ADIL MAKSUTOVIĆ ZA EXPRESS: Nadao sam se da će Džej preživjeti

Popularni Adil Maksutović ponovno je krenuo sa intenzivnim nastupima, a razgovor sa njim vodili smo u njemačkom gradu Offenbachu, prije početka njegovog nastupa u jednoj diskoteci.

-Vrijeme tokom pandemije provodio sam onako kako sam morao i kako sam mogao, tu nije bilo baš previše nekog izbora. Ali, kako svima tako i meni i mojoj porodici, nedostajalo nam je druženje, nastupi, ali evo sada smo opet na starom. Nastupi se redaju jedan za drugim – rekao nam je Adil na početku razgovora.

Tokom pandemije preminulo je dosta popularnih ličnosti. Vaša supruga izgubila je oca, popularnog Džeja Ramadanovskog?

-Svi smo se zaista nadali do posljednjeg momenta da to jednostavno nije istina. Mislili smo da mu je samo pozlilo, imali smo intenzivni kontak sa Hitnom pomoći, jednostavno smo se nadali da će da preživi. Ali, otišao je nažalost i, ja se nadam na neko mnogo bolje mjesto od ovog ovozemaljskog.

Kako ćete ga pamtiti, prije svega kao Vašeg kolegu?

-Pamtit ću ga kao idola i kao nekog ko je imao definitivno najljepše pjesme.

Sjećate li se Vašeg prvog upoznavanja?

-Ma kako da ne, i ja sam to često pričao, ali još jednom ću sa zadovoljstvom to reći. Moji roditelji su jako dugo bili prijatelji sa njim, i 1994. godine kada sam ja bio klinac i imao 11 godina, a moja supruga je tada imala šest godina, tada sam ga ja zvanično upoznao. Mi smo kupili stan u kojem je Džej živio sa suprugom i Anom, a mlađa kćerka se još nije bila ni rodila. On je tada u to vrijeme bio Majkl Džekson sa Balkana, bio je ekstremno popularan i omiljeni lik. Svi su ga obožavali, jednostavno su ga neizmjerno voljeli.

Za Vas se može veoma često čuti da ste „estradni gospodin“, sa manirima i ponašanjem velikih estradnih imena, uvijek nasmijani, pristupačni, te da se Vi trebate slušati u nekom teatru i uživati u Vašim pjesmama?

-Hvala na lijepim riječima. Mislim da nisam jedini gospodina na estradi, ali zaista je to lijepo čuti. A, što se tiče mojih pjesama smatram da za to treba imati neku otmjenu dušu i držanje, i treba čovjek prvo da razumije te pjesme i te stihove, da se isti duboko shvate i da bi se stvorila potpuna slika o meni i o svemu onome što djelim sa publikom.

Da li je konačno došlo vrijeme za veliki solistički koncert u Sarajevu?

-Naravno, kako da ne? Prije pandemije trebao je da bude jedan takav održan u sarajevskoj Skenderiji, ali je zbog nekih razloga bio odgođen i ja se iskreno nadam će se to uskoro realizirati. Kada se bude dogodila Skenderija, koja daje nekakvu iznimnu snagu, energiju, neki huk,to znam jer sam bio gost na nekim koncertima, bit će to zaista ludilo.

Kada se pomene Sarajevo, na šta prvo pomislite?

-Kada se pomene taj grad ja prvo pomislim na neke moje prijatelje, drage ljude koje imam u tom gradu. Prva pomisao mi je na mog prijatelja, kolegu, kompozitora, muzičara i pjevača, na Al’Dina. Jednostavno ne mogu da njega ne pozovem i da se ne vidim sa njim. Eto to mi je prva asocijacija na Sarajevo, ali taj grad ima i tu fantastičnu kuhinju, raja je spontana, kada ti priđu imaš osjećaj kao da se znate sto godina. Nema nikakvog foliranja i uvijek se rado vraćam Sarajevu.

Kako ste pored takve loze, pored enormne popularnosti uspjeli ostati sasvim normalni?

-Vjerovatno zbog toga što se družim sa običnim smrtnicima, nisam neki velik fan druženja sa estradom. Ali, sa svima sam dobar prijatelj, nema tu nekih konstantnih druženja, ispoštujemo jedni druge kada su neka privatna veselja u pitanju, kada su veliki koncerti, kada imamo vremena jedni za druge. Sve to treba dozirati, jer previše druženja je nekada previše. Ja sam takav tip, da treba da idemo kao i svi obični ljudi u prodavnicu, a ne da šaljemo potrčka ili kurira da nam kupi hljeba ili nešto drugo. Treba sa ženom i djecom otići u kupovinu, gurati ona kolica i da te običan svijet vidi, da nisi neko božanstvo ili biće.

Da li imate, možda, neku manu?

-Naravno, svi je imamo, ali ta neka moja mana je i moja vrlina. Temperament mi je takav da kada me neka nepravda zaboli, onda sam izuzetno impulsivan, iznerviram se. Ali, sreća u svemu tome je što sam rak u horoskopu, pa kada se sve smiri, opraštam jer sam jako senzibilan i emotivan. Dakle, kada me neko jako iznervira, odmah se vidi na mom licu da sam jako ljut.

Da li pjevate sevdalinke?

-Uhhh, moram da priznam da sam po tom pitanju surovo realan. Na sreću i na vrijeme sam napravio neki svoj stil pjevanja i taj neki svoj fazon po kojem sam prepoznatljiv, pa sam doživio da danas neki klinci žele da pjevaju kao Adil. Svaka ptica pjeva svojim glasom. Ja i kada bih pjevao sevdalinku, ja bih je otpjevao na neki svoj način. Možda bi se to nekome svidjelo, nekima i ne. A, zašto na svoj način, jer ja znam kako se sevdalinka pjeva i ja veoma dobro znam da ima boljih, a ja ne trpim da ne budem najbolji (smijeh).

Vi sebi ne dozvoljavate nikakve tračeve. Ali, zato ima pohvala, jedna je nedavno stigla od legendarnog Muharema Serbezovskog?

-Iskreno, Muharem je moj idol broj jedan i to je jednostavno tako, moj muzički uzor. A, poslije njega je rahmetli Džej, pa Sinan Sakić, Ljuba Aličić, Haris Džinović, Šerif Konjević… Od zabavnjaka neprikosnoveni Oliver Dragojević, Zdravko Čolić, od sviju njih sam ja učio i upijao te neke pjevačke fazone. Sve to je utkano u mom muzičkom maniru. Muharem je jednostavno živa legenda, a mislim da jako griješimo jer spominjemo i hvalimo na sva usta velike ljude tek kada odu, kada nas napuste. Muharem je u godinama, ali njegov glas, njegov duh je izuzetno zdrav, on je čudo prirode. Njegov glas je i dalje fenomenalan, on je jedan izuzetan tenor i dalje možemo još mnogo da učimo od njega. Ja sam taj koji je sretan što ga poznaje lično, što smo dugogodišnji kućni prijatelji.

-Ono što možda ne znate on je bio najbolji prijatelj moga dede, bili su i rođaci, pa sam i ja po dedinoj liniji rođak sa njim. On je rodom iz Skoplja i svako gostovanje u Beogradu bio bi kod mog dede. A, vjerovali ili ne meni je još jedan veliki umjetnik ili umjetnica bliska rođaka, to je Esma Redžepova. Ali, ja nisam nikada na početku karijere htjeo da pominjem njihova imena, želio sam da budem ja, ali sada kada sam svoj na svome, e to sada ne želim da skrivam. Pored takve loze i pored velikog Džeja bila bi grehota da nisam uspio.

Razgovarao: Bato Šišić