KAKO SE RASPADAO VUČIĆEV ENERGETSKI PAKT: Nema plina, struje, nafte ni jeftina novca

Tekući šestomjesečni Ugovor s Gazpromom za opskrbu plinom Srbije ističe krajem juna, a novi ugovor mora biti potpisan najkasnije do 1. maja.

Obraćanjem na jutarnjem programu Prve srpske televizije Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić konačno je skinuo veo (javne) tajne o novom aranžmanu o opskrbi plinom Srbije iz Rusije. Uz mnoge probleme koji pritišću Srbiju zbog nedostatka pristupa povoljnim kreditima na međunarodnom tržištu kapitala i zahuktavajućom inflacijom, naveo je da se za sada uvođenje sankcija Ruskoj Federaciji ne razmatra. Time je otvorio mnoga pitanja vezana za energetsku sigurnost Srbije, kao i na dugoročnu potrebu za temeljnom reformom sustava opskrbe energijom u Srbiji.

Ruski plin i potencijalne alternative

Srbija je, prema njegovim riječima, spremna za nove razgovore s Rusijom za uvoz plina i očekuje “normalnu cijenu”, naglasivši kako je najbitnije da ga uopće ima, te da mu je premijer Bugarske, Kiril Petkov, obećao da neće biti problema oko tranzita ruskog plina kroz Bugarsku.

Srbija je trenutačno 100% ovisna o uvozu ruskog plina, što je stavlja u iznimno nezavidan položaj. Ukupna planirana domaća godišnja proizvodnja plina za 2022., prema Energetskoj bilanci Srbije, objavljenoj od strane Ministarstva rudarstva i energetike, procjenjuje se na svega 318,66 milijuna kubnih metara, a potrebe za uvozom iznose 2796,7 miliona kubnih metara. Postoji i podzemno skladište plina u Banatskom dvoru, nominalnog kapaciteta 450 miliona kubnih metara plina, ali to skladište je podijeljeno na dva dijela – jedan srpski i jedan pod kontrolom NIS – Gazpromnefta.

Srpski dio je već dulje gotovo prazan, dok plinom u ruskom dijelu NIS Gazpromneft može prodavati plin po tržišnoj cijeni trećim stranama.

Prema pisanju magazina Forbes iz ožujka ove godine, očekivana nova cijena plina za Srbiju bi se kretala u rasponu od 600 do 850 američkih dolara za 1000 kubnih metara, i ista bi se formirala temeljem kombinacije tzv. naftne formule i tržišne cijene plina. Novi ugovor bi, prema pisanju Forbesa, predviđao godišnju isporuku od tri milijarde kubnih metara plina godišnje.

Ministarka energetike i rudarstva Srbije, Zorana Mihajlović, bez velike pompe potpisala je sporazum o interkonekciji s Bugarskom, koji bi mogao omogućiti Srbiji pristup grčkom LNG terminalu u Revithoussi, čiji je kapacitet sedam milijardi kubnih metara godišnje. Međutim, problem može nastati zato što su Bugarska i Rumunjska već zakupile dobar dio kapaciteta postojećeg grčkog LNG terminala, a drugi, plutajući terminal u luci Alexanroupolis, čija je gradnja počela 4. maja, tek će biti dovršen 2023. Također, Grčka planira povećati uvoz plina preko LNG terminala između 21. i 27. juna ove godine, kad Gazprom planira privremeno zatvaranje plinovoda TurkStream zbog redovitog održavanja. Alternativa koja bi uključila ekonomičniji uvoz plina preko LNG terminala u Omišlju zahtijevala bi ubrzanje radova na interkonekciji sa Srbijom, čiji je završetak planiran za 2025.

Šanse za priključenje Transjadranskom plinovodu (TAP-u), koji prenosi plin iz Azerbajdžana prema Italiji, Grčkoj i Bugarskoj, kratkoročno ne postoje, jer su postojeći kapaciteti bukirani za sljedećih 20 godina, a prvo proširenje kapaciteta planirano je tek za četvrto tromjesečje 2025.

Komplicirano stanje energetske sigurnosti Srbije postaje još kompliciranije zbog nimalo ružičaste situacije u Elektroprivredi Srbije, posebice u rudarskom basenu Kolubara i TE “Nikola Tesla”, koja je žila – kucavica elektroenergetskog sustava Srbije. Naime, zbog lošeg stanja mehanizacije, nestručnog rukovođenja i zastoja u otvaranju novih kopova, rudarski basen i termoelektrane neće raditi punim kapacitetom još najmanje godinu i pol, tako da će tijekom ove i sljedeće godine Srbija biti neto uvoznik struje, a to će dodatno opteretiti vanjskotrgovinsku bilancu zemlje.

FOTO: (DIJANA NOVAK KREŠIĆ)

Posljedice nedostatka dugoročnog planiranja u energetskom sektoru Srbije donekle ublažavaju stari planovi, koji su predviđali teškoće u opskrbi plinom još od 1978. Samim tim, većina velikih industrijskih potrošača se relativno brzo može preorijentirati na alternativna goriva, poput mazuta, nafte ili dizela. Međutim, uzimajući u obzir da domaću naftnu industriju drži NIS Gazpromneft i da su trenutačno cijene nafte vrlo visoke, ni to nije pretjerana utjeha za već nepovoljnu energetsku bilancu Srbije, pa nije sigurno hoće li stari planovi biti imuni na moguće dodatne sankcije EU prema firmama iz Ruske Federacije.

Za sada ne postoje jasne naznake promjene energetske strategije Srbije, koja praktički nije ni postojala poslije prodaje Naftne industrije Srbije Gazpromneftu. Struja koju proizvede Elektroprivreda Srbije se i dalje prodaje po cijeni koja je uglavnom ispod proizvodne, čime se akumuliraju veliki gubici, a prijeko potrebne investicije izostaju. Pojavljuju se ideje o gradnji malih modularnih nuklearnih elektrana, ali osim rasprava nije bilo ozbiljnijih studija o njihovoj gradnji. Obnovljivi izvori energije su atraktivno rješenje za makar djelomično smanjenje potrebe za uvozom plina, prije svega zbog jeftinog financiranja iz inozemstva, ali nisu dovoljni za postizanje energetske neovisnosti. Gradnja veće nuklearne elektrane trajala bi godinama i njena cijena je trenutačno izvan domašaja Srbije. Dugo najavljivano grijanje Beograda toplinskim vodom iz termoelektrane “Nikola Tesla”, čija je gradnja započela još 80-ih godina prošlog stoljeća, još nije nastavljena. Također, nedavno je zaustavljena gradnja nove vjetroelektrane kraj Kostolca, snage 66 MW. Sve upućuje na činjenicu da će Srbija vrlo brzo morati prekinuti s praksom stihijskog planiranja nabave energenata i korištenjem električne energije kao sredstva socijalne politike.

 

To će neumitno nailaziti na prepreke u vidu različitih interesnih skupina, koje su iznimno moćne i koje ubiru velike profite u trenutačnoj situaciji. Također, tu je i Sindikat radnika Elektroprivrede Srbije, koji je izvan Srbije slabo poznat, ali koji je donedavno predstavljao jednu od najmoćnijih interesnih skupina i kojega se svi političari u Srbiji plaše. Na kraju, pristupanje Srbije EU zahtijevat će i prilagođavanje energetskog sektora standardima EU. U svakom slučaju, Srbiju očekuju vrlo neizvjesne godine do rješenja samonametnute energetske ovisnosti.

(TBT, Express)