DRAGIŠA NEDOVIĆ, AUTOR BEZVREMENSKIH PJESAMA: Ubijali se zbog njegovih hitova

Dragiša Nedović je bio tekstopisac, kompozitor i muzičar. Talentirani Kragujevčani je u brojnim pjesmama oslikao predjele, običaje i vlastite doživljaje kroz stih. Putovao je diljem bivše Jugoslavije i bilježio misao da mu ne „utekne“ na raznim papirićima koje bi mu se našli pri ruci. Komponovao i na svoje tekstove, ali i na izvorne stihove. Njegovo stvaralaštvo imalo je iznimni značaj na očuvanju jugoslovenske kulturne baštine u narodnoj muzici.

„Taban fijaker“

Dragiša Nedović rođen je u Kragujevcu 1916. godine u mnogobrojnoj, ali i siromašnoj porodici. Nakon izučenog mašin-bravarskog zanata sa svojom oronulom gitarom i 16 ljeta, kreće na put „taban fijakerom“. Usput bi pisao stihove i komponovao. Dolazi do Bosne gdje je prvi put izvodio pjesme „Teško mi je Šumadiju ostaviti“, „To je moja Šumadija“ i pjesmu koja je zapravo autobiografskog karaktera „Siromah sam druže“. Njegove pjesme prihvataju gdje god bi ih otpjevušio uz gitaru. Taj stih se narodu dopadao. Stvara bezvremenske numere „U lijepom, starom gradu Višegradu“ koju je naslovio „Jutros rano“ i iz koje je, kasnije, pri snimanju izbačena peta strofa, a u njoj se obraćao voljenoj ženi Kiki iz Višegrada.

Potom su nastale njegove pjesme „Prođoh Bosnom kroz gradove“, „Višegrade grade“, „Negdje u daljini pogled mi se gubi“, „Karanfil se na put sprema“, „Dođe jesen, ja se ne oženih“, „Tekla reka Lepenica“… Pri boravku u Dalmaciji stvara pjesme „O, lipa ti neznanko“, „Kad si bila mala Mare“, „O, brodiću beli“, „A, ća, ća su momka dva“… Gdje god bi se našao i boravio njegova djela su dobivala na uticaju i značaju na okolinu. Vrativši se u rodni Kragujevac, kao već poznata osoba po svojim pjesmama, i tamo svira i pjevuši da bi 1941. godine bio odveden u Šumorice na strijeljanje. Na sreću jedan oficir ga je prepoznao i poštedio smrti, ali ga je poslao u njemački logor u Dormagenu, gdje je zadržan četiri godine.

Ratna razaranja su mu uništila dosta rukopisa, osim onih koji su slučajno ostali u njegovom starom, plavom koferu. Između ostalih tu su se našle pjesme „Obraše se vinogradi dole kraj topole“, „Stani, stani Ibar vodo“, „“Aj, idemo Radom“, „Na Moravi vodenica stara“…

Umro u 49.

Nevjerovatan dar sobom je nosio Dragiša. Kažu da je od rođenja, kako je naučio pisati slova, počeo i da piše poeziju. Kasnije poznat kao čovjek u crnom odijelu, sa šeširom na glavi i gitarom preko ramena. Samouki tvorac brojnih pjesama koje su potpisane kao izvorne narodne pjesme, a one su zapravo nezaboravne pjesme malo poznatog autora, ili pak već zaboravljenog. Dragiša Nedović je obolio još 1950. godine od tuberkuloze, ali je umro u 49. godini života te 1966. od srčanog udara. U rodnom Kragujevcu pokopan je uz pjesmu o harmonici čije je stihove sam napisao, a to mu je bila i osobna želja.

Pod embargom

Svojevremeno deset godina je pjesma Dragiše Nedovića „Pluća su mi bolna“ bila pod embargom koji je dao Tito. Razlog je bio taj što su se ljudi ubijali slušajući ovu tešku, emotivnu pjesmu. Oživjela ju je Jovanka Broz kada je sama oboljela od tuberkuloze, a pjesmu joj je otpjevala Nada Mamula.

800 pjesama

Univerzitetski profesor i muzičar Dragoljub Bataveljić izučavao je decenijama djela i fenomen Dragiše Nedovića. A sve zabilježio u tri knjige gdje se spominje 800 pjesama.

„Oduzeto“ autorstvo

Tradicionalni motivi i maštovitost tekstopisca uticala je da mu jednostavno bude oduzeto autortstvo jer su svi bili ubjeđeni da pjevaju izvornu pjesmu koja je potekla iz naroda.

Piše: Jasna Durić