Cadiz i Mallorca se spasili, poznato koji klubovi ispadaju iz La lige

Piše: Saša Čehajić

Možda ovaj tekst neće doprijeti do koga bi i trebao, ali bitno je da se priča naglas, da ljudi oko nas shvate suštinu koja se nalazi u Veležu i zašto je toliko duboko u porama svakog njegovog navijača…

Svi znaju Veležovu sudbinu, šta je propatio kroz historiju, pogotovo u zadnjih trideset godina. Većinom nas zbog toga sažaljevaju, ali umjesto toga percepciju pogleda na Velež treba staviti na pravo mjesto. Umjesto sažaljevanja, Velež treba gledati s respectom, u svakom mogućem pogledu, a mi navijači imamo obavezu tu percepciju pokazati svima i pokazati je na pravi način.

Krenimo redom. Ideologija Veleža zasniva se na radničkom društvu i borbi prava radnika za svoja prava, što ga u temeljima postavlja kao borca za pravdu i jednakost svih ljudi, još mnogo prije komunizma. Tako da prva pogrešna percepcija pogleda na Velež je komunizam i njegovo vezanje za njega. Velež je uistinu donekle i pronašao svoje mjesto u SFRJ, jer je ta država bila utemeljena na sličnim principima, ali i tada je bilo podobnih za rezultate. Jako bitno je napomenuti da za ono što nas vežu, u biti je nas uvijek bacalo u drugi plan, i kao svi klubovi u bivšoj Jugi bili smo drastično oštećeni, mimo velike četvorke.

Od 93. do danas najteži period za Velež, a prvi i najveći razlog njegovog teškog nadolazećeg perioda je bio što je u početku rata 1992. godine odbio da stane na bilo čiju stranu. To ga je koštalo i za to je platio najveću moguću cijenu. 1993. godine protjeran je sa stadiona, bačen je u kontejner. Tu je trebao biti kraj ove priče…

Ali, ipak nije…

Njegova djeca (svih nacionalnosti jako bitno napomenuti) skupila su ostatke pokidanog Veleža, stavila ih u crnu vreću i sačuvala. Prvim prelaskom preko šatora njegova djeca su prebacila svoj Velež, u dio grada koji je tada prihvatio taj Velež, jer je u tom periodu jedini bio vođen tom ideologijom zajedništva. Stavio teško breme na svoja leđa, jer tada kada se sve diejlilo na njihove i naše, a on ranjen i slab je bio ničiji…

Njegova djeca su ga prihvatila, okrijepila i sačuvala od sigurne smrti. Dolazi teško razdoblje, dolazi pokušaj da se Velež prepiše jednom narodu, skinuta mu je glavna vodilja, njegova petokraka. Ipak, Velež je i ovog puta pokazao da nije ničiji…

“Hvala vam i beskrajno sam vam zahvalan što ste me primili, sačuvali od zla, ali znate me, dobro me znate, pogledajte me, ja sam ničiji, a svačiji”, reče tad Velež i opet stavi petokraku na svoja prsa prkosno i ponosno.

Da jednom za sva vremena razjasnimo svima i svakome… petokraka na Veležovim prsima, nije znak komunizma, niti Juge, to je njegov simbol otpora, borba za prava radnika, jednakost svih ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost, bogataša i siromaha. Simbol da nije ničiji, a svačiji. On će sa tom petokrakom ili živjeti ili s njom i umrijeti.

Posljednjih 20 godina gažen od svakoga, lutao po nižim ligama, jer kao ničiji nije bio interes kratkovidnih ideologa, kojima je vodilja, odmah i sada sve… Napokon, prije par godina, pojavio se čovjek izmiksan od ljubavi i interesa (tako i treba biti) i odluči da vrati taj ničiji Velež na mjesto gdje mu i pripada.

Ali, morao je proći kroz šta je prošao, i NEKA je, i ja, i mi, sa njim sve loše, sva gaženja, neka smo, nema veze isplatilo se. Pokazali smo svima da nije sve u trofejima, nikada ih nismo stavili ispred ideologije.

ZATO JE VELEŽ PUNO VIŠE OD KLUBA

Vratili smo bit i značaj trofeja u ovu državu. Vratili smo nadu svim ljubiteljima fudbala u ovoj zemlji, navijačima najbitniju stvar: Da se takmičenjem osvajaju trofeji, a ne kupovinom i korupcijom. Da je ljubav i ono što nosiš u srcu bitnije od zlata, da je bit fudbala ljubav, poštovanje i borba za pravdu.

I samo Velež ovu državu, ovu ligu, može vratiti na pravi put. Zato pustite ga da bude ono što jeste, ničiji – a svačiji. Nije bitno ko ima više gostovanja, ko je koje nacije, ko je bogat, ko je dao više para. Pustite da Velež bude svih onih ljudi koji njegovu ideologiju vole, poštuju, cijene.

Ne pokušavajte uzeti sebi za pravo da je više vaš, jer nikada Velež neće biti ničiji, a biti će svačiji, on će s tim umrijeti ili s tim živjeti. Tako je odlučio kada se rodio, zato je Rođeni! Od rođenja do smrti ne odriče se svojih ideala, zato je toliko velik, zato je toliko jak, to je pokazao i dokazao.

E… ZATO NAM JE DUBOKO U PORAMA! Ne pokušavajte to promijeniti, niko nije uspio, niti će…

MOSTAR U SRCU VELEŽ DO GROBA…

Stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora i nužno ne odražavaju stav redakcije portala Sportske.ba