Mjesečna plata jedan par cipela

Oko 400.000 radnika u Bosni i Hercegovini živi od minimalne plate koja iznosi oko 290 eura. Radi se o najnižoj zagarantovanoj plati.

Za mjesečne troškove života im treba oko 2.500 maraka ili 1.250 eura. Toliko, prema zvaničnim podacima iz aprila ove godine, iznose mjesečni troškovi života četveročlane porodice.

Među radnicima u proizvodnom sektoru koji žive na minimalcu je oko 33.000 zaposlenih u industriji tekstila, odjeće, obuće i kože.

Esmir Dervić je od takve plate živio do 2019. godine, kada je dobio otkaz u firmi “Olip” iz Travnika, u srednjoj Bosni i Hercegovini. Zbog otkaza je tužio poslodavca, a sudski spor je još u toku.

Tvornica obuće i proizvoda od kože “Olip-Bosna”, u pogonima u Travniku i Donjem Vakufu, u centralnoj BiH, zapošljava više od 1.000 ljudi. Vlasnik je italijanski investitor i većinu proizvoda izvozi na inostrano tržište.

Par cipela ove firme na tržištu BiH dostiže cijenu i do 450 maraka (oko 225 eura) dok kožne torbe koštaju i više od 600 maraka (oko 300 eura).

Radnici o nipodaštavanju na poslu

Prema standardima industrije jedan radnik može dnevno proizvesti i do deset pari obuće.

“Platom ne možeš kupiti torbu koju napraviš. Ne razumiju ti poslodavci da čovjek ne može za platu koju ima samo da jede i dolazi na posao. Dio plate im se uplaćuje na račun, a dio daje u kovertama. Poslodavci se ophode vrlo rigorozno i ružno, te nipodaštavaju radnike smatrajući ih nižom vrstom. Sve manje je ljudi koji žele tako da rade”, kaže Dervić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Među radnicima koji nisu pristali da rade pod takvim uslovima u travničkom “Olipu” je Husmira Mekan. Bila je među zaposlenima koji su 2020. godine štrajkovali nakon što im je poslodavac dodatno umanjio primanja, pravdajući to smanjenjem obima posla zbog pandemije.

“Napustila sam ‘Olip' poslije štrajka, jer se nisam željela vratiti na njihove uslove. A da sam imala druge perspektive nisam. Kod kuće sam bila četiri mjeseca bez primanja”, kaže Mekan i naglašava da je “otjerana” u Njemačku gdje danas živi i radi.

“Ostavila sam svoju domovinu i svoje bolesne roditelje za borbom za bolji život”, dodaje.

Menadžment kompanije Olip Bosna nije odgovorio na upit RSE za razgovor o uslovima rada, platama i radnim pravima zaposlenika.

Priča o ‘Fortuni' i kožarskoj industriji u BiH

Hasija Nurić radila u fabrici obuće “Fortuna” Gračanica, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. U toj firmi je bila zaposlena od 1981. godine kao radnica u proizvodnji. Zbog oboljenja pluća, uzrokovanog isparenjima ljepila za obuću, 1999. godine je prebačena na lakše radno mjesto.

“Mala plata, nemaš godišnji, nemaš ništa. Dobijala sam 250 do 300 maraka (do 150 eura). Bilo je i do 120 maraka (oko 60 eura), kako kad. Na bolovanju kada sam bila, dobijala sam po 50 maraka (25 eura)”, priča Hasija za RSE.

Prije šest godina u firmi je otvoren stečajni postupak zbog čega je Hasija sa još oko 200 radnika dobila otkaz nakon 36 godina rada. Ne može se penzionisati, jer uprava fabrike nije uplaćivala doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje od 1999. godine.

“Evo ja sam pet – šest godina kući i bez dinara. Imala sam dvije godine sa biroa kad sam ostala bez posla, a poslije nemam ništa”, kaže Nurić.

Hasija objašnjava da živi od muževe penzije i pomoći koju dobiju od djece.

“Nakon toliko godina rada. Stvarno sramota za ovu državu. Tolike si godine radio, a zašto? Nizašto”, dodaje Nurić.

U aprilu 2018. godine je, između ostalog, zbog neplaćanja doprinosa za radnike na pet godina zatvora osuđen direktor Fortune Safet Pjanić. On je priznao krivicu za počinjeni privredni kriminal. Pored njega su osuđena i trojica njegovih bliskih saradnika.

“Kad vam ispričam priču o Fortuni isprič'o sam vam priču o kompletnoj kožarskoj industriji u BiH”, kaže Velid Harčin, advokat iz Gračanice koji je bez naknade zastupao radnike Fortune u brojnim sudskim sporovima, te stečajnom postupku.

Harčin objašnjava da je bivši direktor Pjanić izašao iz zatvora, ali su nekažnjeni ostali rukovodioci u Poreskoj upravi i fondovima zdravstvenog i penzionog osiguranja, koji su godinama tolerisali njegovo nezakonito poslovanje.

Bez kolektivnog ugovora

Odlukom Vlade Federacije BiH, jednog od dva entiteta u BiH, najniža neto plaća u ovoj godini iznosi 543 marke (oko 277 eura). U drugom entitetu, Republici Srpskoj (RS), je 590 maraka (oko 295 eura).

Uz mjesečnu plaću, radnici imaju pravo na neoporezive naknade poput toplog obroka, troškova prijevoza i regresa, ali to treba biti definirano kolektivnim ugovorima. U ovoj industrijskoj grani u Federaciji BiH nema kolektivnog ugovora nakon što je istekao onaj potpisan 2018. godine.

Zlatibor Kojčić, predsjednik granskog sindikata industrije kože, tekstila, obuće i gume u FBiH kaže da sindikat nije pristao odreći se prava koja je oko 20.000 radnika iz ove industrijske grane imalo u prošlom kolektivnom ugovoru. To je razlog zbog kojeg nije postignut dogovor između predstavnika Sindikata i poslodavaca.

“Mi da smo potpisali bili bismo u još većoj dubiozi”, kaže objašnjavajući da su od poslodavaca dobili nepovoljan prijedlog po principu “uzmi ili ostavi”. Prema tom prijedlogu bi poslodavci određivali kada će i koliko dugo radnici moći na godišnji odmor.

Objašnjava da poslodavci u ovoj industriji često ne poštuju ni obavezu isplaćivanja minimalne plate.

“U proizvodnji tekstila, prosječna plata je 644 marke, odjeće 532, a kože 530 maraka. Znači ne pridržavaju se ni one minimalne plate”, kaže Kojčić.

Vlada Federacije BiH je minimalnu platu u ovom entitetu utvrdila na iznos od 55 posto prosječne plate u tom bh. entitetu. Ta institucija i resorno Ministarstvo finansija nisu odgovorili na upit RSE i obrazložili na osnovu čega je utvrđen taj iznos.

Odgovor na ovo pitanje ne znaju ni sindikalni predstavnici.

“Mi smo uvijek bili na 70 posto. Međutim, nešto su oni zapeli na 55 posto, ni nama nije jasno zašto”, kaže Kojčić i dodaje da radnici svakodnevno napuštaju fabrike.

Lohn poslovi za inostrane partnere

Proizvodnja u industriji kože, obuće i tekstila uglavnom je bazirana na tzv. lohn poslovima za inostrane partnere. To su usluge šivanja, krojenja, dorade i montaže za klijente.

Jedna od kompanija iz ove industrije je i “Makama” iz Bugojna, u srednjoj BiH, koja proizvodi obuću za Francusku, Hrvatsku i Italiju. Ta firma upošljava stotinjak radnika, a vlasnica Behrija Huseinbegović kaže za RSE da najniža primanja iznose 600 maraka (oko 300 eura).

“Ispod 600 maraka nema nijedan radnik, a to je plata onih koji rade najmanje složene poslove za koje ne treba kvalifikacija i znanje. Uposlenici na montaži i automatskom stroju za krojenje su bolje plaćeni”, ističe ona.

Na pitanje da li su primjerene plaće radnika u takvom ambijentu, Huseinegović kaže da je situacija teška i da cijenu rada određuju klijenti.

“Ukoliko radnik nije zadovoljan on ide. Problem je što naši klijenti ne daju veću cijenu. Borimo se da cijenu rada povećamo za jedan eurocent, međutim ne može. Šivanje jedne patike u prosjeku košta pet eura, a ako dobijete šest, vi ste ‘na konju'”, ističe Huseinbegović.

Istovremeno, predsjednik Sindikata kože, obuće i tekstila u RS-u Danko Ružičić kaže da je stotinjak državnih kompanija otišlo u stečaj nakon neuspjele privatizacije krajem devedesetih godina.

Od nekadašnjih 30.000 radnika broj zaposlenih ovom sektoru pao je na oko 13.000. Od toga broja, kako ističe, oko 2.000 ima interni kolektivni ugovor sa poslodavcem.

Prema podacima Porezne uprave RS-a, prosječna plata u toj industriji je 2021. godine iznosila 710 KM (oko 355 eura).

Za sindikalno organizovanje može se biti i kažnjen

“To je zaista nedovoljno za radnika koji ima porodicu i treba da je prehrani. Također, ne mogu ni da potpišu kolektivne ugovore i zavise od nemilosti ili milost poslodavaca”, kaže Ružičić.

On objašnjava da poslodavci nerijetko sankcionišu radnike zato što koriste svoje zakonsko pravo na sindikalno organizovanje.

“Vrlo često naše kolege, koje se odvaže da organizuju sindikat u fabrikama, budu kažnjeni od poslodavaca. Najmanje sedam ih je zbog toga otpušteno sa posla, a troje ne mogu nikako da pronađu bilo kakav posao. Bukvalno su stigmatizirani kao sindikalci i neće niko da ih primi u radni odnos”, kaže on.

Na području RS-a posluju uglavnom fabrike u vlasništvu domaćih investitora, ali ima i onih iz zemalja Evropske unije (EU).

“Dođu iz Italije i zapadne Evrope, jer više ne mogu da rade u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i u Srbiji, jer nisu dozvoljavali sindikalno organizovanje u tim zemljama. Zbog toga su prešli u BiH gdje imaju jefitinu radnu snagu, plate su male, a imaju male obaveze prema budžetu na osnovu poreza i doprinosa”, navodi Ružičić.

U entitetskim granskim sindikatima kažu da nema preciznih podataka o tome koliko ukupno kompanija iz ove industrije posluje u BiH. Oko 90 kompanija se nalazi na listi članova Udruženja tekstila, obuće i kože BiH (UTOK).

Prema podacima Vanjskotrgovinske komore (VTK) BiH, industrija tekstila, odjeće, kože i obuće u Bosni i Hercegovini izvezla je u 2021. godini proizvode u vrijednosti od oko 1,52 milijardi maraka. Među zemljama u koje se najviše izvozilo su Italija Njemačka, Hrvatska, Francuska i Slovenija.

Istovremeno, uvoz sirovina i repromaterijala za potrebe ove industrije iznosio je oko dvije milijarde maraka.