Sedina Delić – Tanović: O priznanju bosanskog jezika u Švicarskoj sanjala sam još kao djevojčica

Zahvaljujući Sedini Delić – Tanović, Bosanki i Hercegovki nastanjenoj u Švicarskoj, učenici u ovoj državi od ove godine u svoje đačke knjižice upisivat će i ocjenu iz predmeta Bosanski jezik. Delić – Tanović predstavnica je stranih zajednica u Sionu, predsjednica bh. udruženja, članica komiteta Komisije bijelih traka i članica tima “Eho iz Bosne”. I, naravno, članica mreže i-dijaspore.

“Imala sam 5 godina kada sam stigla u Švicarsku, prehladnog 24. decembra 1994. Izgubila sam oca, svoj dom, pa čak i svoju zemlju jer sam bila bez državnog pasoša kao politička izbjeglica. U BiH je još uvijek bjesnio rat. Pad Srebrenice smo doživjeli preko EuroNews- a iz centra za izbjeglice. Sjećam se da je TV uvijek bio uključen. Živjeli smo u dva izbjeglička centra prije nego što smo se smjestili u Sion, u kojem živim od 1996. godine.

Nova zemlja, novi jezik i konačno mir! Bila sam veoma impresionirana mirom! Nema više bježanja, nema više zvukova granata, nema više sirena. Uprkos tome, sanjala sam nekoliko godina o svemu ovome. To se valjda zove posttraumatski stresni poremećaj.

Jedva sam čekala da krenem u školu gdje su me dočekali sa puno empatije, a učenje francuskog jezika je bilo prilično brzo. Moje djetinjstvo je bilo podijeljeno na dva dijela, prije i poslije rata. Moja mama je u Švicarsku stigla sa pozajmljenih 50 franaka u džepu. Bila je udovica sa 29 godina, troje male djece i sama na svijetu. Moje prve godine bile su mješavina emocija podijeljenih između trauma ovog rata i mogućnosti novog života koji nam se nudio. Osjećala sam ipak da sam malo drugačija jer sam bila svjesna da rat nije normalna stvar. Ali, kako sam se brzo integrisala osjećala sam se dobro, pa čak i na svom mjestu. Sion ostaje zauvijek moj grad, onaj koji mi je pružio mir i sigurnost.“

Ovako je Sedina Delić – Tanović odgovorila na naše pitanje “Po čemu pamtite prve godine u dijaspori?”, budući da je zbog nesretnih ratnih okolnosti 90-ih godina napustila Bosnu i Hercegovinu. Vezu sa Bosnom i Hercegovinom na početku je održavala uglavnom putem pošte Crvenog križa, a kasnije i telefonom.

“Sačuvali smo sva pisma mojih djedova, amidža i dajdži koji su bili zaglavljeni u srebreničkoj enklavi . U ljeto 1995. dobili smo zadnja pisma nazad. Nije bilo više primalaca.

Sedina Delić – Tanović

Ovi prvi kontakti su uvijek bili bolni. Kada je moja majka odlučila da se vratimo u BiH 1997. godine, bila sam jako uplašena i molila je da ne idemo! Bojala sam se da ćemo biti ubijeni. Međutim, ljeto 1997. bilo je najljepše u mom djetinjstvu! Moje dječije oči nisu vidjele posljedice rata, već samo ljepotu i duboku ljubaznost ljudi. Zaljubila sam se u svoju zemlju i svoj narod. Toliko sam je zavoljela da sam shvatila i prihvatila da je moj otac dao život za nju, za njen narod i za nas.

Ovo prvo iskustvo povratka bilo je snažno sidro! Od tada se vraćamo čim nam se ukaže prilika. Za mene, BiH predstavlja mog oca, moje očinsko naslijeđe. Volim sve krajeve naše zemlje, sve rijeke i planine, sve gradove i sva sela. Moja ljubav prema BiH je, od tada, samo rasla.”

 

Kako kaže Sedina, njena majka je kod kuće uvijek govorila bosanski jezik, učila ih jeziku i ispravljala kada bi pogriješili. Muzika je također mnogo pomogla da se održi veza. Sedini se sviđalo odrastanje između ove dvije zemlje i kulture, Bosne i Hercegovine i Švicarske. U svakoj od njih mogla je uzimati ono što je smatrala pozitivnim. Kako kaže, voljela je ići u školu, ali joj je nedostajalo mnogo informacija koje bi upotpunile njen identitet.

“Željela sam da upoznam bolje jezik, historiju i kulturu moje prve zemlje, međutim nismo imali nikakvo udruženje. Kako bi to nadomjestili, svake nedjelje je iz Ženeve dolazio mladi imam Ibrahim i učio nas našoj historiji i našoj vjeri. Bio je pravo svjetlo i inspiracija. Učinio je da poželim da naučim još više. On je bio prva veza između moje dvije zemlje. Naučio me da moj identitet nije ograničen samo na jednu stvar. Velika je sreća što sam uvijek bila okružena dobrim ljudima, zahvaljujući njima sam zaboravljala loše. Kasnije su na različitim događajima gostovali naši pjevači. To su bile prilike da upoznam ostale Bosance i Hercegovce u Švicarskoj. Vremenom su se kulturna udruženja sve više razvijala.”

Sedina je danas predstavnica stranih zajednica u gradu Sion, predsjednica bh. udruženja, članica komiteta Komisije bijelih traka i članica tima “Eho iz Bosne”.

BiH udruženje Sion prvestveno se bavi promocijom bosanskog jezika, bosanske historije i kulture. Za 11 godina svog postojanja, Udruženje se često uzima za primjer uspješne integracije, jer su se predstavnici naše dijaspore uspjeli prilagoditi uslovima života u Švicarskoj, švicarskim tradicijama i običajima, zadržavajući s ponosom rodnu kulturu koju dijelimo sa Švicarcima. Istovremeno, Echo iz Bosne” je plod našeg osjećaja revolta pred neprestanim krizama kroz koje BiH prolazi. One odjekuju u nama. Ono je i spoznaja da nas ima dovoljno da se naš glas čuje. Echo je glas nove generacije Bosanaca i Hercegovaca u Švicarskoj, a i šire.

Sedina Delić – Tanović

Uvođenje Bosanskog jezika u švicarske škole

LCO (Langue et Culture d’Origine) nastava jezika i kulture porijekla, nastala je od 1960-ih i 1970-ih u Švicarskoj, nakon velikih talasa italijanske i španjolske imigracije. To su obrazovne strukture koje organiziraju ambasade zemalja, ili udruženja. Kroz svoj sadržaj fokusiran na učenje jezika porijekla, ali i na kulturnu baštinu vezanu za ovaj jezik, LCO kursevi su mjesta koja nude idealnu teritoriju za prelaz između porodične jezičke prakse i školske jezičke prakse. Danas, u vrijeme kada se interkulturalnost i jezička raznolikost slave kao ključne vrijednosti škole 21. stoljeća, LCO kursevi predstavljaju strukture snova za primjenu u školama valorizacije višejezičnog govora.

LCO kursevi cijene maternji jezik učenika, omogućavaju im da razviju vještine korisne za usvajanje drugih jezika i važni su za izgradnju njihovog identiteta. Nastava se pretežno odvija u učionicama škola koje djeca pohađaju. Kako Sedina kaže, za sada se ovi kursevi održavaju u Zurichu, Neuchâtelu i Sionu.

U Neuchâtelu i Sionu Bosanski jezik priznaju kantoni, stoga Bosanski jezik od ove godine može biti dodan u dječije školske knjižice.

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Sedina Delić – Tanović

Sedina ističe kako je kanton Valais/Wallis pokušavao više puta stupiti u kontak s našim ambasadorima s ciljem ostvarivanja saradnje i razvijanja ovog projekta, međutim bezuspješno.

Ove godine nadležni organi odlučili su nagraditi desetogodišnji trud i zalaganje, te su pristali odati nam priznanje kao i ostalim državama koje imaju višegodišnje iskustvo. Tim činom omogućeno je da djeca na kraju školske godine imaju u svojim školskim knjižicama upisan Bosanski jezik.

 

Djeca su bogatstvo i budućnost svakog naroda, ljudi sutrašnjice i vođe budućnosti, zbog toga je ovo projekat na koji sam najponosnija. Priznati smo, ali iznad svega cijenjeni. Ja sam o tome sanjala kao mala, a moj sin će od 1. školske godine imati tu privilegiju.”

Sedina Delić – Tanović

BiH Udruženje Sion uključeno je i u kantonalni projekat sa visokom pedagoškom školom za razvijanje LCO. Predstavnici Udruženja će u narednom periodu održati sastanak sa nastavnicima italijanskog, španskog i portugalskog jezika, u svrhu razmjene ideja i iskustava, a sve s ciljem da se kreira katalog pedagoških aktivnosti koji će biti predstavljen i predložen svim ostalim zajednicama.

 

“Mi smo ustvari ambasadori Bosne i Hercegovine i posebno sam ponosna na ovo priznanje. Nama je to falilo u našem djetinjstvu, a mi smo to stavili na raspolaganje sadašnjim i budućim generacijama.”

Sedina Delić – Tanović

Sedina ističe kako je njen lični cilj da u narednom periodu u školski program bude uveden predmet historije Bosne i Hercegovine, kako bi nove generacije mogle učiti o raspadu Jugoslavije koji je kulminirao genocidom.

Sedina, također, navodi kako djeca koja su porijeklom iz Bosne i Hercgovine, a žive u Švicarskoj, svoje veze s domovinom održavaju redovnim putovanjima i posjetama porodici. Međutim, smatra kako bi u budućnosti trebalo biti još više razmjena kako bi otkrili Bosnu i Hercegovinu u cjelosti, smatra da bi se trebale promovisati školske razmjene dviju zemalja, razmjenjivati iskustva i zajedno graditi projekte svih vrsta.

Izvor: i-dijaspora