Sarajka Emina Smailbegović: Književnica i najmlađa doktorantica rimskog Univerziteta La Sapienza

Via Appia je najstarija cesta Evrope i jedna od najstarijih antičkih rimskih cesta koja je povezivala Rim s jugom i jugoistokom Italije. To je put koji je vodio iz Rima u Brindisi, luku koja gleda prema jadranskoj obali i prema “našem” dijelu svijeta. Glavni junak Emininog romana, Kozimo Meštrović, proći će putem koji povezuje prošlost i sadašnjost.

Emina pojašnjava da se Kozimo vraća u prošlost jer i on, kao i njeni drugi likovi, nije mnogo entuzijastičan po pitanju budućnosti:

“Kozimo ne gleda s radošću na budućnost. Njega, ustvari, muči prošlost. To je oslikan odnos postmodernosti, odnosno vremena u kojem živimo i u kojem se ovi likovi nalaze, naspram modernosti i svega onoga što danas znamo da modernost jeste, a ona je nesređena, haotična, poremećena. Čak iako nisu doživjeli direktno rat, moji likovi, kao i mi u stvarnosti, nose sa sobom duboke rane. Oni nose breme cijele te prošlosti koju nisu nužno doživjeli, ali neko njihov jest. Mi snosimo posljedice toga. Kozimo je svjestan da ne može da promijeni ništa jer je prošlost nemoguće mijenjati”.

U svoj roman prvijenac Emina je tako utkala i svoje ubjeđenje da je malo vjerovatno da će nas muke spasiti neka velika revolucija ili neka nevjerovatna promjena u društvu. Promjena radije počinje u i s nama samima:

„Ja sam više za upornost i za to da uradimo onoliko koliko možemo za sebe i na sebi. Svako je dužan da radi na sebi što je više moguće, a kad bi se to desilo, onda bismo mogli očekivati neku veliku i bitnu promjenu u društvu. Bez toga, nema ništa. Moje pisanje, recimo, konkretno doprinosi našem jeziku i našoj književnosti. I nisam jedina, mnogo je mladih ljudi koji su sjajni. Imaju kapacitet elaboracije kulturoloških ideja i kreativnost kakvu nisam vidjela kod ljudi koji su, naprimjer, generacija mojih roditelja.“

Starije generacije i mediji, kaže Emina, često neosnovano napadaju mlade ljude, govore loše o njima i optužuju ih da su apatični, tromi i nezainteresovani:

„U BiH je to izraženije, ali postoji takvo mišljenje i u Austriji i Italiji, Njemačkoj, Španiji. I ja sam kritički nastrojena, kritikujem i sebe i svoje kolege, ali kritika treba da bude konstruktivna. U mom drugom romanu „Strašna djeca Averroesova“ postoje tri dijela jednog filozofskog predavanja, a u jednom od njih profesor filozofije, koji je već u šestoj deceniji života, priznaje da oni (stariji) ne razumiju naš svijet. On priznaje da nas se optužuje i ima želju da nas razumije, ali ne tek tako, pro forme radi. Profesor priznaje da su naši svjetovi drugačiji.“

„Strašna djeca Averroesova“

Krajem marta 2022. godine Emina je objavila svoj drugi roman „Strašna djeca Averroesova“ u kojem pratimo dvije paralelne radnje. Jedna od njih smještena je u srednji vijek, a druga u 2019. godinu. U srednjovjekovnom ambijentu pratimo likove čuvenog islamskog filozofa Averroesa i retoričarke Akse. U savremeni kontekst smješteni su likovi profesora filozofije Jordija i arheologinje Celije. Prošlost i sadašnjost, kaže autorica, povezani su „na osnovu mimesisa, mitologije, filozofije i arheologije, jer su to univerzalne stvari koje su uvijek iste i koje žive i danas“.

Jedan od glavnih likova, po kojima je roman i dobio ime, je Averroes (ili Ibn Rušd), filozof koji je pisao osvrte na Aristotelove metafizike i rasprave, i bio vrstan poznavatelj sudske prakse i islamskog prava, medicine i teologije. Kao jedan od rijetkih koji je u tadašnjoj Evropi poznavao starogrčki, Averroes je uspio oživjeti interes za Aristotelovu misao kod zapadnjačkih filozofa i postaviti ideju i osnove evropskog racionalizma. Njegova sudbina bila je ipak tragična – obolio je od Parkinsonove bolesti i bio progonjen, a onda je i cijeli njegov opus spaljen i zaboravljen i u Evropi i u arapskom svijetu. U romanu autorica Averroesa oslobađa i spašava teške sudbine: