AUTOR PROJEKTA ‘SNIPER ALLEY’ DŽEMIL HODŽIĆ ZA ‘SB’: ‘Mog brata su ubili oni što slave 9. januar’

Sniper Alley ili Aleja snajpera je naziv projekta koji je pokrenuo Džemil Hodžić iz Sarajeva u avgustu 2019. godine kako bi došao do fotografija brata koji je ubijen 3. maja 1995. godine snajperskim metkom sa Špicaste stijene igrajući tenis. Imao je samo 16 godina.

Fotograf Thomas James Hurst poslao je Hodžiću fotografiju koja je nastala 1993. godine, a na kojoj je njegov stariji brat Amel na proljeće prošle godine. Džemil je nastavio raditi na ovom projektu, rekavši „Moja misija izgleda završena, ali projekt nastavlja dalje. Naše putovanje se nastavlja, i dalje ćemo prikupljati i objavljivati foto-dokaze o životu djece u opkoljenom Sarajevu.“

U razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ Džemil povodom obilježavanja tzv. Dana RS-a kaže: „Taj neustavni deveti januar kao dan RS-a se na mene odražava kao i svaki drugi dan u godini, samo njihovo postojanje je produžena opsada i rat nad nama. Mi smo taoci zapadne politike i sa tim se borimo od 1996. godine. Samo što u ovom danu vidimo jedan viši nivo poricanja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Demonstracija zla koje nas okružuje. Sami vrh genocidne tvorevine je ponosan na zločine počinjene nad nama. To sve govori ko su oni i kakve stavove imaju oni koji su došli da to obilježe. Ja sve to vidim kao da slave nad mezarom mog rahmetli brata“.

Amel i Džemil Hodžić (Foto: Privatna arhiva)

Kao dječak od 12 godina ostali ste bez brata, štaviše bile ste u njegovom društvu kad je poginuo, na ogromnu žalost tog kobnog 3. maja 1995. godine snajperskim metkom s Špicaste stijene. Projekt „Sniper Alley“ ste pokrenuli kako bi došli do ratne fotografije starijeg brata Amela. Uspjeli ste doći do fotografije, ali ste nastavili dalje raditi na projektu kulture sjećanja i dokumentovanja slika iz perioda agresije na Sarajevo, ali i BiH. Šta je sljedeći korak, pretpostavljam da imate novih ideja?

Ne znam gdje početi kada su nove ideje u pitanju. Mogao bih dati otkaz i samo se ovim baviti i opet ne bi bilo dovoljno vremena da se sve uradi. Moram priznati da ovo sve uglavnom sam radim kada je uređivanje i arhiviranje fotografija u pitanju. Toliko toga ima počevši od filma, video iskaza, izložbi, sistematizacija arhive, knjiga i nadogradnje stranice u svrhu mapiranja svih fotografija koje imamo. Mislim da projekat kao projekat nema kraj i ne može imati neki krajnji cilj zbog jedne jednostavne činjenice a to je da se bavi historijom koja se sa vremenom dopunjuje i širi. Nikad ne znate šta se može ‘iskopati' recimo za deset godina. Samo juče sam pronašao tri nova imena. Jedina mana ili da kažem neizbježna okolnost jeste da nas ljudi napuštaju, umiru zbog bolesti ili starosti a sa njima umiru i njihove priče. To su ujedno i naše priče. Za neke stvari vrijeme nije problem ali za određene stvari kao u ovom slučaju kad su fotoreporteri u pitanju, oni koji su pokrivali naš rat, onda je vrijeme od krucijalnog značaja. Vrijeme je novac, kad bude više vremena bit će više rada na projektu. A ako bude novca onda će biti jos više dopuna i kreativnih ideja. Veoma jednostavna problematika.

Džemil Hodžić 1993. godine (Foto: Thomas James Hurst)

„Mog brata su ubili oni što slave deveti januar. #GenocidnaTvorevina, napisali ste na Twitteru 9. januara. Možete li nam reći kako se na Vas odrazilo ovo obilježavanje neustavnog Dana RS-a s obzirom da se ta sramna parada održala u Lukavici, nadomak Sarajeva?

Taj neustavni deveti januar kao dan RS-a se na mene odražava kao i svaki drugi dan u godini, samo njihovo postojanje je produžena opsada i rat nad nama. Mi smo taoci zapadne politike i sa tim se borimo od 1996. godine. Samo što u ovom danu vidimo jedan viši nivo poricanja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Demonstracija zla koje nas okružuje. Sami vrh genocidne tvorevine je ponosan na zločine počinjene nad nama. To sve govori ko su oni i kakve stavove imaju oni koji su došli da to obilježe. Ja sve to vidim kao da slave nad mezarom mog rahmetli brata. Sva fašistička politika na jednom mjestu, uživo na televiziji. Kome god nije jasno s kim mi živimo dovoljno je samo da pogledaju pet minuta ovog bala četničkih vampira. Imate na djelu kombinovane faze genocida, desetu i jedaneastu fazu u jednom. Poricanja i trijumf pretočeno u paradu jedne zločinačke politike. U toj tamnoj jazbini ne postoji opozicija i drugačiji pogled na našu budućnost. Kad je genocid u pitanju tu su ujedinjeni i istrajni u svojim nakanama. Da mogu ponovo bi isto uradili ako ne i gore. Sve od povoda proslave, ikonografije, gostiju, lokacije, ruske zastave, Noćnih vukova, Putinovih slika, njihovih govora i slavlja nad našim ubijenim, silovanim i zaklanim je protiv ustava naše zemlje i protiv svih normalnih demokratskih normi. Sotonsko orgijanje nad žrtvama. Kult smrti.

Tri decenije je prošlo od agresije na BiH. Nažalost, Dodik odlikuje Putina u momentu kad je cijeli svijet protiv čovjeka koji je odgovoran za rat u Ukrajini. Kako gledate na činjenicu da Zapad gleda šta se ovdje dešava, svjedočimo njihovoj „zabrinutošću“ za ove Dodikove nazovim incidente koji nisu nimalo bezazleni?  

Ja ovo vidim kao izdaju. Prije svega izdaju demokratije, poraz kako naše tako i njihove demokratije. Kao sto je Zelenski rekao u posjeti Bijeloj kući: „Vaše pare nisu milostinja. Vaše pare su investicija u globalnu sigurnost i demokratiju koju mi provodimo na najodgovorniji način“. Mene ne zanima njihova zabrinutost a ni milostinja. Želim da na nas i naše društvo gledaju kao što gledaju na svoje društvo i pravni sistem svoje zemlje. Na kraju krajeva, oni su nam i nametnuli taj ‘mirnodopski' plan i kako sad vidimo nefunkcionalni Dejtonski sporazum. Vide nas kao neku podvrstu, neku grupu ljudi koja nije vrijedna normalnih vrijednosti. Jednostavno to njihovo nereagovanje tako izgleda. Definicija diskriminacije. Ne možemo reći da ne vide ili da ne žele da vide šta se kod nas dešava. Lista je ogromna, od Dodika, Čovića, islamofobije i diskriminacije Bošnjaka u RS-u, odlikovanje Putina, Karadžića, slavljenje ratnih zločina. Spisak je ogroman a oni u biti ne mijenjaju ništa. Saopštenja su nebitna.

Amelova dženaza 6.maja 1995. godine (Foto: Sniper Alley)

Koga više briga za njihove isprazne fraze i lažnu zabrinutost. Oni ovo veoma lagano mogu da promijene, baš kao što su mogli promijeniti i devedesetih. Sjetimo se bivšeg visokog predstavnika pokojnog Peddy Ashdowna i kako je on djelovao. Veoma efikasno za razliku od racionalnog Nijemca. Prije 30 godina sam bio dijete i nisam znao a ni shvatao embargo na oružje i svu njihovu licemjernost kada je u pitanju Bosna i Hercegovina u periodu rata. Ovo što sada radi ured visokog predstavnika uz pomoć ‘naših' zapadnih, mi volimo reći partnera, saveznika, a u ovom slučaju ja bih ih nazvao saučesnicima u urušavanju demokratije je užasavajuće. Čisti horor. Oni uz pomoć RS-a, Rusije i ideologije Velike Srbije žele naš nestanak. Neko ko je preživio genocid i jedan krvavi pokušaj uništenja mog naroda ja nemam drugog objašnjenja. Govoreći iz iskustva, naši domaći, inostrani i skriveni dušmani ne spavaju.

Parafrazirat ću čovjeka koji Vam je ustupio fotografije Emila Grebenera, fotoreportera nekadašnjih „Večernjih novina“. On Vam je rekao, nemojte previše duboko da ulazite ovu priču, u smislu kako će se ratna tematika odraziti na Vaš život. Jeste li razmišljali o tome?

Htio bih da se ovom prilikom zahvalim heroju koji želi ostati anoniman. Ljudino, od srca ti vječno hvala. Svakodnevno razmišljam o tome šta mi je rekao. Mislim da je u jednom momentu rekao da će me ovo sve progutat. Što zbog prirode posla i samog sadržaja toliko i sama nepravda u našem društvu. Najgora je letargija i nezainteresovanost institucija koje čine da se osjećate napušteno. Iskreno, svaki dan pokušavam da shvatim kako se ovo odražava na moj život. Veoma moguće da je sad već kasno da bih stao. Nema nazad. Nakon tri godine sam još više dužan da nastavim zbog svega sto je skupljeno i sačuvano. Kao što video igrice mijenjaju kako naš mozak funkcioniše i kako neka osjetila vremenom otupe, e tako i ovo utiče na moje rasuđivanje stvari i pogled na život. Kao da se empatija počela vremenom povećavati i kao da su neka osjetila počela biti izražajnija.

Možda nije fer ali sam se pronašao da često osuđujem ljude i okolinu kroz projekat. Ja razumijem da ljudi nisu preživjeli što i ja i da su nam pogledi drugačiji. Možda ih ne zanima tema rata i to je u redu, stavim vas u određenu kategoriju i idemo dalje. Ali isto tako oni mogu i moraju razumjeti mene da me apsolutno ne zanima kad je njima kafa nedovoljno jaka ili kada im neko oduzme parking mjesto pa nas maltretiraju po Fejsbucima i Instagramima. To njihovo kmečanje je patetično a opet kažem hvala Bogu pa im je to najveći problem. Bilo bi lijepo da povremeno zapjene protiv politika koje se vode protiv nas a oni ipak biraju da urlaju na nerelvantne sitnice. Takve nećete vidjeti na protestima ispred OHR-a. Nekad imam osjećaj da oni više energije potroše na eseje o nekoj nepravdi, koje su duše slatke, doživjele taj dan nego kad ja pišem o poginuloj djeci koja su raskomadana gelerima. Na žalost, jako je puno takvih ljudi, prijatelja, porodice, poznanika i s vremenom imam sve manje i manje poštovanja prema njima, kao ljudima, profesionalcima, Bosancima.  Totalno nekorektno ali je to jednostavno tako, jače je od mene.

Živite i radite u Dohi. Imate porodicu, djecu. Sin se zove Amel kao amidža kojeg, nažalost, nije upoznao. Kako odgajate svoju djecu, šta im govorite o Sarajevu, i Bosni koja je lijepa zemlja, ali napaćena, opterećena teškom prošlošću, teškom današnjicom?

Iako živim van BiH ja jednostavno ne osjećam da sam udaljen i ne svrstavam sebe u klasičnu kategoriju dijaspore ma šta god to značilo. Mi svake godine dođemo na godišnji odmor i nekad ostanemo i po tri mjeseca tako da djeca nisu uskraćena Bosne i Sarajeva. Svjesni su oni situacije i upoznati su sa prošlošću. Najstarija kćerka ima 15 godina a Amel ove godine, ako Bog da puni, 13 i kako su stariji tako s vremenom dolaze na red i neke teže teme i naravno rat, genocid, opsada i sam projekat. Već jako dobro poznaju i razumiju našu historiju i sve što smo proživjeli kao država.

Postoji taj teret na nama roditeljima da prenesemo na njih stvari koje su se nama desile da ih oni ponovo ne dožive a isto tako želite da izbjegnete pretjerano opterećivanje. Pokušavamo pronaći neki balans. Želite djeci dati normalno djetinjstvo iako je to iz moje perspektive mač sa dvije oštrice. Znate, ja imam pet kćerki i moja je dužnost da ih naučim da naše komšije čekaju momenat da ih siluju i zakolju. Koliko god to brutalno zvučalo i nekome neprihvatljivo zamisliti, ja i moja žena, mi kao narod, nemamo taj luksuz da se opet opustimo uz ovakav komšiluk. Ti neljudi čak to i ne kriju, sami oni nam pomažu u toj edukaciji. Surovo jeste ali je to naša realnost.

(Foto: Muzej ratnog djetinjstva)

Sastavni dio naše posjete domovini pored planina, jezera, raznoraznih znamenitosti, zabavnih parkova, je takođe Srebrenica, Muzej devet heroja, Mezarje Kovači gdje je i Amel ukopan, Muzej ratnog djetinjstva gdje je Amelova lehva izložena, pa onda Spomenik ubijenoj djeci i mnogi drugi nezapaženiji detalji iz opsade grada i rata generalno po cijeloj državi. Ali kao što sam rekao, to se dozira da ne bi izgubilo smisao ili da greškom djeci ne dojadi. Poslije posjete Srebrenice odete vozom do Mostara pa na neki način ‘ublažite' svo zlo koje su vidjeli. Želite im sve najbolje u najboljoj državi na svijetu koja je prošla nešto najgore što ljudski rod može uraditi.

Ne sumnjam da stalno komunicirate sa mnogim ljudima. Imate zavidnu arhivu fotografija, ratnih priča. „Ja ponovo proživljavam rat samo sada kao odrasla osoba, zvuči destruktivno, ali vjerujte nije. Naprotiv. Mislim da je u mom slučaju to nešto što bi se moglo nazvati post traumatični rast“, rekli ste u jednoj izjavi za medije. Da li ima neka priča koju bi voljeli ispričati čitateljima „Slobodne Bosne“, neki momenat, situaciju…

Satisfakcija je pomoći da neko nađe svoju sliku iz rata. Apsolutno znam kako se ti ljudi osjećaju zato što sam i sam prošao kroz to. Sjećam se da su mnogi pronašli svoju sliku prije mene i to mi je davalo dodatnu motivaciju da nastavim dalje. Toliko reakcija pristigne na mail i u privatne poruke na platformama socijalnih medija da je teško izdvojiti jednu priču ili situaciju. Sve su na svoj način bitne i pune života. Od onih da vam srce pukne do onih gdje ne možete prestati plakati od sreće. Osjećam se privilegovan zbog toga, zbog svih neispričanih priča od strane novinara, fotoreportera i onih koji su preživjeli rat, djece, sad već odraslih ljudi.

Mamina rečnica koja je ostala zauvijek urezana u mom pamćenju

Htio bih ovu priliku iskoristiti da podijelim jedan momenat u vezi moje mame. Iako je nemoguće da joj se odužim za bilo šta u svom životu ali želim bar na ovaj način da istaknem njenu ulogu u ovom projektu. Od samog početka misije osjećam da nisam dovoljno uradio za nju.

Kada je Amel rahmetli pogođen u prsa kao što sam već govorio mama je pokušala da ga spasi. Pokušali su i doktori u bolnici. Neuspješno. Vratili smo se kući i u svoj toj nesreći i muci mama je rekla jednu rečnicu koja je ostala zauvijek urezana u mom pamćenju. „Hvala Allahu pa sam bila kući da ga vidim zadnji put i da je umro na mom krilu“. Jako dobro pamtim taj momenat i mogu da kažem da je takav stav i pristup životu nešto što me vodilo kroz život. Moguće tada nisam bio svjestan važnosti izrečenog ali je uvijek bilo tu negdje u podsvijesti. Poslije sam u životu to isto vidio u svim drugim majkama koje su se borile protiv genocidaša. Žene heroji, žene koje su se bez predaha borile za istinu i pravdu. Majke Srebrenice su moje majke zato što me jedna takva gromada i odgojila. Snaga imana naših majki je nešto što je sačuvalo ovo društvo. Njihova istrajnost i hrabrost na putu istine su bili ključni element za očuvanje naše historije i zajednice kakvu imamo danas. Mi smo okruženi herojima a nismo toga ni svjesni. Na izgled mali ljudi a u stvarnosti divovi.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)