KO SE NE BI SJEĆAO SENE INTERNET: Minka Muftić je sve predvidjela, od ljudi su napravljeni automati

Minka Muftić je još uvijek glumica u Narodnom pozorištu u Sarajevu i predaje na, kako kaže, “mojoj akademiji na kojoj sam i sama završila svoje školovanje”.

-Na Akademiji scenskih umjetnost predajem predmet govora. Mjesec maj je mjesec kada su uveliko ispiti tu, odnosno pojačani su, a u Narodnom pozorištu su u toku probe predstave „Mišolovka“ Agate Kristi. To je najdugovječnija predstava na cijeloj planeti, to je predstava koja se u cijelom svijetu igra već punih 60 godina. Ljudi odlaze, dolaze i prolaze, ali „Mišolovka“ je nonstop na reportoaru. To je ono što je trenutno najglavnije u mom poslovnom životu, a prije par dana snimala sam jednu veoma lijepu reklamu za neke domaće proizvode. U toku su, da tako kažem vruće pripreme za jednu dječiju predstavu. Ja inače jako mnogo volim poeziju i našla sam jedan divan prepjev Grimove bajke „Vuk i sedam jarića“, a sa jednom veoma plemenitom poentom, porukom da lijepo i dobro uvijek pobjeđuje. A, i privatno imam dosta zahtjevan splet okolnosti, tako da mi eto, nema ni kad biti dosadno, nemam kad da stanem. Ali, iskreno i ne žalim se.

Rekli ste da predajete na Akademiji, možete li povući paralelu između Vaše generacije i generacije kojoj predajete, budućih glumaca?

-Obzirom da imam kćerku koja ima 19 i pol godina, a i decenijama sam okružena generacijama ljudi koji na moje oči stasavaju u mlade ljude, a tokom njihovog četvorogodišnjeg studiranja, moram da priznam da su razlike uočljive. Ja iskreno mislim da je čovječanstvo unazađeno velikim napretkom tehnike, naravno ima tu i dobrih strana i korisno je. Ali, sa druge strane, baš kada je u pitanju odrastanje mladosti, pa i kada je u pitanju ova moja profesija, sve se eto nekako servira na tanjiru, jezik i mozak se sve manje koristi, kreativnost i maštovitost polako bivaju limitirani. A, to je ono što je meni baš jako, jako žao. Taj internet je svojevremeno i smišljen da od čovjeka polako prave automat. Fokus je smanjen, nema koncetracije, stalno misli i oči lete ka mobitelu. Danas se do svake informacije i svakog podatka veoma lako i brzo dođe, a to na neki način ipak nije ni dobro. Ja sam od onih ljudi koji još uvijek voli otvoriti riječnik i potražiti značenje neke riječi, otvoriti enciklopediju potražiti neke podatke. Prelako se dolazi do rješenja, malo koristimo svoje vlastite kapacitete, a sve što se ne koristi počne stagnirati, pa potom retardirati.

Da li ste stroga profesorica i šta očekujete od Vaših studenata?

-Očekujem da odgovore na svoje zadatke, očekujem i volim prije svega da su moralni. Bez obzira na zadatke i ona materijal koji se obrađuje tokom semestra i studiranja, jako se trudim da se dodirnemo etike, morala, čudoređa, da se mladi ljudi nauče tome šta ne valja, šta valja. Kada se tom vještinom ovlada, ovladao si onda svime u životu.

Rekli ste da imate odraslu kćerku, kako ste je tokom odrastanja odgajali, šta ste joj savjetovali?

-Sada kada ja nju pogledam i, sama se iznenadim i pozitivno i negativno. Nemoguće je i kakav god da daš temelj, jednostavno društvo ima svoj utjicaj, i to veoma jak. A, upravo zato što u tom periodu socijalizacije i svega ostalog čovjek je najtananiji, najlabinliji, najotvoreniji za sve uticaje. Ja sam njoj rekla da svako mora proći svoj put, bez obzira na trud i zalaganje, bit će onako kakva joj je sudbina. Ja sam nekako fatalistički u tom smislu, mislim da je kreirano za nas, da su kreirani naši životi, da su duše koje su došle na ovaj svijet, došle sa određenim zadacima. Mi možemo dubiti na glavi, pa stvari koje se trebaju desiti ne možemo da promjenimo. Mogućnosti izbora su nam dati, kao lepeza u ruci. Trudim se da bude moralna, da bude poštena, da bude osoba na svom mjestu, ali ne može se živjeti ni za koga. Ona sama odlučuje na kraju.

Da li je talentom „povukla“ na mamu?

-Po pitanju umjetničkog dijela mog života, ona nema tih pretenzija, a zbog toga se zahvaljujem dragom Bogu.

Mnogi mladi ljudi žele da budu glumci, a onda im drugi postavljaju pitanje, od čega će da žive? Da li je to zaista tako po pitanju dobijanja uloga, zapošljavanja?

-Ja, ne mislim da je to tako. Do stalnog zaposlenja nije lako doći, a u ovom poslu to nikada nije bilo lako, ali nije lako ni u nekom drugom zanimanju, a posebno danas. Nije ovo lijepo Titovo vrijeme, kada si znao, završiš mašinstvo i znaš da ćeš dobiti posao. Ovo je ustvari doba borbe u svakoj sferi života, pa i zapošljavanja, ovo je jedan težak period za cijelu civilizaciju. Ali sa druge strane, danas mladi glumci, pjevači, umjetnici, pa ta neka zanimanja influenseri, blogeri, pa ta neka zanimanja za koja ja uopšte ne znam ni šta znače, imaju priliku da se predstave cijelom svijetu u jednom momentu. Danas se online rade audicije, sada je mladim iz te branše sve dostupno, uvezuju se sa znanim i neznanim iz cijelog svijeta. Danas je njima mnogo lakše da rade i da zarade već što je nama bilo. Dakle, i mladi glumci imaju perspektivu. Imamo masu televizija, svi na neki način hajruju nešto, pa tako da oni koji postavljaju to i takvo pitanje nisu u pravu.

Kojoj ulozi ste zahvalni na popularnosti?

-Kod nas su još uvijek jake televizijske serije, pa je meni, hajde da tako kažem ,„Viza za budućnost“ pomogla na opštoj popularnosti, u ulozi Sene internet. Ali, meni je isto tako veoma, veoma drago kada me neko sretne i kaže mi da sam bila dobra u tom i tom pozorišnom komadu. Tada znam da me ljudi prate i u nekim drugim dijelovima mog glumačkog života. Bilo je tu i nekih filmova, serija.

Imate i vlastitu seriju sa kojom putujete i nastupate kako u regionu isto tako i u Evropi?

-Da riječ je o „Koza Nostri“, pa ona danas ima i svoje fanove, stranicu. To je jedna slatka predstava koju moja kolegica i ja odigramo za našu dušu i sa velikom ljubavlju.

Imate dosta obaveza, da li imate vremena za odmor, ako da kako se odmarate?

-Kad god stignem odem na jogu, to je nešto što volim. A, ustvari ne znam ni ja sama kako se odmaram.

Razgovarao: Bato Šišić