Fale nam rebra, živci i pravda

“Sa tabletama liježem i ustajem”, kaže 64-godišnja Milojka Antić, nekadašnja zatočenica logora u Čelebićima. U tom selu, nedaleko od Konjica, na jugu Bosne i Hercegovine (BiH), provela je 77 dana.

Bila je silovana, mučena i zlostavljana.

Do 1992. godine, Milojka je živjela u selu Idbar, naseljenim većinski bošnjačkim stanovništvom. Sa još 240 mještana srpske nacionalnosti iz nekoliko sela u okolini Konjica, šezdesetak kilometara od Sarajeva, je bila žrtva pripadnika teritorijalne odbrane i ministarstva unutrašnjih poslova.

Među njima je bio i Kemal Mrndžić, bivši nadzornik logora koji je 17. maja, uhapšen u Bostonu, u Sjedinjenim Američkim Državama.

U logor je odvedena 15. juna 1992. godine. Kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) optužena je da “krije radio stanicu”.

Logor je bio smješten u hangarima bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA).

U hangaru šest, prema presudama Haškog tribunala, mještani su zlostavljani, a 48 ih je ubijeno u periodu od 25. do 27 maja. 1992.godine. Tek rijetki 31 godinu kasnije žele govoriti o tome.

O silovanju i drugim oblicima fizičkog zlostavljanja Milojka Antić je 2007. godine svjedočila i pred Tribunalom u Hagu.

Tri decenije kasnije i dalje trpi posljedice i plačnim glasom kaže:

“Liječim se od raka dojke, otišla sam psihički dosta, to mi je najgore. Teško se nosim, mislila sam da će to vremenom pomalo izlaziti iz čovjekove glave, iz misli, ali sve, kako se stari, sve što više koja godina prolazi, sve je teže”, priča ona.

Mrndžićevog prezimena se ne sjeća, jer su zatočenice, kako kaže, mogle da čuju samo stražare koji su ih čuvali.

“Mi smo bile na samom ulazu. Tu je bila kasarna, vojska. I mi smo bili u portirnici na samoj kapiji, a tamo su hangari bili po krugu i muškarci, u tim hangarima gdje se prije držala municija. Tako da bi mi vidjeli samo ko ulazi na kapiju i izlazi i onda ko nama dođe”, ističe Milojka.

Međunarodni krivični sud Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio je da su stražari logora Čelebići počinili brojna ubistva, silovanja, te da su se bavili torturom i drugim oblicima progona srpskih zatvorenika u logoru.

Tri Mrndžićeve kolege stražare osudio je MKSJ nakon suđenja u Hagu na kojem su preživjeli svjedočili o mučnim uslovima u logoru. Prema presudi, brojni preživjeli su od tada identifikovali Mrndžića kao umiješanog u premlaćivanje i druga zlostavljanja koja su tamo počinjena.

Premlaćivanje, oduzimanje dokumenata, novca i zlata

Borislav Gligorević rodom je iz sela Bradina kod Konjica. U logor Čelebići je odveden 25. maja 1992. godine. Sa njim su bili supruga, sin i kćerka.

“Skupili su nas, došli su sa kamionom Zastava, i potrpali nas. Odvedeni smo- sin, kćerka, žena i ja. Sin je imao tada 20 godina. Svi smo nekim čudom preživjeli”, kaže on i dodaje:

“Čim su nas zarobili počelo je premlaćivanje. Uzeli su nam sva dokumenta, pare, zlato, sve što smo imali. U Bradini su nas natjerali da se skinemo do pasa i počeli udarati. Onda kolima do Čelebića, pun kamion nas je bilo. Odatle su nas odveli u šesticu, to je jedan hangar limeni 30 puta 50 metara. Ja sam tu proveo tri mjeseca”, kaže Gligorević.

Iz logora Čelebići, Borislav je premještan u logor Musala u Konjicu, gdje je nastavljeno, kaže, premlaćivanje.

“Uvečer bi se iskupili i odvodili pojedinačno ljude. Koga su god izveli, nije se mogao sam vratiti, nego su ga unosili. Tu je više od dvadeset ubijeno. Tukli su nas, nema čim nisu. Palicama. Onda je 12. augusta došao Crveni krst da nas obiđe. Mi smo pokazivali modrice po tijelima. Oni su to osluškivali i kad je Crveni krst otišao, onda je opet bilo premlaćivanje do iznemoglosti”, prisjeća se Borislav.

O svemu što je preživio je davao izjave, kako kaže, policiji i SIPI (Agenciji za istrage i zaštitu BiH).

Dvije godine i pet mjeseci u logoru

U logoru Čelebići je bio i Slobodan Mrkajić. I on je uhapšen 25. maja 1992. godine. U sedam logora na području Hercegovine je bio, kako kaže, dvije godine i pet mjeseci.

Za RSE navodi i da mu je cijela familija bila u logorima, a kum zaklan u selu Bradina. Danas živi u Rogatici, u bh. entitetu Republika Srpska (RS), oko 150 kilometara od rodnog sela.

“Ja sam situiran, ali fale mi živci, fale mi rebra, fali i što su mi zube vadili, klali i pucali u čelo. To je problem. I sad zamislite, tog što je udarao nogama, kauciju da može da otkupi. Kako da budem zadovoljan da se život i rebra plaćaju kaucijom, kako?”, pita se Slobodan, aludirajući na to da je uhapšeni Kemal Mrndžić, nakon prvog pojavljivanja pred federalnim sudom u SAD, 17. maja pušten uz kauciju od 30.000 dolara.

Slobodan je imao i srčani udar, a u vrijeme zarobljavanja je imao 32 godine.

Kaže da, uprkos svemu, zajedno sa logorašima iz sve tri nacije- Bošnjaci, Srbi i Hrvati, obilazi nekadašnja stratišta.

“Bez obzira na sve, imam najbolje prijatelje, školske drugare, Bošnjake”, dodaje on.

Zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti je svjedočio i pred Sudom BiH.

Sjedinjene Američke Države su nakon hapšenja Kemala Mrndžića pozvale sve bivše logoraše iz logora Čelebići, članove njihovih porodica koji imaju informacije o logoru ili pitanje o ovom predmetu da se jave kancelariji federalnog tužitelja.

Milojka Antić kaže da za RSE da joj je zdravlje ugroženo i da se ne može odazvati, dok Slobodan Mrkajić ističe da će se odazvati, jer mu je to, kako kaže dužnost.

Preživjele žrtve logora u Čelebićima se svake godine 25. maja okupljaju u Bradini kod Konjica gdje polažu cvijeće za nastradale u logoru.

Ko je Kemal Mrndžić?

Prema sudskim dokumentima, nakon završetka rata, istražitelji MKSJ-a su razgovarali sa Kemalom Mrndžićem u Sarajevu i navodno ga optužili da je umiješan u zlostavljanja u Čelebićima.

Mrndžić je potom smislio plan za bijeg iz zemlje tako što je prešao granicu u Hrvatsku i navodno se prijavio kao izbjeglica u Sjedinjene Države koristeći izmišljenu priču, navodi se u saopštenju Ministarstva pravosuđa SAD-a.

Uhapšen je zbog navodnih lažnih tvrdnji o progonu kako bi postao izbjeglica Sjedinjenih Država, a kasnije i državljanin SAD.

Navodi se da je u svom zahtjevu za izbjeglištvo i intervjuu lažno tvrdio da je pobjegao iz svog doma nakon što su ga srpske snage zarobile, ispitivale i zlostavljale, te da se nije mogao vratiti kući iz straha od budućeg progona. Primljen je u SAD kao izbjeglica 1999. godine, a na kraju je postao naturalizirani američki državljanin 2009. godine.

U SAD-u je optužen je za lažiranje, prikrivanje materijalnih činjenica od američke vlade, korištenje prijevarom stečenog pasoša i posjedovanje i korištenje prijevarno stečenog uvjerenja o naturalizaciji i lažno stečene kartice socijalnog osiguranja, saopćilo je američko ministarstvo pravosuđa.

Za korištenje prijevarom stečenog pasoša i lažno stečenog uvjerenja o naturalizaciji predviđena je kazna do deset godina zatvora, nakon čega slijedi tri godine puštanja na slobodu pod nadzorom i novčana kazna od 250.000 dolara.

SAD je pozvao sve bivše logoraše koji su bili u logoru u Čelebićima ili članove njihovih porodica koji imaju informacije o logoru ili pitanje o ovom predmetu da se jave kancelariji federalnog tužitelja.

Suđenja pred domaćim pravosuđem

U Sudu BiH za zločine počinjene nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica, u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, a koji obuhvataju i Bradinu, sudi se Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću, Mitku Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirku, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću, Enesu Jahiću, Senadinu Ćibi i Željku Šimunoviću.

Na teret im je stavljeno da su u periodu od maja 1992. do maja 1993., u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.

U optužnici Tužilaštva BiH se navodi da su oni bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

S njima je bio optužen i Senadin Čibo, ali je zbog smrti postupak protiv njega obustavljen.

Oni su uhapšeni 2017. godine.

(saradnja na tekstu Ermina Zatega, Milorad Milojević)