Britanska kraljevska obitelj kao “Firma”

Britanska kraljevska obitelj na godinu ugosti i zabavi više od 70.000 gostiju u svoje 32 luksuzne rezidencije, humanitarno djeluje putem čak 3.000 organizacija (čiji je patron) te odgovori na čak 100.000 pisama i čestitki iz cijelog svijeta. Uz to, prošle godine odradila 3.567 službenih angažmana.

Musić je rekao da su kraljevske dužnosti posao za neke članove kraljevske obitelji.

– No kako za koga. Za glavnih 10-tak članova to ponajviše jest. Ali ako gledamo sve one bratiće i sestrične s titulama vojvotkinja i vojvoda – oni imaju posjede, neke “državne apanaže” – za njih to jest lagodan život. Za glavnih 6,7 nije baš. Na račun protokola dnevnog i tjednog pojavljivanja, izrazito pažljivog migoljenja kroz različite krize i nevjerojatne lupe javnosti to nije nimalo zabavno. Kod pokojne Elizabeze II. bila je to više dužnost nego posao, istaknuo je.

Pedantni britanski statističari su izračunali da cijela obitelj, tijekom godine, radi tek svaki treći dan. U ponedjeljak pa tek u četvrtak. Lani su tako “za Firmu” odradili 85 od 253 radna dana predviđena u britanskom kalendaru.

– To je skoro kao zastupnik u Hrvatskom saboru, redovitiji naravno, rekao je Kardum.

Ako usporedimo obitelj Windsor sa zastupnicima u Hrvatskom saboru, moramo vidjeti koliku dobit ili korist ima Britanska država od obitelji Windsor, a koliko hrvatska država od pojedinog saborskog zastupnika ili Sabora kao kolektiva. Ti pedantni britanski političari rukovode se radnom teorijom vrijednosti pa gledaju jedinicu rada. Tako kažu da oni svaki rad bez obzira radi li se o kirurgiji na mozgu ili pletenju kapa – rezultira nekom vrijednošću i možemo naći jednu jedinicu pa ju množiti sa 100, 200. Pravo pitanje je kolika je dodana vrijednost od sata rada pokojne kraljice Elizabete, već puno manja od njenog sina sada kralja Charlesa III. ili zastupnika u Hrvatskom saboru, objasnio je Musić. 

Klikni na "like" i pridruži nam se na Facebooku

Tko tu od koga zapravo zarađuje?

Od poreznih obveznika kraljica na godinu dobije 76 milijuna funti, no zauzvrat, prema pisanju Forbesa, monarhija britanskoj ekonomiji na godinu doprinese sa 1,8 milijardi funti, od čega je 550 milijuna samo od turista koji hrle u London vidjeti kraljevsku obitelj. Nismo još ni spomenuli ostali “merchandising” od upotrebe njihovog lika i djela.

– Država je imala itekakvu korist – prije svega od nje. Tu isto moramo malo diferencirati nju i njezin brend naspram obitelji Windsor kao takve, rekao je.

– Možda je blasfemija, ali ljudi ne vole kad se o ljudima govori kao o proizvodu, ali u srži svakog brenda praktički je ista stvar. Imate nešto što u kontinuitetu isporučuje vrijednost. To čini autentično, to radi izrazito dobro u percepciji i na jako dugo vremenski rok. Ona je to radila. Na koji način. Najčešće se u tom kontekstu spominje riječ “decency” – to se u duhu našeg jezika preveli kao nešto između čestitosti kao ljudske kvalitete i pristojnosti kao načina ophođenja. “Common sense” – što ne bi svi pripisali aristokratu per se, što znači da je zdravorazumski reagirala u situacijama kad je to iziskivalo zdrav razum, nije bila nekontroliran vladar kakvih je bila gomila kroz povijest. Smisao za humor – što je isto srž britanskog bića i razlog zašto se to tako lijepo isprepliće s brendom Britanije kao takve – ona, Churchill, “Union flag”… I još se spominjala nadstranačnost. Ona je nevjerojatno uspijevala manevrirati tih 70 godina. To je radila u kontinuitetu, ne samo nakon 2. svjetskog rata, kazao je.

Uredno i zakonski regulirano financiranje

Kraljevsko kućanstvo je skupo za održavati. Jedan od glavnih izvora prihoda joj je državna potpora, tzv. Sovereign Grant. No, nije baš da država “poklanja” kraljici, tih 76 milijuna funti godišnje.

– Ima jedna lijepa izreka “Follow the money” i ona će nam prije reći tko je istinski suveren u nekoj državi nego ono što piše u nepisanom ustavu britanskom, nekodificiranom. Oni se uzdržavaju iz “Crown Estate-a” najmom, korištenjem pa i turističkim prihodima svoje imovine koja je rasuta po cijeloj Britaniji. To prvo ulazi u državni proračun, ne ide njima na račune. U teoriji kad bi tamo društveno tkivo pucalo mogla bi se izvršna ili zakonodavna vlast zainatiti pa onda dio toga sabotirati ili kompletno zatvoriti tu pipu. No ono što krasi Britaniju, a ona je u tome bila po mnogočemu esencijalna – to su nepisana pravila ponašanja. Kad je izbila kriza 2007. do 2008. i prateća recesija, oni su smanjili svoje rashode, bez pitanja, bez pritiska, shvaćajući da je to nek vrsta obaveze – tako i država pa i birači na kraju – shvaćaju da dok god imaju korist, dopuštaju tu transakciju i to preusmjeravanje. Prvo njihovog novca, ali koji prolazi provjeru i dio njega im se vraća, dok dio ostaje u proračunu. Dok god je ta ekonomska računica takva, nema tu ozbiljnijeg prigovora, objasnio je Musić.