‘Čišćenje terena’ na mjestu ubistva 1.300 Bošnjaka u Kravici

Preživjeli srebreničkog genocida i porodice stradalih strahuju da će ‘asanacijom' koju sprovode vlasti, biti obrisano sjećanje na jedno od najmasovnijih ubistava zarobljenih Bošnjaka koje se dogodilo u julu 1995. godine.

U toku je čišćenje terena, uklanjanje otpada u i oko hale Zemljoradničke zadruge Kravica, u kojoj je, prema zvaničnim podacima, između 13. i 14. jula 1995. godine ubijeno više od 1.300 bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice, među kojima je bilo i maloljetnih osoba.

Zadruga u Kravici se nalazi između Srebrenice i Bratunca, na istoku Bosne i Hercegovine (BiH), a u ratu je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS).

Šuhra Sinanović iz Bratunca, čiji je muž Muriz jedan od ubijenih u Kravici, za Radio Slobodna Evropa (RSE) navodi da je bila zaprepaštena kada je vidjela da su u toku radovi na mjestu ratnog zločina.

“Kad sam juče (25.april) prošla na putu iz Sarajeva u moj Bratunac, moj, bez obzira na sve, iznenadila sam se. Nekakva jeza me uhvatila. Upitala sam se šta se radi, jer znam da tu nekakvih starih kamiona bude, da tu ogromna količina isječene šume, drva bude, neko kamenje. Ali to već faktički pola je očišćeno”, ispričala je Sinanović.

Njen suprug je 1995. godine imao 32 godine kada je ubijen u Zadruzi u Kravici. Njegovo tijelo je premještano iz grobnice u grobnicu. Tri godine kasnije je pronađen, a sahranjen 2003. godine.

Šuhra Sinanović je u srebreničkom genocidu izgubila 23 uža člana porodice. Kaže da se na zidovima Zadruge u Kravici i dan vide ožiljci koji naslućuju šta se tamo desilo u julu 1995. godine.

“Jeza je svaki put kada prođeš pored Kravice, ne možeš biti ravnodušan. Moraš se potresti, jer znaš da je ubijen tvoj i svi tvoji su ubijeni tu na najsvirepiji način. Mi znamo kada su ulazili, bacali bombe da je sve, da je bilo ljudskog tijela po zidu i krvi, da nikada nije mogla se krv zbrisati sa tog zida”, navodi Sinanović.

U Kravici je ubijen i Nermin, sin Munire Subašić. Nakon više od 20 godina traganja za njegovim posmrtnim ostacima, pronašla je samo koščice.

“Ja sam danas prošla pored toga mjesta. Šokirala sam se da svijest ljudi može poslije da gradi tu nešto i da stvara tamo gdje je ubijeno, po našoj i evidenciji Haškog tribunala 1313 osoba. Imamo ime i prezime osoba koje su ubijene”, rekla je Subašić za RSE.

Dvije kosti sina Nermina, je, dodaje, ukopala 2013.godine u Memorijalnom centru Potočari kod Srebrenice. Pronašla ih je u dvije masovne grobnice.

“Ne samo da su tamo ubijali, vršili ubistva nad gladnim, žednim, mučenim ljudima, nego su i prekopavali te masovne grobnice, od jedne sekundarne grobnice pravili stotine drugih grobnica. Ne mogu da shvatim njihovu svijest. I poslije 27 godina, da se nisu pokajali, da nisu promijenili mišljenje, da nisu pokušali da stvore dijalog, da se majkama izvinu, ne znam kuda idu i šta misle”, navodi Subašić.

Vlasti u Bratuncu ćute o radovima u Kravici

Iz Opštine Bratunac nisu odgovorili na upit Radija Slobodna Evropa kakvi se radovi i zbog čega izvode u Kravici. Na telefon se nije javljao ni Siniša Rankić, načelnik Bratunca.

O tome šta se dešava nisu željeli za RSE da pričaju ni stanovnici koji žive u blizini Zemljoradničke zadruge.

U Memorijalnom centru Srebrenica tvrde da se u Kravici provodi operacija uništavanja lokacije na kojoj je izvršen masovni masakr, te da se to vrši “u punoj koordinaciji svih opštinskih struktura lokalne vlasti u Bratuncu”.

“Operacija uništavanja se odvija po naredbi načelnika Srđana Rankića, koja se realizira još od obavještenja iz oktobra 2021. da započinje ‘sanaciju’ poljoprivredne zadruge u Kravici. U istom obavještenju su građani upozoreni da uklone deponovane stvari i materijale u objektima. Ovo je institucionalna odluka i politika, koja nastavlja tamo gdje su stali Miroslav Deronjić i Ratko Mladić”, navodi se u saopštenju Memorijalnog centra Srebrenica.

Šefket Hafizović, predsjedavajući Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica, za RSE je ocijenio da je navodna asanacija u stvari sistemsko zataškavanje zločina u “najdirektnijem spomeniku zločina nad Bošnjacima”.

“Mi ćemo reagovati i prema Općini Bratunac, kao Memorijalni centar, ali i prema međunarodnoj zajednici koja ima mehanizme da takve nečasne rabote zaustavi. To je isto kada i sadašnji Memorijalni centar Srebrenica ne bi postojao, da se pitala politika u Banjaluci i Beogradu. Ovdje, prije svega visoki predstavnik za BiH treba da reaguje da se zaštite spomenici sjećanja na ubijene Bošnjake”, rekao je Hafizović.

Tužilaštvo BiH bez direktnog odgovora

U Memorijalnom centru Srebrenica javno su se obratili i Tužilaštvu BiH u vezi sa radovima u Kravici.

U Tužilaštvu BiH, na upit RSE nisu direktno odgovorili da li lokalne vlasti u Bratuncu smiju da izvode radove u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici koja je mjesto zločina.

“Navedeni radovi i aktivnosti ne poduzimaju se po nalogu Tužiteljstva BiH, tako da se za sve informacije trebate obratiti lokalnim općinskim vlastima koje te radove provode. Također, niko iz Tužiteljstva BiH ne spriječava obitelji žrtava da dođu u posjed predmeta pronađenih u masovnim grobnicama. U procesima identifikacija posmrtnih ostataka nakon ekshumacija, te nakon izvršenog fotografiranja i krim-tehničke obrade, predmeti se zajedno sa tijelima i posmrtnim ostacima, uglavnom daju obiteljima žrtava”, ističe se u odgovoru Tužilaštva BiH za RSE.

Godine borbe za dostojno sjećanje na ubijene

Svakog 13. jula članovi porodica ubijenih, te Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” obilaze prostor Zadruge u Kravici i polažu cvijeće.

Prije 9 godina policija je pokušala da majkama spriječi ulaz u krug Zadruge, nakon čega su probile policijski kordon, otvorile kapiju i položile cvijeće.

Predstavnice Udruženja kažu i kako su više puta tražili od Opštine Bratunac da prostor u Kravici proglasi mjestom sjećanja na ubijene žrtve genocida. Međutim, nisu dobile pozitivan odgovor.

“Prvo smo tražili da uđemo, pa nam nisu dali, pa smo ušli, a poslije toga smo tražili da se obilježi to mjesto. Rekli su nam da oni to ne mogu dozvoliti, jer to je privatna imovina. Zadruga je uzela svu zemlju u Srebrenici i Bratuncu, ja to znam dobro i isplatila ljudima. Al' eto, u njih može sve”, kaže Munira Subašić.

I Šuhra Sinanović navodi da nikad neće prestati da obilazi mjesto stradanja svog supruga i drugih u Kravici.

“To bila zadruga, tu je bio otkupni magacin jagodičastog voća, znači sad će biti privatizacija. Mi se moramo se sjećati svakog 13. u julu mjesecu i oni nama ne mogu zabraniti da se sjećamo najsvirepijeg ubistva u Kravici”, kaže Šuhra.

Dodaje da porodice ubijenih još od 2008. godine traže dozvolu za postavljanje spomen ploče.

“Nikad nam Opština Bratunac nije, ni prethodna vlast, a sad evo i ova sadašnja, odobrila da se postavi jedna spomen ploča da se zna šta se desilo. Svake godine odlazimo, nećemo prestati i svake godine ćemo tražiti od vlasti u RS da se postavi spomen ploča u Kravici”, poručuje Sinanović.

U Opštini Bratunac nisu odgovorili ni na pitanje RSE da li će biti dozvoljeno postavljanje spomen ploče u Kravici.

Neka od stratišta sada hoteli, skladišta i firme

Osim Potočara i Srebrenice, gotovo da nema nijednog obilježja koje ukazuje na mjesta gdje su ljudi mučeni, silovani, ubijani tokom rata u Bosni I Hercegovini.

Neka od današnjih poznatih lječilišta ili hotela, bila su mjesta stradanja, a neka su postala skladišta ili sjedišta privatnih firmi.

Banjsko lječilište “Vilina vlas” kod Višegrada, na istoku BiH, danas ničim nije obilježen kao stratište, iako se u tom kompleksu tokom rata u BiH 1992-1995. godine nalazio logor za silovanja i mučenja nesrpskog stanovništva.

U “Vilinoj vlasi” je, prema izvještaju posebnog Komiteta UN-a iz 1994. godine, tokom 1992. godine silovano oko 200 žena. Neke od njih su ubijene, a neke su izvršile i samoubistvo.

I u sportskoj dvorani “Partizan” u Foči, na istoku BiH danas se održavaju takmičenja, bez pomena na žrtve seksualnog zlostavljanja i torture koje su preživjele žene u ratu nesrpske nacionalnosti.

U Omarskoj, jednom od prijedorskih logora, tek 2019. godine postavljene su, bez zvanične saglasnosti, dvije spomen ploče koje govore o tome da je tu nekad bio logor.

Taj nekadašnji logor danas je u vlasništvu Arcelor Mittal koji sa tog područja crpi željeznu rudu.

Kroz Omarsku je, tokom 1992. godine, prema podacima Haškog tribunala prošlo 3.334 zatočenika, od toga 36 žena. Oko 900 osoba je ubijeno.

U bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu, tokom rata devedesetih nalazio se logor, kroz koji je, prema podacima Saveza logoraša RS, prošlo oko 5.000 zatvorenih Srba. Danas je tu sjedište Suda BiH i Tužilaštva BiH.

I u Savezu logoraša u Mostaru, na jugu BiH, ranije su ukazivali na činjenicu da se u današnjem mostarskom Sveučilištu, tokom rata nalazio logor, a da o tome nema ni spomena na tom objektu.

Nisu obilježeni ni mnogi drugi prostori, među kojima su i neke od škola u BiH koje su služile kao zatvori ili logori.

Novi ukopi u Srebrenici i 27 godina nakon genocida

U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice u julu ove godine nastaviće se ukop identifikovanih žrtava genocida iz jula 1995. godine. Još nije poznato koliko će posmrtnih ostataka biti ukopano.

Prema riječima Munire Subašić, u ovoj godini je do sada je identifikovano 18 srebreničkih žrtava.

Tokom genocida u Srebrenici u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske (VRS) ubile oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici i okolini.

Za te je zločine do sada osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Pred Tribunalom u Hagu na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti u Hagu su osuđeni nekadašnji predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS) Radovan Karadžić, te glavni komandant VRS-a Ratko Mladić.

Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu u toku je suđenje za zločin u Kravici kod Srebrenice, prema optužnici podignutoj 2016. godine.

Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu optuženi su Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić. Brane se sa slobode.

“Imamo jako veliki spisak od 180 ljudi, gdje ima po jedna, po dvije, tri kosti, neko želi da ukopa, neko ne želi. Međutim, osobe koje žele da ukopaju, one su mahom izvan BiH. Treba ukopati, treba zabilježiti, treba dati značaj jednoj kosti, jer kakva je situacija, daj bože da se nađe više ikad išta. I drugo, još uvijek su zločinci na slobodi, a Sud BiH se pretvorio u politiku, a ne pravdu”, kaže Munira Subašić.

Subašić smatra da bi od presuđenih ratnih zločinaca trebalo tražiti da kažu gdje su grobnice, pa po cijenu da im se smanji kazna.

“Majka je dio tog djeteta i kad nađe tu kost, vjerujte da se, nažalost, obradujemo i kažemo fala Bogu, imamo kost, imamo njegov mezar, njegovo obilježje. To je ono što svaka majka traži, da pronađe kosti svog sina i da zločinci izađu pred lice pravde”, poručuje Subašić.

U Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica do sada su ukopane 6.671 žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine, dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237 žrtava genocida. Još se traga za oko 1.000 nestalih.