Sjećanje na civilne žrtve rata moglo bi ujediniti Mostar

Sredinom juna 1992. godine Marija Marić ostala je bez strica, koji je ubijen zajedno sa 113 civila u Mostaru, na jugu Bosne i Hercegovine.

Bošnjačke i hrvatske civile su na lokalitetima Uborak i Sutina 13. juna 1992. likvidirale srpske paravojne formacije, potpomognute redovnim i rezervnim jedinicama tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA).

“Masakriran je na Uborku. Bio je gluhonijem, međutim, ipak su ga odveli i masakrirali. Moja strina je bila s njim, kada je odveden. Na kraju ga je ona i identificirala, a za taj zločin nikada niko nije odgovarao”, kaže Marija za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Više od stotinu stanovnika Mostara iz nekoliko gradskih i prigradskih naselja je sredinom juna, prije trideset godina, odvedeno iz svojih domova. Najveći dio njih bio je okupljen u atomskom skloništu u naselju Zalik, nakon čega su odvedeni u nepoznatom pravcu.

Tijela pronađena u masovnim grobnicama

Nekoliko mjeseci kasnije, na području gradske deponije Uborak, te lokalitetu Sutina sjeverno od Mostara, otkrivene su masovne grobnice s njihovim tijelima.

U grobnici je roditelje pronašao i Adnin Hasić, a nakon ekshumacije saznao je da su strijeljani.

“Na lokalitetima Uborak i Sutina počinjen je prvi i najveći masovni zločin u ovom gradu i Hercegovini, za koji do danas niko nije procesuiran”, kaže Hasić koji je član Upravnog odbora Udruženja građana civilnih žrtava rata u Mostaru.

Članovi porodica žrtava tvrde da su im počinioci i naredbodavci zločina poznati.

U vrijeme kada je on počinjen, jedinicama JNA na tom području komadovao je general Momčilo Perišić.

Haški tribunal Perišića je 2011. prvostepeno osudio na 27 godina zatvora za pomaganje i podržavanje zločina u Sarajevu i Srebrenici, kao i za raketiranje Zagreba. Dvije godine kasnije Žalbeno vijeće Tribunala oslobodilo ga je po svim tačkama optužnice. Perišića Haški tribunal nije teretio za stradanje civila u Mostaru.

Zločini počinjen u Uborku i Sutini bili su dio optužnice Haškog tribunala protiv Vojislava Šešelja, vođe srbijanskih radikala. Šešelj je 2016. oslobođen pred Haškim tribunalom optužbi o zapovjednoj odgovornosti za zločine dobrovoljaca Srpske radikalne stranke i Srpskog četničkog pokreta, koji su počinjeni između 1991. i 1993. godine u Hrvatskoj, Vojvodini, te BiH.

Čekajući 30 godina na pravdu i sankcioniranje odgovornih, porodice civilnih žrtava rata očekuju, također, i od gradskih vlasti da naprave korak kako bi se odala počast ubijenima.

U suradnji sa Zajednicom porodica žrtava ubijenih na Uborku i u Sutini 1992, pokrenuli su inicijativu da 13. juni bude proglašen danom civilnih žrtava rata Mostara.

Inicijativa je upućena gradonačelniku i Gradskom vijeću Mostara, u kojem vladajuću koaliciju čine Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH, te “Koalicija za Mostar 2020.”, sastavljena od pet probošnjačkih i građanskih stranaka, predvođenih Strankom demokratske akcije (SDA).

Počast žrtvama bez politizacije

“Smatramo da je to dan u kojem je ubijen najveći broj civila i da bi se 13. juni trebao od Gradskog vijeća Mostara proglasiti danom civilnih žrtava rata. Nadam se da će vijećnici i gradska administracija podržati ovu inicijativu, da civilne žrtve u gradu imaju svoj dan i da im institucije grada i države odaju jednom godišnje počast”, naglasio je Hasić.

U telefonskom razgovoru, gradonačelnik Mario Kordić (HDZ BiH) kazao je za RSE da trenutno ne može razgovarati o inicijativi. Na dopis RSE sa zahtjevom za razgovor o ovoj temi nije odgovoreno ni iz Gradske uprave Mostara.

Predsjedavajući Gradskog vijeća Salem Marić (SDA), pak, tvrdi da će inicijativu uputiti Kolegiju, s preporukom da o njoj Gradsko vijeće raspravlja na jednoj od narednih sjednica.

“Tek sam dobio ovu inicijativu, koju pozdravljam u potpunosti. Mogu predložiti tu inicijativu na prvoj sjednici Kolegija da se uvrsti na jednoj od narednih sjednica Gradskog vijeća, pa ćemo vidjeti reakcije ostalih klubova i vijećnika”, ističe Marić za RSE.

Nekoliko dana nakon zločina počinjenih 13. juna 1992., snage JNA i srpske paravojne formacije su se povukle iz doline Neretve, pa i iz Mostara.

Nakon toga, 9. maja 1993. godine u Mostaru je izbio sukob između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH, nakon čega su uslijedili novi masovni zločini, otvaranja logora i razaranja.

Prema podacima udruženjima proisteklim iz rata, u Mostaru je tokom rata od 1992. do 1995. godine poginulo 867 civila.

Zajednički spomenik?

Inicijativi o obilježavanju zajedničkog dana u spomen civilnim žrtvama, prethodio je i prijedlog o podizanju zajedničkog spomenika, koji je podržala i misija OSCE-a u BiH. No, ideja do danas nije realizirana.

“Nadam se da će se usaglasiti to mjesto centralnog spomenika za civilne žrtve rata i da će se dogovoriti, a to je prije svega na tim udruženjima koja predstavljaju civilne žrtve rata. Grad Mostar da će im izaći u susret da se napravi jedno zajedničko spomen-obilježje”, kazao je Marić.

U udruženjima tvrde da ovakave inicijative ne bi smjele biti predmet bilo kakve politizacije ili opstrukcije.

Marija s početka priče smatra da one predstavljaju značajan korak u procesu pomirenja u gradu kojim i danas dominiraju etničke podjele.

“To je grad koji je na neki način podijeljen, ali se nadam da inicijative poput ove imaju šansu. Bilo bi dobro da se nešto pokrene. Eto, samo da žrtve imaju taj dan obilježavanja. Ako su ‘pale' da se da se zna zašto. Nepravda je najveći problem danas“, kaže ova članica Udruženja građana civilnih žrtava rata Mostar.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, na području grada Mostara živi nešto više od 105.000 stanovnika, većinom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

No, i govtovo trideset godina nakon rata, grad na rijeci Neretvi razdvaja ista linija koja je Hrvate i Bošnjake dijelila u proteklom ratu.

U istočnom dijelu većinom žive Bošnjaci, dok je na zapadnoj obali Neretve uglavnom hrvatsko stanovništvo.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013, grad je imao oko 4.400 stanovnika sprske nacionalnosti i 3.400 građana koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, nego se izjašnjavaju kao Ostali.

Goran Kosanić, generalni sekretar Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” Mostar ističe da su inicijative za obilježavanjem zajedničkog dana svim poginulim civilima izuzetno važne, te napominje da žrtve ne treba klasificirati po imenima i po krvnim grupama.

“Žrtva je žrtva. Nijedna žrtva nije ništa kriva, nijedna nije opravdana, bez obzira na bezumlje glupog rata. Znači, sve žrtve treba na jedan način da obilježe, da se obilježi dan kada su te žrtve stradale, da se konačno jednom izađe ‘na sunce' ko je krivac za sve te zločine koji su počinjeni”, ističe on.

U BiH ubijeno i nestalo oko 96.000 ljudi

Prema podacima iz publikacije “Bosanska knjiga mrtvih”, koju je objavio Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, u BiH je od 1991. do 1995. godine ubijeno i nestalo 95.940 ljudi.

Među ubijenima je oko 64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba i 7.700 Hrvata. Najviše je žrtava u Sarajevu – njih 13.756, zatim u Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku, Bratuncu.

Prema ovom istraživanju, u Mostaru je u minulom ratu stradalo ukupno 2.532 ljudi.

U znak sjećanja na ove žrtve, Mostarski teatar mladih je prije desetak godina pokrenuo “Memorijalnu scenu 2532”.

Sead Đulić, umjetnički direktor Mostarskog teatra mladih, ističe da se nada kako će se zajedničkim odavanjem počasti i sjećanjem na sve žrtve početi “zatvarati knjiga rata i govoriti o budućnosti”.

“Nema budućnosti dok prošlost zatvorimo na jedan pravi način. Jedan od načina je i oblježavanje dana svih civilnih žrtava rata. Naravno, kad govorimo obilježavanju, nadam se da inicijativa podrazumijeva jedinstveno obilježje za sve stradale civilne žrtve rata. Da u sjećanju neće biti podijeljeni na ‘naše' i ‘njihove', nego će svi biti ‘naši', jer svaki stradali čovjek ovog grada ovom gradu jednako nedostaje”, kaže on za RSE.

Gotovo tri decenije od završetka rata, kao i u većini gradova u BiH, u Mostaru postoje različita tumačenja o počinjenim zločinima, žrtvama rata i spomenicima.

U proljeće 2012. godine, uz dozvolu tadašnjeg gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića (HDZ BiH), koji je preminuo prošle godine, u dvorištu obnovljene gradske Vijećnice, postavljen je spomenik u obliku stećka posvećen bojovnicima HVO-a.

Potom su udruženja proistekla iz Armije RBiH, nekoliko metara dalje, podigla spomenik u obliku ljiljana, ali bez dozvole gradskih vlasti.

U noći, 14. januara 2013. godine, spomenik borcima Armije RBiH ispred Vijećnice je miniran, a počinioci nikad nisu otkriveni.

‘Prepoznati patnju i ratne gubitke svih'

Ukazujući na značaj obnove povjerenja i promoviranja pomirenja, iz Misije OSCE-a pozdravljaju sve inicijative čiji je cilj zajedničko odavanje počasti civilnim žrtvama rata.

“Obilježavanje sjećanja na inkluzivan način, uključujući izgradnju zajedničkih memorijala i spomenika, može imati veoma snažan i pozitivan uticaj u zajednici. Po svojoj prirodi, ove inicijative podrazumijevaju da članovi zajednice prepoznaju gubitke i patnje svih onih koji su pogođeni ratom, a u osnovi imaju komponentu empatije koja je od ključnog značaja za poslijeratno pomirenje u BiH”, naveli su iz OSCE-a za RSE.

Poručili su, također, da je BiH puna pozitivnih primjera i narativa i stvarnih pobornika mira.

Procjenjuje se da u BiH ima oko 2.100 spomenika podignutih poginulima u proteklom ratu, a stotine je neobilježenih stratišta. Dominiraju spomenici žrtvama iz naroda koji je većinski na određenom području, kao i pripadnicima vojnih snaga koje su djelovale u BiH tokom proteklog rata.

Rijetki su primjeri zajedničkih spomen-obilježja, a jedan od njih je u Žepču, u srednjoj BiH, koji je podignut za sve civilne žrtve rata bez istaknutih etničkih i vjerskih obilježja.

*Saradnja na tekstu Mirsad Behram