Hrvatske. On je u svakom slučaju vrlo destruktivan za bilo kakav pokušaj postizanja dogovora o izbornoj reformi.

Dva tijela, a jedna duša

Omer Karabeg: Mogu li se odnosi između Hrvata i Bošnjaka popraviti dok je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, toliko vezan za Milorada Dodika?

Davor Gjenero: Naravno da ne mogu. A pogotovo ne mogu zbog izvorišta te veze između Dodika i Čovića. Riječ je o koruptivnoj hobotnici koja je izgrađena da bi se očuvala njihova autoritarna vlast. To je razlog zašto obojica pribjegavaju nacionalističkom diskursu. Dragan Čović se zalaže za takvu reformu izbornog zakonodavstva koja bi mu trebala osigurati politički monopol na onom prostoru koji može kontrolirati, dok ga ostatak Bosne i Hercegovine u kome žive Hrvati ne zanima.

Sead Turčalo: Odnos Dragana Čovića i Milorada Dodika mogao bi se opisati onom narodnom izrekom – dva tijela, a jedna duša i politički um kada se radi o odnosu prema Bosni i Hercegovini. Apsolutno je nemoguće popraviti bilo kakve odnose ili ostvariti bilo kakav napredak u Bosni i Hercegovini dok postoji ta osovina. Dodik i Čović koriste sve svoje poluge moći da bi blokirali državu na svim nivoima kako bi ostvarili svoje ciljeve. U slučaju Dragana Čovića to je potpuno brisanje bilo kakve mogućnosti uspostave političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini što bi se desilo ukoliko bi se usvojila izborna reforma kakvu želi HDZ.

Što se tiče Dodika, njegov cilj je unutrašnja secesija koja podrazumijeva da se Republika Srpska – iako bi teritorijalno ostala u Bosni i Hercegovini – apsolutno odvoji od Bosne i Hercegovine kroz integraciju sa Srbijom. Zahtjev da sva državna imovina, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, pripadne tom entitetu, znači da bi “vlasnik” te imovine postala Srbija. Ta osovina apsolutno destruktivno djeluje i sprječava svaku vrstu konstruktivnog dogovora unutar Bosne i Hercegovine.

Zagreb i Dodik

Omer Karabeg:Čovića vezuje dugogodišnje savezništvo sa Dodikom, pa možemo i razumjeti zašto ne osuđuje Dodikove separatističke poteze. Ali zašto se zvanični Zagreb – a tu mislim i na Plenkovića i na Milanovića – pravi da to ne vidi, pa im ne smeta čak ni to što je Dodik otvoreni saveznik Rusije i u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu hvali Putina. Da li Zagreb misli da bi uz pomoć Dodika mogao da izgura promjene izbornog zakona onako kao je to zamislio Dragan Čović?

Davor Gjenero: Kad kažemo Zagreb, onda treba govoriti odvojeno o predsjedniku republike koji je izrazito podložan riziku ovisnosti o totalitarnom režimu Vladimira Putina. Milanović je jedan od rijetkih aktera koji su neposredno prije početka agresije Rusije na Ukrajinu imali jako puno razumijevanja za Putinove stavove i jako puno kritika na račun ukrajinske politike. Nakon početka agresije to je manje otvoreno. Naravno, Milanović nije u poziciji da može govoriti ono što govori Dodik, ali ne treba pretpostaviti da između njih dvojice ne postoji ono što je profesor Turčalo opisao kao dva tijela, a jedna duša. S druge strane, pozicija predsjednika vlade je nešto drukčija. Njegov manevarski prostor je vrlo sužen, a nedostaje mu i državničke hrabrosti da ulazi u politički sukob kad je taj sukob nužan.

Plenković pokušava negirati Čovićevu izloženost ruskom utjecaju i njegovu opstrukciju zajedničkih evropskih politika na prostoru Bosne i Hercegovine. On je i pod Milanovićevim pritiskom koji je najavio da bi – ukoliko bi došlo do bilo kakvog oblika potpore hrvatske vlade evropskom sankcioniranju Dodika – on preuzeo zastupanje Hrvatske u Evropskom vijeću. Milanović je svaku kritiku Dodikove politike proglasio izdajničkom u odnosu na interese Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: A da li premijer Plenković ne kritikuje Dodika i zbog toga da se ne bi zamjerio Draganu Čoviću?

Davor Gjenero: To je jako dobro pitanje. Mene su neki ljudi gledali ispod oka kad sam tvrdio da je stvorena paradoksalna situacija u kojoj je HDZ BiH, iako je mlađa sestrinska stranka, u puno boljoj situaciji u odnosu na hrvatski HDZ. Čović kontrolira političku organizaciju čiji pripadnici imaju pravo sudjelovanja na hrvatskim predsjedničkim, parlamentarnim i na izborima za Evropski parlament. Čović potpuno kontrolira kanale hrvatske finansijske pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U odnosu na Zagreb on nije u poziciji paža kao njegov prijatelj Milorad Dodik u odnosu na režim u Beogradu.

Sead Turčalo: Milorad Dodik je važan element u nastojanjima zvaničnog Zagreba da dođe izborne reforme koja odgovara Čoviću. Zagreb vrši pritisak i na probosanske stranke i na međunarodnu zajednicu indirektno poručujući – ako ne pristanete na ovakvu izbornu reformu mi smo spremni otvoreno asistirati Miloradu Dodiku i pružati mu podršku u destrukciji Bosne i Hercegovine. Probosanske stranke griješe kada prihvataju takve pregovore jer Bosna i Hercegovina je suverena država, članica Ujedinjenih nacija, i to je nešto o čemu se apsolutno ne može pregovarati.

Oni treba da traže da se pregovara sa pozicije poštivanja presuda Evropskog suda i Evropske povelje koja je iznad Dejtonskog ustava. Jer ako pregovarate samo sa pozicije konstitutivnih naroda, koja je na kraju krajeva koncept organiziranog oružanog nasilja protiv Bosne i Hercegovine, onda dugoročno sahranjuete bilo kakvu mogućnost da Bosna i Hercegovina može biti iznutra uspostavljena kao države Evropske unije. A to je nešto što je apsolutno anahrono i pogrešno u svakom smislu.

Pune džamije

Omer Karabeg: Koliko lošim odnosima između Bošnjaka i Hrvata doprinose izjave Bakira Izetbegovića poput one koju je nedavno izgovorio, a koja glasi: “Dokle god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu”?

Sead Turčalo: Ta izjava je u prvom redu pokazatelj kako politički lideri ne trebaju gostovati u emisijama vjerskog karaktera. Takvom izjavom gospodin Izetbegović reducira Bošnjake na vjersku skupinu što je apsolutno pogrešno budući da su Bošnjaci politički narod. Politički narod ima puno više identitetskih sadržaja nego što je pripadnost vjeri. Ta pripadnost nije i nikada ne može biti najvažnija odlika jednog političkog naroda.

S druge strane, na taj način se daje oružje onima koji od pojave ISIL-a u Siriji tretiraju Bosnu i Hercegovinu kao neko leglo džihadizma. Budući da živimo u duboko polariziranom društvu, u kojem se veliki broj pogotovo mladih ljudi nikada nije sreo sa pripadnicima drugih etničkih skupina, takve naracije proizvode, najblaže rečeno, neku vrstu nelagode kod tih ljudi. Takav stav osporava ideju građanske države. Naravno, trebamo imati u vidu mjesto i kontekst emisije u kojoj je ta izjava data. To samo pokazuje koliko je pogrešno da politički lider tako značajne političke stranke uopće gostuje u programu takvog sadržaja.

Omer Karabeg: Da li će se nastaviti pregovori o izmjenama izbornog zakona pošto je to najveći kamen spoticanja u odnosima između Bošnjaka i Hrvata?

Davor Gjenero: Ja sam optimist i nadam se da će se akteri prizvati pameti, sjesti za stol, pokušati pomiriti stavove i naći kompromis. Najmanje što Bosni i Hercegovini, a pogotovo Federaciji, treba je delegitimiranje izbornoga procesa i delegitimiranje institucija države koje se grade na osnovu izbornih rezultata. Toga bi morali biti svjesni svi akteri koji opstruiraju dogovor i postavljaju nemoguće zahtjeve.

Sead Turčalo: Uvjeren sam da će se pregovori nastaviti, ali ne vjerujem da će se do oktobarskih izbora postići dogovor, niti bi se bilo kakav dogovor mogao implementirati u tako kratkom roku jer bi on podrazumijevao i izmjene Ustava Bosne i Hercegovine. Ono što prijeti je specifičan način blokiranja održavanja izbora što HDZ već radi samim tim što Ministarstvo finansija, na čijem je čelu član HDZ-a, odbija da Centralnoj izbornoj komisiji prebaci potreban novac za organizovanje izbora. HDZ koristi tu vrstu blokade jer bi svaka druga podrazumijevala da HDZ ne može više sebe smatrati nosiocem evropskih vrijednosti, kako to Čović voli da kaže, s obzirom da su izbori jedna od najvećih demokratskih vrijednosti.

Direktna i otvorena blokada izbora bila bi autogol. Istovremeno, pretpostavljam da će HDZ, ukoliko se održe oktobarski izbori bez dogovora o izbornoj reformi, ponovo blokirati uspostavu vlasti u Federaciji, možda čak i na državnom nivou, pa će Dodik i dalje moći tvrditi kako je Republika Srpska jedini funkcionalni dio Bosne i Hercegovine. Inače, uvjeren sam da će HDZ, čak i ako se postigne dogovor o izbornoj reformi, nastaviti sa pričom da je jedini mogući način funkcioniranja Bosne i Hercegovine “teritorijalna ravnopravnost” kroz uspostavljanje još jednog entiteta. To je nešto što nisam siguran da međunarodni akteri dovoljno dobro ili možda uopće prepoznaju.

Savez za BiH

Omer Karabeg: U zaključku, može li se obnoviti savez između Bošnjaka i Hrvata?

Sead Turčalo: Obnova saveza između Bošnjaka i Hrvata bi podrazumijevala prethodno definirianje šta je minimalni zajednički sadržalac kada se radi o stavu prema Bosni i Hercegovini. To je uslov kako bi se uopće moglo govoriti o nekom savezništvu u pozitivnom smislu. Inače, savezništva bazirana na enotpolitičkom povezivanju apsolutno nisu u duhu Bosne i Hercegovine, niti odgovaraju njenoj prirodi. Stoga preferiram savezništvo za Bosnu i Hercegovinu mada nisam siguran da ga trenutni politički akteri mogu postići.

Ali koliko god postojali napori da se Bosna i Hercegovina destruira, siguran sam da su sadašnji politički lideri svjesni da mogu egzistirati samo u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Zbog toga oni ne žele pozitivne promjene, ali im ne odgovara ni potpuna destrukcija Bosne i Hercegovine.

Davor Gjenero: Ja sam ponovo nepopravljivi optimist. Mislim da se može obnoviti savez Hrvata i Bošnjaka, ali je on moguć samo u kontekstu uspostavljanja evropskih vrijednosti – načela nepromjenljivosti granica, vladavine prava, ekonomskih sloboda, zaštite prava svih građana. Svjestan sam da ove vrijednosti nisu na zastavi niti jednog aktera koji trenutno ozbiljno sudjeluje u političkom životu Bosne i Hercegovine – tako da ih neće ni biti bez promjene igrača.

I na kraju važno je reći da Bosna i Hercegovina nije puki zbroj identiteta triju nacionalnih zajednica nego je puno više od toga – i u povijesnom, i u kulturnom, i u političkom, i u ekonomskom smislu. I to je nešto što bi sve aktere moralo gurati prema onome što je profesor Turčalo opisao kao traženje zajedničkog nazivnika u stavu triju nacionalnih zajednica prema Bosni i Hercegovini.