NIHAD KANTIĆ ŠIKE: Moje patriotske pjesme slušaju sva tri naroda

Nihada Kantića Šiketa sreli smo u Švicarskoj, gdje je imao jedan od njegovih mnogobrojnih nastupa. Na samom početku upitali smo ga da li se sjeća kada je prvi put imao nastup u ovoj zemlji, na šta je Šike odgovorio:

-Uh, ovim pitanjem me sada vraćaš zaista u neku daleku prošlost, pa kada malo vratim sjećanja unazad, mislim da je to bilo 1987. godine u gradu Rošao. Sjećam se i vlasnika restorana u kojem sam pjevao. Zvao se Mića i bio je iz Srbije. Pored mene tu su bili još Snežana Đurišić i Radiša Urošević i bila je jedna predivna noć.

Da ostanemo još malo u prošlosti. Kako je došlo do snimanja Vašeg prvog albuma i sjećate li se svega vezanog za taj projekat?

-Ma, kako se ne bih sjećao, jer mi je to ujedno i najdraži album. Bio je to moj album prvijenac, kada sam tu veliku ploču dobio u svoje ruke i samog sebe čuo da pjevam sa te ploče, plakao sam kao malo dijete, ali od sreće. Album se zvao „Gdje je žena koju sam volio“, koju sam radio sa pokojnim Acom Stepićem u Beogradu. Ploča je odmah dobila zlatni status, jer je prodata u nekom tiražu od 70 hiljada primjeraka,  što je za jednog debitanta bio veliki uspjeh. Poslije toga dolazi album “Zakuni se da me voliš“, koji je prodat u 90 hiljada primjeraka i dobio sam platinastu, odnosno dijamantsku ploču.

Da li ste dobijali u to vrijeme procenat od prodatih ploča?

-Ne, nisam, ali u to neko zlatno vrijeme diskografije postojala je kultura i zakon, koji je pjevače tretirao kao estradne umjetnike, pa smo smo svi imali svoje tantijeme i sve je uredno stizalo na račun. Ja sam u to vrijeme od moje diskografske kuće RTV Ljubljana za drugi album dobio jako dobre pare, od kojih sam maltene napravio veliku kuću.

Da li u Vašoj fonoteci imate sve albume koje ste snimali?

-Imam i to zahvaljujući već pomenutom Aci Stepiću, koji mi je u Beogradu sačuvao sve te velike ploče ili LP kako su se zvale. Naime sve moje ploče su ostale u mojoj kući tokom rata u BiH, koju sam nasilno morao napustiti. Kada smo se Aca i ja sreli poslije rata u Beogradu on mi je dao sve te albume, koje sam radio sa njim. A, ostale sam kasnije dobijao od braće i sestara, jer su znali da to meni mnogo znači.

Svojevremeno je biti pjevač bilo zaista nešto značajno. Kako su Vaše komšije regaovale  na Vašu popularnost?

-Ja sam osoba koja nikada nije letjela visoko, ni tada, ali ni sada. Bila su to neka druga vremena, pa kada su mi se pjesme emitovale u radio programima ili kada bi me vidjeli na TV, zaustavljali su me i željeli da čuju informacije iz prve ruke. Tada sam ja u njihovim očima uspio mnogo više, već što sam ja tada mislio. I danas mi je drago sresti sve te ljude koji su bili svjedoci mog estradnog početka i svaki susret je na obostrano zadovoljstvo.

Da li ste se nekad bili zaljubili u neku pjevačicu?

-Iskren da budem, nisam. I dan danas sam zaljubljen u moju suprugu, koju neizmjerno volim, poštujem, cijenim. Kada sam je prvi put sreo, imao sam veliki strah da li ću uspjeti da je osvojim, da postane moje životna saputnica. Ja sam tip čovjeka koji je jako komunikativan i veoma brzo stupam u kontakt sa ostalim ljudima. Osvojio sam je na željezničkoj stanici u Tuzli, a biti pjevač amater koji dobro pjeva bilo je tada veoma popularno. Ustvari, osvojio sam je mojim glasom. Danas imamo dva sina, jedan je advokat, a drugi je profesor njemačkog jezika.

Da li biste sebe mogli zamisliti da uđete u „Zadrugu“?

-Ne, ni u kom slučaju. Bez obzira kako stojim finansijski, nema tog novca koji bi me natjerao da postanem dio tog ludila. Tu svako od njih mora da se ogoli do gole kože, a meni ne pada napamet da javnosti prezentiram stvari iz mog privatnog života.

Svojevremeno ste tokom rata u BiH snimili i album patriotskih pjesama?

-Da mislim da je to bilo odmah početkom devedestih godina, ali sam ga snimao vrlo studiozno. Vršio sam cenzuru tekstova, jer sam znao da će i rat jednog dana da stane, i nisam htio sebi da dozvolim da me neko zaustavi i kaže kako sam svojevremeno pjevao nacionalističke pjesme. Pjevao sam i snimao isključivo patriotske pjesme, koje nikog ne vrijeđaju. I danas se pjeva jedna od tih mojih pjesama,“Brčko moje, Brčaci te vole“, to je danas postala antologijska pjesma. Sva tri naroda je i danas vole i pjevaju. Na toj kaseti se nalazi i pjesma „Šta bi rekao Husein beg“  i svi su mislili da je pjeva Šaban Šaulić. Tada je ta kaseta sa tom pjesmom u ratu, zahvaljujući jednom generalu stigla i do ratnog Sarajeva. Svi su se divili toj pjesmi i tom glasu i niko nije mogao da odgonetne ko je pjeva. Međutim, moj veliki prijatelj i kolega Rizo Hamidović je to „provalio“, pa svima rekao da je pjevam ja.

Koja je po Vama u to vrijeme Vašeg početka estradnog života bila najljepša pjevačica na estradi?

-Ja sam nekako moju karijeru startao u vrijeme kada je krenula i karijere Lepe Brene. I ona i ja smo startali kao debitanti sa velikim pločama. Do tada su debitanti morali prvo da snime singl ili malu ploču sa dvije pjesme, ali kada su me čuli u Diskosu odmah su rekli da snimam album. I u tom periodu Brena je postala najzgodnija dama na estradi, a bilo je to mišljenje i drugih. Međutim, godinama se ukusi mjenjaju i ja bih danas tipovao na nekog drugog, ali s obzirom da je Brena iz mojih krajeva, i danas sam mišljenja da je bila najzgodnija.

Razgovarao: Bato Šišić