BORO KONTIĆ ZA ‘SLOBODNU BOSNU’: ‘Ovdašnji političari imaju pamet cjepanice, euforično slave kad se po treći ili četvrti put kandidiraju za šefa države…’

„Pravim veliku razliku između Sarajeva kao grada, prema kome osjećam posebnu privrženost i, da ne budem patetičan, ljubav, i Sarajeva koje profiliraju političari, prema kojima osjećam skoro pa prezir. Moja je veza sa Sarajevom pupčana iako sam po rođenju Crnogorac. Mislim da sam za Sarajevo učinio više od mase „rođenih Sarajlija“, kaže direktor Media centra, i ugledni sarajevski novinar i urednik,  Boro Kontić u intervjuu za „Slobodnu Bosnu“.

Kontić je odbio primiti plaketu Kantona Sarajevo koja mu se dodjeljuje za značajna ostvarenja u oblasti radijske i televizijske produkcije dokumentarnog programa i istraživačkog novinarstva na području KS i BiH obrazlovši da je ova nagrada kompenzacija zato što nije primio Šestoaprilsku nagradu.

Boro Kontić je autor djela „Grebo“ koja  “dokument, ali i emotivni razgovor dva prijatelja”. Knjiga je posvećena životu i djelu velikog bosanskohercegovačkog intelektualca, univerzitetskog profesora i aktiviste Zdravka Grebe, koji je preminuo je 2019. godine. Njena promocija je održana krajem marta ove godine u Vijećnici.

Rekli ste da “Jedino u što sam temeljito siguran jeste sudbina BiH ne smije zavisiti od oslanjanja na beogradsku vlast, kao i na zagrebačku. Uostalom niti na koju vlast koja nije njena unutrašnja. Ali ustvari stalno svjedočimo tom uplitanju, Dodik svako malo ide kod Vučića, odnosno Čović u Zagreb po savjet?

Njihovi fizički, bukvalni odlasci do Zagreba i Beograda su zapravo tek manifestacija sile. Opominjanje da oni imaju svoju maticu i da to ne smijemo smetnuti s uma kada se ne udovoljava njihovim zahtjevima. Pretpostavljam da se usput obave kakve finansijske transakcije, obiđu nekretnine. Da budem ciničan: ode li se, osim u crkvu, na zagrebačku ili beogradsku kazališnu predstavu, balet, operu? Toliko o fizičkom odlasku. A temeljni savjetodavni odnos se danas  održava drugačije od vremena kada su se uzgajali poštari pismonoše. Telefoni, lobistička mreža, emailovi… A svako malo evo Vulina u Republici Srpskoj. Dovoljno je reći da je Vulin ministar unutrašnjih poslova Srbije. I to s jednim nesumljivo namjenskim imidžem koji iritira, izjavama koje su piromanskog karaktera… a tek da znamo šta se mimo kamera dešava. Uzgredno pitanje je zašto deklarativno probosanski političari ne odlaze u Zagreb i Beograd, ne savjetodavno i snishodljivo, već samosvjesno i državnički. Možda optimalnog učinka ne bi promptno bilo ali bismo se bar makli od pozicije pasivnog posmatrača vlastite drame.

Rekli ste da je istinski promotor građanske države u ono vrijeme kada se većina „dragih gledalaca“ priklonila toplom  zagrljaju nacionalnog tora bio profesor Zdravko Grebo. Koliko smo se u BiH udaljili od ovog koncepta građanske države nakon silnih sastančenja i pregovora oko izmjena Izbornog zakona BiH?

Građanska BiH izvučena kao top-tema, koncept nacionalne države doveden do ćorsokaka

Mi  suštinski nikada nismo bili ni na pragu građanskoj državi. Najbliže smo bili u socijalizmu. Nažalost, bili smo u isto vrijeme uskraćeni za neka od temeljnih ljudskih prava. Tako da ćemo mi još decenijama  nečiju nedodirljivost opravdavati već činjenicom da je „u Titino vrijeme“ zbog religije ili verbalnog delikta dotični bio u zatvoru.

Za građansku državu su ljudska prava esencijalna. Za njih se danas svi pred međunarodnim arbitrima zalažu. Puna usta ljudskih prava, puna usta građanskog koncepta. Notorne HDZ i SNSD ne vrijedi više ni pominjati. Nego ću ilustracije radi pomenuti nešto na granici vica. Prije par godina su organizovala SDA skup kojem je prisustvovao i Reis Kavazović. Potpisana zajednička izjava podrške sekularnoj BiH. Princip je, podržimo što se traži, a mi svoje znamo. A građanska BiH je sada izvučena kao top-tema jer je koncept nacionalne države doveden do ćorsokaka. Nema se dalje gdje. SNSD i HDZ bandoglavo istrajavaju jer se u drugom ambijentu zapravo i ne mogu održati. A SDA kao pokušava iznaći novi put, a da pri tome ona ostane sveta, neprikosnovena konstanta. Dapače proizvode podmladak maltene fizički opasan, ako mu niste po stranačkoj volji.

Da ipak ponovimo: građanska BiH je jedina šansa ovog prostora. I za sada je nema ni u samohvalisavom Kantonu Sarajevo.

Nakon poruke Dragana Čovića na sjednici NSRS-a da treba čuvati RS, mijenja se i politika HDZ-a koja ponovo dovodi do priče o trećem entitetu? Čović u pismu međunarodnoj zajednici je rekao da će  “pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokratije, čime će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost hrvatskog konstitutivnog naroda u BiH?

Najave trećeg entiteta su mnogo starije. To je prije svega stara ratna tema. Bio je onaj pokušaj samouprave s početka milenija a ponovo je podgrijan nakon izbora u oktobru 2010. Tada je HDZ pobijedio u dijelu Federacije a Željko Komšić potvrdio drugi mandat u Predsjedništvu. Dragan Čović je u postizbornoj noći najavio uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta. A tadašnji lider SDP-a Zlatko Lagumdžija, te iste večeri, samodopadno mlati praznu slamu-govori o budućnosti Federacije kao Zapadne i Republike Srpske kao Istočne Njemačke.

30 godina je prošlo od početka agresije na BiH. Političari su pod sankcijama Zapada, a snage EUFOR-a u našim gradovima za svaki slučaj jer svako malo tenzije oko novog rata se pojave. Izbori su najavljeni za 2. oktobar, kakva nas jesen čeka?

Jednaka prethodnim. Dakle duboka depresija. Već i najave kandidata za Predsjedništvo ukazuju da ovdašnji lideri ne mogu izaći iz uskog i ograničavajućeg horizonta politikanstva. Ovdašnji političari imaju pamet cjepanice. U kojoj to zemlji na svijetu imate ljude koji se euforično slave kad se po treći ili četvrti put kandidiraju za šefa države a da u prethodnim mandatima ništa esencijalno nisu postigli. To valjda samo ima u Rusiji. A evo ovi iz famozne „Trojke“ mjesecima raspravljaju o kandidatu da bi po svemu sudeći konačno, kao kad se u Vatikanu odašilje dim povodom izbora Pape, nagovjestili: Denis Bećirović!?! Onaj što s vremena na vrijeme sroči kakvo jalovo pismo. Koje se primi kao u „gluhu bukovicu“.

Volio bih kad bi se temeljito istražilo koliko smo poreskih para u ovoj siromašnoj zemlji potrošli na političare i njihov raskošni život. I koliko je to u poređenju sa ulaganjima za talente, visoku kulturu, obrazovanje. U ono što je istinski trajni kapital države.

Dodik je čestitkom Orbanu implicite podržao rođendansku inicijativu

“Ovi u Prijedoru što najavljuju proslavu rođendana Viktora Orbana 31. maja nisu četnici? Oni su samo fanovi astrološkog znaka Blizanci? Te će shodno tome proslaviti i rođendan presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića”, napisali ste na Twitteru. Dokle ide ovo sipanje soli na ranu Prijedorčanima za „Dan bijelih traka“ kojim ljudi godinama traže izgradnju spomenika za ubijenu djecu Prijedora?

Ja bih uz ovu inicijativu opskurnog prijedorskog društva naglasio da je samo nekoliko dana nakon toga Dodik poslao onu  ogromnu čestitku  Orbanu povodom reizbora. Zapravo je taj tajming vrlo perfidno urađen. Dodik se nije izjasnio povodom ovih u Prijedoru (zaboga nema on vremena za to jer se državničkim poslovima bavi) ali je čestitkom Orbanu implicite podržao rođendansku inicijativu. Nije taj tajming slučajan.

Ovo je uostalom tek primjer koji se samo uklapa u već čvrstu tradiciju postdejtonskog istrajavanja na slavljenju i kanoniziranju ratnih zločina. Ovaj put s takvom primjesom cinizma da se jedino cinično i moglo komentarisati. Dok ne proradi zakon. Zakon na koji se možete pozvati i koji se poštuje a za nepoštovanja postoje kazne. Njemica koja istrajava u negiranju holokausta je nedavno po treći put iza rešetaka. A ima 92 godine! Bez sentimenta je poslata u zatvor. Po zakonu. Gdje joj je mjesto.

Nedavno smo u Media centru u okviru projekta o novinarima koji su svjedočili pred Haškim Tribunalom objavili desetine novih činjenica o odnosu novinarstvo – pravda –bosanski rat. Jedan od novinara koji je nekoliko puta svjedočio u Hagu navodi: da su mu zaposlenici Tribunala rekli da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju djelimično osnovan zbog novinarskih otkrića logora Omarska, Trnopolje, Keraterm. Danas se izgleda krećemo u suprotnom pravcu. Novine u Beogradu na naslovnici objavljuju pismo Radovana Karadžića, ratnog zločinca osuđenog na doživotnu robiju zbog nepojmljivih zločina u BiH i u kojem kičerski lamentira o časti. Nema drugog rješenja osim prikupljanja podataka, pravljenja arhiva, stalnog podsjećanja na zlo koje se desilo kako se ne bi nikad ponovilo. Naravno, kompatibilno s tim bi trebalo biti obrazovanje, udžbenici itd…

Profesor Grebo jedan od posljednjih „musketara“ ove zemlje

Grandiozna je bila sarajevska promocija Vaše knjige “Grebo” u zgradi Vijećnice. Bili ste prijatelj sa Zdravkom Grebom, ostavio je značajan trag na generacije i generacije studenata, te mnogih drugih. Rekli ste da „smrću Profesora završava jedna epoha u historiji Sarajeva. Koliko je bilo izazovno raditi na ovoj knjizi?

To je, da se poslužim parafrazom naslova jednog poznatog engleskog romana, bilo „sentimentalno putovanje“ kroz posljednjih pola vijeka na ovim prostorima. Od 1968. do 2018. godine. Naime, od godine koja će biti upamćena kao godina studentskog bunta do profesorovog posljednjeg hodočašćenja Partizanskom groblju u rodnom mu Mostaru. Dosta sam i prethodno znao ali sam istražujući i kopajući po prikupljenom materijalu puno i naučio. Posebno o prelomnim historijskim momentima iz kojih je vidljivo da je moglo drugačije ali su lideri nepogrešivo odabrali sunovrat. Profesor Grebo je bio jedan od posljednjih „musketara“ ove zemlje. Jedan od onih s kojima se mogla ostvariti bolja budućnost. Knjiga o njemu je portret ličnosti ali i države. Implicira pitanje: Zašto su ovoj državi nepotrebni i zapostavljeni pametni ljudi? To je i jedan od bitnih razloga našeg tumaranja i osjećaja bezizlaznosti.

Moja veza sa Sarajevom pupčana iako sam po rođenju Crnogorac

Bili ste kandidat za Šestoaprilsku nagradu za 2022. godinu za doprinos u drugim oblastima rada i stvaralaštva, nagradu niste dobili. Nakon toga odbili ste primiti plaketu Kantona Sarajevo koja se dodjeljuje za značajna ostvarenja u oblasti radijske i televizijske produkcije dokumentarnog programa i istraživačkog novinarstva na području KS i BiH. Objasnili ste zašto, a mi Vas pitamo da li se Sarajevo ponekad ponaša maćehinski prema svojim građanima? Ili je to sve dio politike?

Pravim veliku razliku između Sarajeva kao grada, prema kome osjećam posebnu privrženost i, da ne budem patetičan, ljubav, i Sarajeva koje profiliraju političari, prema kojima osjećam skoro pa prezir. Moja je veza sa Sarajevom pupčana iako sam po rođenju Crnogorac. Mislim da sam za Sarajevo učinio više od mase „rođenih Sarajlija“. Kao 24-godišnjak sam pokrenuo jedan budući sarajevski brand i sa onih pet momaka iz Top liste nadrealista (Zlatko, Nele, Zenit, Šiber i Para) borio se i izborio za njega kad je cijeli jedan ideološki, rigidni sistem bio protiv . Izborio sam se za pravo jedne generacije mladih novinara, krajem 1980-tih, da mogu istraživati, prekoračujući zadate ideološke, ukopane granice. Svi su se tada „inficirali“ slobodom medija i više nema nazad. Imena tih ljudi iz Omladinskog radija i šta su uradili do sada daje mi za pravo da baš budem ponosan. Za svoje radio dokumentarce dobio sam najveće svjetske nagrade. Ostao sam, sa suprugom i djetetom u Sarajevu za vrijeme opsade grada. Imam i komadić gelera u leđima kao trajnu uspomenu. Napravio sam jedan medijski Institut koji danas vodi grupa mladih ljudi, tačnije žena koje spokojno mogu prepustiti samostalnom radu. To me čini iznimno zadovoljnim. Ima još, ali da skratim. Nikom ništa nisam dužan. I kao takav nisam jedini. Ima Sarajevo, i imalo je, mnogo vrijednih a samozatajnih osoba koje bahati političari imaju na spisku nepostojećih.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)