Feđa Dudić o odlasku iz Veleža, vremenu provedenom u Sarajevu…

Da su navijači Sarajeva umjesto čelnika kluba prije nekoliko mjeseci birali novog šefa stručnog štaba sasvim sigurno bi izabrali Feđu Dudića. Mladi bh. stručnjak sa Veležom je nakon mnogo godina, prvo izašao u Evropu, a onda i osvojio Kup Bosne i Hercegovine.

U finalu je Dudićev Velež savladao Sarajevo i već tada su mnogobrojni navijači bordo kluba spominjali njegovo ime kao idealno rješenje za klupu njihovog voljenog kluba. I njihova želja je ostvarena. Početak Dudićeve “avanture” u Sarajevu je bio kao iz snova.

No, koliko je fudbal nepredvidiv, ponekad i okrutan, osjetio je mladi bh. stručnjak na svojoj koži. Nakon sjajnih rezultata i igara na početku sezone došlo je do pada forme, pa i sreća je Sarajevu okrenula leđa. A i mnogi od onih za koje je prije par mjeseci bio najbolji stručnjak, okrenuli su mu leđa. Tako je u Bosni i Hercegovini gdje se na fudbal gleda kao borbu na život i smrt. 

Svjestan toga, nakon poraza u Kupu od Čelika, Dudić je odlučio podići sidro. A, za SportSport.ba je govorio o vremenu provedenom na klupi Sarajeva, o svom odlasku iz Veleža, ali i o mnogim drugim stvarima.

Za početak razgovora, vjerovatno i najlogičnije pitanje. Da li ste se odmorili?

“Odmorio sam se, malo više druženja sa porodicom. Nakon tri i pol godine kontinuiranog rada čovjek se malo i umori. Pogotovo jer klubovi gdje sam radio mnogo traže i dosta toga se nakupi. Tako da ovaj period mi dobro dođe kako bih napunio baterije.”

Rekli ste, klubovi gdje sam radio mnogo traže? Koliko to psihički utiče na trenera. Ne samo psihički, nego i fizički?

“Mnogo, mnogo. Velika potrošnja. Kada radiš u velikom klubu želiš da se dokazuješ i izvlačiš maksimum iz sebe. Moja posvećenost fudbalu je takva da sam što se kaže unutra 24 sata. Ne znam ni sam koliko sam pregledao utakmica u ove tri i pol godine, izanalizirao protivnika, tako da sve to ostavlja posljedice. Evo i danas, iako sam malo odmorio, desi se da ‘trčim' za laptop da skidam utakmice. Onda se sjetim da ne moram to sada raditi. Fizički također jako naporno. Znao sam doći kući nakon treninga pa kažem svojim da sam umoran kao da sam trenirao. Troši se čovjek i psihički i fizički, lagao bih kada bih rekao da nije tako”.

U uvodu razgovora, prije nego se dotaknemo Sarajevo, vratimo se Veležu. Nekoliko sjajnih sezona, velikih uspjeha i na domaćoj sceni, ali i u Evropi. No, ipak je došlo do razlaza. Niste nikada govorili o tome, a pričalo se mnogo toga.

“Nisam ništa govorio jer sam želio da klub ima mir, a i rekao sam predsjedniku i direktoru tadašnjem neka u javnosti bude da je sve do mene.  No, evo po prvi put ću reći kako je bilo, odnosno kako su tekli naši razgovori oko mog eventualnog ostanka. Nakon što smo osvojili Kup, očekivao sam da će klub me pozvati na razgovor i da će mi reći da kažem šta želim jer smo ostvarili najbolje rezultate u periodu nakon agresije. Iskreno, tako sam razmišljao u svojoj glavi. No, otišli smo u Banja Luku, pa onda nakon toga imali utakmicu sa Sarajevom, ali niko se po tom pitanju nije oglašavao. U međuvremenu se dogodio kontakt sa Sarajevom, no prvo sam otišao na Upravni odbor Veleža. Rekao sam šta želim i nije to bila samo finansijska lista želja za mene i stručni štab nego i lista pojačanja koja se trebaju dovesti jer bez pravih pojačanja Velež ne bi mogao nastaviti se razvijati putem kojim želi. Bila je ta lista od šest-sedam igrača i finansijski uslovi. Od devet članova Upravnog odbora dvojica su bila ‘za' ispunjavanje tih uslova. To je jedina istina. Nakon toga došlo je do licitiranja, pa nekih ponuda koje su sadržavale tipa moj otkaz nakon tri kola bez pobjede i slično. Nisam osjetio tu vid poštovanja koje mislim da zaslužujem zbog rezultata i stvari koje smo napravili. Mislim tu i na prodaju igrača od koje je klub imao velike koristi.

Nakon toga sam razgovarao sa Sarajevom i osjetio sam da me ljudi žele. Rekao sam i ranije da je za mene to izazov. Istina, dan poslije sam razgovarao sa predsjednikom Husnićem koji mi je rekao da će on takoreći na svoju odgovornost sam ispoštovati to što sam tražio, ali jednostavno to nije bilo to. Nekako sam vidio da je to na silu, da sam nekako to izgurao, a da nije posljedica neke zahvale za sve što sam napravio u tri godine. To je istina, a smetalo mi je najviše što se forsirala priča da sam ‘poletio' za novcima u Sarajevo, što nije istina jer ugovor u Sarajevu nije mnogo veći od onog u Veležu. A, evo, dokaz je i to da sam iz Sarajeva otišao bez odštete iako sam u ugovoru imao za naše prilike lijepu svotu ukoliko bi došlo do jednostranog raskida. Mislim da sam uz Mehmeda Janjoša jedan od rijetkih trenera koji se nije ‘naplatio' od Sarajeva. Sve to govori da je za mene Sarajevo prije svega bilo izazov i tako sam završio svoju epizodu. Toliko o tome, no želio bih i naglasiti da će period u Veležu za mene ostati uvijek u lijepom sjećanju. Povrijedila me ona situacija u Gabeli, ne što me neko prozivao, nego zbog toga što se Velež nije oglasio. Ali bilo pa prošlo. Parola na zgradi koju su mi postavili navijači Veleža je za mene neizbrisiva i ništa taj naš odnos ne može pokvariti”.

Jeste li u tim momentima razmišljali o riziku kojeg preuzimate. Odlazite iz jednog vida sigurnosti s obzirom na podršku koju ste imali u Mostaru, u jednu mogu slobodno reći najtežu stanicu za trenera u Bosni i Hercegovini. I da li vam je danas kada razgovaramo žao što ste prihvatili ponudu Sarajeva?

“Naravno da sam razmišljao o svemu. Tu noć kada sam razgovarao sa Upravom Veleža poslije sam razgovarao i preko skypa sa predsjednikom Sarajeva pošto je bio u SAD. Ta noć je mogu sada reći najteža u mojoj trenerskoj karijeri. Svjestan sam bio svega, ali jednostavno, prošao sam omladinsku školu Sarajeva, bio tu kao igrač i znao sam šta nosi Sarajevo. No, taj izazov u meni je bio možda presudan. Da kreneš dalje, da probaš negdje drugo nešto. Jer sa Veležom nakon izlaska u Evropu i osvajanja Kupa samo titula je dolazila u obzir. Realno, to bi očekivali navijači, ali s druge strane koliko je to doista realno?

Onda taj način razgovora sa Upravom Veleža i Upravom Sarajeva. Vidio sam koliko me doista žele, sve što sam tražio i dobio sam. Ali, opet kažem, taj izazov, pa onda i dolazak kod roditelja, otac je operisan, želio sam da budem i bliže njemu. A, da li se kajem s obzirom na razvoj situacije? Ne kajem se, radio sam s najboljom namjerom, pošteno i bez ijedne mrlje. To je iskustvo koje se ne može ničim platiti. Cilj je bio izlazak u Evropu i sada je Sarajevo dva boda od Evrope i uvjeren sam da će cilj biti ispunjen. Ništa ne bih mijenjao, možda ta jedna stvar u finišu utakmice sa Čelikom, pripremio sam izmjenu golmana ali Đokanović mi je tražio da ga mijenjam i odustao sam. Znao sam da Šahinović dobro brani penale i htio sam ga uvesti, ali desilo se šta se desilo”

Nakon dolaska u Sarajevo došlo je i do velikih igračkih promjena. Kako funkcionišu te stvari u Sarajevu, odnosno ko dovodi igrače, ko se pita za odlaske?

“Sarajevo je imalo lošu sezonu i klub je imao neke igrače s kojima bi raskinuo saradnju jer je bilo nezadovoljstva. Normalno je to da klub ima neki spisak igrača za odlazak, no onda trener daje zeleno svjetlo. Tako je bilo sa mnom, mimoišli smo se u neka dva imena, no ispoštovani su moji zahtjevi. Riješeno je mislim na način kakvom smo svi težili. Možda je bilo grešaka, ali u tom trenutku smo svi tako razmišljali. Što se tiče dolazaka svi smo radili na tome, znali smo koje pozicije i kakvi tipovi igrača nam trebaju. Sportski direktor je bio zadužen za te stvari, ali kada dođe do ozbiljnog kontakta uvijek me je kontaktirao i pitao da li sam zadovoljan sa tim igračem. Ali, pogledajte, doveli smo igrače koji su dominirali prošle sezone u Premijer ligi. Ne može Ikić koji je bio najbolji u Širokom Brijegu biti loš igrač ili Džafić koji je bio najučinkovitiji igrač sezone.

Pa imate tu Drobarova koji je igrač sa velikim iskustvom, onda recimo Čirjaka koji u Ukrajini i Bugarskoj igra zapaženu ulogu. Šta znam, Musu koji je igrao sjajno u Gorici i da ne nabrajam dalje. Pitanje je kako kvalitetni igrači ne pružaju ono najbolje u Sarajevu, a pružaju kada odu iz kluba. Bili smo onda i spletom raznih okolnosti primorani dovoditi igrače kada je prvenstvo počelo. Izdvojio bih Avdiju Vršajevića, koji je vrhunski profesionalac, ali nažalost, došla je povreda. No, vidi se da je igrao vani. Ne možemo mi govoriti da su to loši igrači i promašaji. Da nisu dali koliko mogu, to apsolutno i svjesni su oni toga. No, opet pitanje zašto u Sarajevu ne pružaju makimum, a kada odu pružaju. Bilo je grešaka, no išli smo normalnom logikom da dovedemo najbolje iz naše lige i iz vana ono što se može i što će biti pojačanje”.

Početak kao iz snova, ne samo sezone nego i prijateljski susreti. Euforija, nekoliko hiljada gledalaca na prijateljskim mečevima, tri pobjede u prvenstvu, no onda odlazak s Koševa kao nagovještaj ‘pada'. No, interesuje me da li ste se i vi opuustili, odnosno da li su te dobre igre i kod vas izazvale euforiju, što se ne bi smjelo dešavati?

“Biću iskren, ne ‘letim' nikad, čvrsto sam na zemlji, ali da sam pomislio ‘to je to', jesam. Nisam nikada to javno govorio, ali dalo mi je zanosa. Normalno je da kada ide tako dobro da u sebi pomisliš da to nisi mogao ni sanjati. Ali, da smo nešto lošije radili na treninzima, odgovorno tvrdim da nismo. Dobar potez je bio i odigravanje prijateljskih mečeva na Koševu, bio sam zagovornik te ideje i klub me je ispoštovao. Sjajne igre, pa onda i u prvenstvu protiv Sloge i Posušja. Nevjerovatna podrška, a žal ostaje što tu utakmicu protiv Tuzla Cityja nismo odigrali na Koševu. Pogotovo zbog toga što sam u utorak vidio kao da su počeli radovi, pa sam se pitao zar nisu mogli početi u četvrtak. Ali, dobro, tako je kako je. Odlazak s Koševa je nažalost nagovijestio lošiji period, ali ključni detalj je po meni odlazak Mujakića. Jednostavno, on je bio ključ za moju igru, moja shvatanja. Za taj visoki presing. Možda u nekim stvarima nije najbolji ali za moja shvatanja igre je bio idealan.

Kada je došla ponuda svi smo razgovarali, rekao sam da ulazimo u rizik. No, ljudi iz kluba su bili za to da se proda, a moram reći da ni Nihad nije bio stoposto za odlazak. Rekao mi je da mu odgovara stil igre, da se odlične stvari dešavaju u Sarajevu, no preko noći su obavljeni razgovori s njim i odlučeno je da ode. Želim mu sve najbolje, odličan igrač, vrhunski profesionalac a koliko je kvalitetan govori i da standardno igra u Turskoj. Nismo imali adekvatnu zamjenu za njega, nismo imali takav tip igrača. Onda povreda Aničića, pa smo prisiljeni da Drobarov igra pod tabletama za bolove. Trudio se, borio, ali ta povreda je ostavila traga, no bitno je znati da je igrao pod bolovima i moramo mu skinuti kapu. Đokanovića sam vraćao na neprirodnu poziciju, ali i sada mislim da na toj poziciji može napraviti sjajnu karijeru. Dobro, deficitaran je kod centaršuteva sa strane, ali drugim stvarima to nadoknađuje. Imali smo onda i Traku, koji je izašao iz povrede, pa se onda povrijedi i Musa. Spletom okolnosti ostanemo samo na Tomaševiću u zadnjoj liniji koji je igrao toplo-hladno, a njegova alternativa je Salčin koji je također muku mučio s povredama. Sve je to uticalo na rezultat.”

I u utakmicama gdje rezultat nije bio najbolji, znali ste dominirati, imati veliki broj prilika, pa pogođenih okvira gola. Jednostavno, lopta nije htjela u gol. Da li ste se nekad zapitali: ‘da li je do mene'?

“Jesam, kopkalo me stalno, pa zbog toga sam i otišao. Igrali smo napadački, radio sam ispravno i pošteno. Dobro, nije čovjeku svejedno kada vidi razne naslove u medijima o najneuspješnijem treneru i slično. I dobro, bodovno tako stvari stoje, ali treba vidjeti i način na koji smo osvajali ili gubili bodove. Sarajevo je recimo u šutiranju prema golu prvo u ligi, šutiranju u okvir gola drugo, po posjedu lopte drugo, pa po pogođenim okvirima gola ubjedljivo prvo. U 14 utakmica prvenstva i jednu Kupa pogodili smo 15 puta okvir gola, promašili tri jedanaesterca. Samo pogledajte sve te podatke, pa da li je trener kriv? Da je 30 posto tih stvari završilo u golu, bili bismo u samom vrhu.

Analizirao sam dosta toga i u šest utakmica smo zaslužili više, a samo u jednoj nismo i to protiv Veleža gdje je protivnik bio bolji, pogotovo u prvom dijelu. Tu nas je nagradilo, ali izgubili smo na neku nesreću dosta više. Mada uvijek kažem da sreću treba zaslužiti pa sam se zbog toga i pitao da li je do mene? Sloboda, Široki i Željezničar, uzimamo tri boda, a realno trebamo devet po svemu viđenom na terenu. Progutam nekako, ali onda se dešava Tuzla City i Sloga, pa zatim Čelik gdje kod 0:1 imamo nekoliko zicera, tri pogođena okvira gola. Dešavaju se takve stvari, ne možeš glavom kroz zid i jednostavno kažeš sebi da nije suđeno da se ovdje uspije.”

Pričamo o velikom broju propuštenih prilika, neiskorištenim jedanaestercima, velikom broju pogođenih okvira gola i sve to stoji, no interesuje me da li ste možda bili preofanzivni, odnosno da li ste više mislili na igru prema naprijed od one u zadnjem redu? Oba bočna mnogo više ofanzivno orijentisani nego defanzivno, pa onda Đokanović kao vezni na stoperu. Lopta ga ponese.

“Bilo je takvih priča i naših analiza. Uzmimo Tuzla City, od pet pogodaka nijedan nije bio iz te neke njihove tranzicije i naše preofanzivne igre. Loši smo bili u prekidama, iako smo mnogo na tome radili. Uglavnom smo golove primali na individualne greške i defanzivne prekide te bezazleni penali. Možda smo u nekim utakmicama liniju odbrane mogli korigovati, spustiti je malo pa da mi nekog iskontriramo. Bilo je tih nekih stvari, ali pravili smo analize i nismo golove primali zbog našeg ofanzivnog stila igre.”

Kroz razgovor smo spomenuli prelazak Sarajeva sa Koševa na Bilino polje. Sarajevo je odigralo dvije utakmice na svom terenu, a čak šest klubova nije nijedan, dok je preostalih pet igralo domaće susrete na svojim terenima. Koliko ovi podaci utiču na rezultat?

“Mnogo, ko god kaže drugačije, ne razumije se u te stvari. Reći će mnogi da je to traženje alibija, ali to nije tako. Pogledajte samo tabelu, Zrinjski je prvi, Široki drugi, Željezničar treći. Osim dobrih igara šta im je zajedničko? Igraju na svom terenu. Siguran sam da bismo na Koševu uz podršku kakvu smo imali na početku sezone, dobili Slobodu i Široki Brijeg. Imali smo mi podršku i u Zenici, ali nije to isto. Drugačije je i protivnicima igrati na Koševu. Kažem vam, ko god kaže da se traži alibi na ovaj način, on je fudbalski neznalac”.

Spominjali smo i Željezničar. Da li ste spavali nakon utakmice na Grbavici (2:2)?

“Imali smo prije toga Slobodu, vratit ću se na tu utakmicu i promašeni penal nakon kojeg nas napušta Kapić. To je mnogo uticalo na psihu igrača. Molio sam ga da to ne napravi jer sam znao kakva će to biti povratna informacija drugim igračima. Jednostavno, kad je god bilo gusto nakon toga, vidjelo se da niko ne preuzima odgovornost. Nakon tog penala i njegovog odlaska, kada god smo primili gol, više nismo izgledali kao na početku. Mi smo recimo protiv Sloge primili pogodak ali nije nas to ‘pomelo'. Borac je izjednačio na domaćem terenu pa nas ni to nije ‘pomelo'. Ali nakon njegovog odlaska igrači su jednostavno psihički pali, bježali su od odgovornosti. Razumijem ga, dobar je momak i dobar igrač, ali izdešavalo mu se svašta u životu i to je bio okidač. Molio sam ga ostane ali donio je odluku. Sad ću o ovom što ste me pitali.

Možda i najbitnija utakmica. Minut dva do kraja, imamo igrača manje, vodimo 2:0. Da nam je neko na poluvremenu ponudio bod, sigurno bismo ga prihvatili. Ovako, šta da kažem. Željezničar od te utakmice ulazi u euforiju. Odigrali su 2:2 na svom terenu i to sa igračem više, a mi smo napravili da su nam potonule sve lađe zbog 2:2 na Grbavici sa igračem manje. Ali, primilili smo golove u finišu i onda se tu jasno vidi taj kontraefekat. Da je bilo 2:2 onako u nekom normalnom razvoju događa mi bismo bili mnogo zadovoljniji. Ipak, neprespavana noć, sve se vrti u glavi. Taj razmaknuti zid, pa još neke stvari i sigurno je od te utakmice sve krenulo prema dole”.

Nekako se mogao steći dojam da su igrači Sarajeva nakon sjajnog uvoda u sezonu psihički pali. Kako kao trener uticati na njih u tim momentima recimo na treningu?

“Teško, vrlo teško, pogotovo nakon ove utakmice sa Željezničarem. Vi da ste gledali naše treninge imali biste dojam da sve funkcioniše fenomenalno i ako gledaš po treningu, a mislim da trebaš tako gledati, ne možes zamisliti da će na utakmici to izgledati drugačije. I onda krene utakmica, igramo dobro, dominiramo ali to ne iskoristimo, pa primimo gol i ne možemo da se vratimo. To je taj psihološki momenat. Primjer recimo utakmica sa Tuzla Cityjem. Prvo poluvrijeme igramo dobro, stvaramo prilike i imamo rupu od deset minuta. Dobro, dešava se ali mi nakon toga kao da nestanemo s terena. Jednostavno, izgubili su samopuzdanje, pogotovo nakon odlaska Kapića, vjerovatno i oni u svojoj glavi razmišljaju da će sutra morati napustiti klub ako promaše penal.”

Radili ste u GOŠK-u, da tako kažemo, jednom manjem ali sjajno uređenom klubu, pa onda u Veležu i na kraju u Sarajevu. Da li iz vaše perspektive važi ono što se priča da je Sarajevo najteži klub za trenera?

“Mislim da je to tačno. Mnogo faktora oko kluba utiče na to. Recimo, rijetko ko je pisao da smo na otvaranju sezone imali jedan od najboljih startova, a kada smo izgubili od Tuzla Cityja odmah priče i pisanja o najgorem porazu. Odmah se krenu kritikovati igrači, treneri. Mislim da klub po tom pitanju u budućnosti mora poraditi, odnosno da se treba imati ta neka bolja saradnja i sa medijima. Jednostavno, ako imaš neki cilj, a to je sada recimo izlazak u Evropu, ne možemo poraz doživljavati tragično. Onda ima pritisaka i od raznoraznih menadžera, imaju svoje ljude, nije njihov trener došao pa rovare i dosta toga. Zbog svega mislim da je Sarajevo najteži klub za trenera”.

Spomenuli ste i menadžere. Da li ste imali nekih pritisaka po tom pitanja? Mislim konkretno na menadžere ali i ljude iz kluba. Recimo da su insistirali da neko mora igrati?

“Na mene nije bilo pritisaka. Znam da je Emir imao razgovore sa nekim menadžerima po pitanju igrača. Apsolutno niko iz kluba nije nikada rekao da mora neko igrati. Strategija kluba je da se izađe u Evropu i po mogućnosti što više mladih igrača da dobije priliku. I vidjeli ste da su mladi igrači igrali. Na Grbavici smo recimo završili utakmicu sa šest igrača mlađih od 21 godinu. Ponosan sam recimo na to što sam dao Šahinoviću pravu priliku. Momak je veliki potencijal, ima i glavu što se kaže. Kada sam ga stavio u derbiju nisam se brinuo niti u jednom trenutku. Pritiska nisam imao ni od gospodina Mirvića. Uvijek je stajao uz mene, davao mi je podršku i kad je najteže bilo. Vidio je da radimo dobro i želim mu se zahvaliti, kao i svim uposlenicima kluba sa kojima sam imao sjajnu saradnju. Naravno, hvala i navijačima. Imao sam i od njih podršku kao rijetko ko. Također, želio bih reći i da je u Sarajevu fenomenalno raditi, nema se nikakvih problema, sve funkcioniše kako treba. Kada vidimo probleme sa kojima se susreću mnogi klubovi, onda treba biti pošten i reći da u Sarajevu nema nikakvih problema.”

Da li iz perspektive čovjeka koji voli fudbal, dakle ne trenera, mislite da mi u Bosni i Hercegovini, a prije svega navijači najvećih naših klubova, nekako na fudbal gledamo kao bitku na život i smrt?

“Apsolutno. Danas pobijediš odmah si najbolji svih vremena. Igrač zabije neki dobar pogodak i odmah je najbolje pojačanje. Sutra izgubiš, odmah si najveći levat, igrač onaj isti što je postigao sjajan pogodak odigra lošije, odmah je promašaj. Nemamo mjere nikakve. Evo, moj primjer je najbolji. Prva tri kola sam bio najbolji, onda malo kasnije najgori. Pogledajmo recimo Liverpool, koji ne stoji najbolje na tabeli. No, ne vidim nigdje da je Klopp za navijače neznalica, da mu mediji drže predavanja. Zašto smo u Veležu napravili rezultat? Zato što smo mi iz stručnog štaba imali podršku i kada nije rezultatski sve bilo sjajno. Naravno, treba neko iz kluba prepoznati da li određeni trener ima znanje da ostvari zacrtane ciljeve. Opet kažem, otišao sam svojevoljno, podršku od čelnika kluba sam imao, ali ta neka hajka oko kluba, pritisak toliki kao da sutra neće postojati. Nije dobro za klub. Rekao sam na jednoj press konferenciji, uživamo dosta u tuđoj muci. Ne samo u fudbalu, nego u društvu u cjelini. Definitivno, nedostaje nama te kulture navijanja, mnogo je primjera koji idu u prilog ovog što govorim. Volio bih da i ovaj naš razgovor utiče na navijače pa da na fudbal gledaju drugačije, a ne kao borbu na život i smrt.”

Za sami kraj, koliko sam shvatio u razgovoru, od juče ste službeno bivši trener Sarajeva. Kako ste se razišli? Ovo pitam iz razloga što se često na društvenim mrežama, forumima pa i na kafama govorilo o nekom ugovoru prema kojem vas čeka ogromno novčano obeštećenje ukoliko klub jednostrano raskine saradnju?

“Zaključilo smo sporazumni raskid ugovora, odnosno sa krajem mjeseca prestaje moj radni odnos i obaveze kluba prema meni. Dakle, imao sam ugovor prema kojem imam obeštećenje ukoliko me klub razriješi dužnosti. Mislim da sam i tu bio korektan, jer rijetko se prave takve klauzule, odnosno ako je ugovor dvije godine onda kod jednostranog raskida saradnje se isplaćuje kompletan ugovor. Stavili smo neku fiksnu odštetu, za bh. prilike sasvim solidnu, ali eto, mogao sam čekati da klub raguje, no nisam želio. Vidio sam da ne ide, odrekao sam se toga. Mislim da će svi pravi navijači to znati cijeniti. Prigovaralo mi se da dolazim u Sarajevo radi novca, a mislim da ovi potezi to demantuju. Radio sam u tri kluba, niti u jednom nema nikakvih repova iza mene. Iz sva tri sam otisao sam. I sutra gdje god budem radio, radit ću dok sam ja zadovoljan, a i čelnici kluba. Sada ću malo odmoriti, posvetiti pažnju više porodici. Sada samo o tome razmišljam, a kada malo napunim baterije, ponovo ću se vratiti. Neće me ovo pokolebati, iza mene je kontinuitet dobrog rada i vjerujem da se to cijeni. I naravno, za mene je najbitnije šta o meni misle igrači s kojima sam radio. Oni najbolju ocjenu mogu dati”.